Thursday, January 26, 2006

SKRIPTA


POJAM UGOVORA O PRODAJI

Ekonomski posmatrano, PRODAJA je neposredni izraz procesa razmjene, ona je osnovni posao prometa robe i sastoji se u razmjeni robe za novac.
Pravno, prodaja predstavlja posao kojim se normativno ureduje i pod zaštitu države stavlja razmjena robe za novac. Ugovor o prodaji je rezultat sporazuma stranaka o razmjeni robe za novac, saglasna izjava volja ugovornih strana sa ciljem da se zasnuje pravni odnos sa imovinskim posljedicama.
Ugovor o prodaji je rezultat sporazuma stranaka kojim se prodavac obavezuje da odredenu stvar povodom koje posao nastaje preda, isporuci kupcu i da mu prenese najjace svojinsko pravo na njoj, a kupac se obavezuje da prodavcu preda odredenu sumu novca i da mu prenese najjace svojinsko pravo na njoj.
Tri osnovna tipa ugovora o prodaji:
• Prodaja gradanskog prava. Subjekti gradanske prodaje su fizicka i pravna lica gradanskog prava, te subjekti poslovnog prava kada oba djeluju izvan registrovanog predmeta djelatnosti. Gradanska prodaja se zakljucuje sporadicno i neprofesionalno, a njen osnovni cilj jeste sticanje upotrebnih vrijednosti objekta. Predmet ove prodaje mogu biti i nepokretne stvari. ZOO u osnovu svog regulisanja postavlja gradansku prodaju.
• Prodaja poslovnog prava. Subjekti su subjekti poslovnog prava. Da bi prodaja bila posao domaceg poslovnog prava, ugovor mora biti zakljucen u okviru registrovane djelatnosti bar jednog subjekta i mora biti sklopljen na podrucju BiH. Poslovnopravna prodaja se zakljucuje masovno, trajno i profesionalno, a njen osnovni cilj jeste sticanje dobiti putem preprodaje (prometnih vrijednosti stvari i dobiti). Predmet prodaje poslovnog prava može biti samo pokretna stvar.
• Prodaja medunarodnog poslovnog prava.
- proizvodi posljedice na podrucju 2 ili više država
- u sebi sadrži ino element
- pravna lica nemaju državljanstvo nego nacionalnu pripadnost što se odreduje na osnovu sjedišta kompanije
- ino elemenat može biti u kupcu, prodavcu, predmetu prodaje, pravima i obavezama stranaka (mjesto izvršenja)

Osobine ugovora o prodaji
• teretan – da postoji teret i na jednoj i na drugoj strani. Teretnost se kod privredne prodaje pretpostavlja tako da ugovor postoji i kada cijena NIJE odredena
• dvostrano obavezan – obje strane imaju obavezu
• Komutativan – da postoji direktna korelacija izmedu prava i obaveza (ono što je obaveza jedne strane pravo je druge).
• konsenzualan – da se može zakljuciti ma na koji nacin (pismeno, usmeno, odredenim radnjama, relanim cinjenicama - pokretima (za njegov nastanask NIJE potrebana predaja stvari koja je predmet ugovora).

Dejstva ugovora o prodaji
Dejstvom ugovora nazivamo pravne posljedice koje on proizvodi. Zakljucivanjem ugovora:
1. korak - nastaje obligacioni odnos (nastanak obaveze za isporuku stvari),
2. korak – predja stvari (prelazak svojine sa prodavca na kupca – sticanje vlasništva)

Prema Švajcarskom pravu momentom zakljucivanja ugovora odmah se stice vlasništvo – što više odgovora prodavcima zbog rizika distribucije do kupca.
Prema DEJSTVU ugovora sve pravne sisteme dijelimo na:
1.Tradicionalne
2.Translativne
3.Mješovite.



Zakljucivanje ugovora o prodaji
U pravno-tehnickom smilslu zakljucivanje predstavlja niz radnji koje preduzimaju buduci kupac i prodavac (kontraktori) u cilju nastanka buduceg ugovora o prodaji. Principi kojih se stranke moraju pridržavati pri zakljucenju ugovora sadržani su u Osnovnim nacelima ZOO, a to su:
- autonomija volje stranaka,
- savjesno i pošteno postupanje
- zabrana stvaranja i iskorištavanja monopolskog položaja.
Ugovor je zakljucen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Posebne tehnike zakljucivanja ugovora su: standardni ugovori, zakljucnica i porudžbina.

Etape u zakljucivanju ugovora o prodaji (postupak)
1. eventualna faza (nije neophodna, karakteristika je ugovora velikih vrijednosti – npr. ugovor o isporuci investicione opreme). Ova faza obuhvata:
- uspostavljanje kontakata – direktno ili indirektno, nijedna strana nema nikakvu pravnu obavezu
- pregovori – kraci ili duži dvostrani kontakti sa izraženim ciljem utvrdivanja namjere ucesnika. ZOO ne obavezuje stranke i svaka strana ih može prekinuti. Pregovaraci su odgovorni ako odustanu od namjere bez valjanog razloga i time drugoj strani prouzrokuju obicnu (imovinsku) štetu, a ne i izgubljenu dobit. Ovaj oblik predugovorne odgovornosti naziva se mapa contralendo. U pregovorima se formiraju punktacije - pismena saglasnost strana koja se tice pojedinih dijelova ugovora.
- pripremni ugovor – projekat ugovora do koga se došlo pregovorima. Daje osnovu za upuciuvanje cvrste ponude.
2. Nužne faze su davanje ponude i prihvat
- ponuda je jednostrani gradanski posao, izjava samo jednog subjekta i stvara obavezu samo za njega. Obaveza ponudioce se sastoji u tome da se ostane pri ponudi unutar perioda oznacenog u ponudi ili ako ga nema, u dispozitivnom propisu ostane pri ponudi.
- Prihvat ili akcept je jednostrana izjava volje kojom ponudeni izjavljuje da prihvata ponudeno. Te volje su se usaglasile i dolazi do ugovora. Prema ZOO ugovor može biti zakljucen ŠUTNJOM ukoliko postoji stalna poslovna veza izmedu ponudioca i ponudenog i to po pitanju konkretne robe, a da se ponudeni u odredenom roku NIJE izjasnijo da ponudu ODBIJA. Konkludentne radnje – precutno zakljucivanje ugovora (ne vracanje robe “na probu”, raspolaganjem robe u svoje ime i za svoj racun ako primalac ne zna da je poslata u druge svrhe, promjena dokumenata na osnovu kojih se može raspolagati sa robom, a da ne zna da su dokumenta poslata u druge svrhe)
3. PERFEKCIJA UGOVORA: Podrazumjevaju se pravila koja odreduju mjesto i vrijeme njegovog nastanka. Ono se razlikuje po tome da li su stranke bile prisutne ili odsutne tokom zakljucenja ugovora. Postoje razne teorije o tome kog trenutka je zakljucen ugovor: teorija izjave – kada ponudeni da izjavu, teorija otpreme – kada ponudeni otpremi izjavu , teorija prijema (naše pravo) – kada je ponudilac primio izjavu ponudenog, teorija saznanja – kada je ponudilac saznao.
4. INTERVENCIJA DRŽAVE U DOMENU NASTANKA UGOVORA: Ova faza je pravilo kod medunarodne prodaje.
5. POTPISIVNJE UGOVORA - može predstavljati njegovu etapu u tri slucaja:
• kada je prodaja po zakonu formalan pravni posao
• kada je prodaja po sporazumu stranaka formalan pravni posao
• ako su ugovorne strane predvidjele posebnu formu

Standardni ugovori o pordaji
Pošto poslovnopravnu prodaju obavljaju profesionalci, a njacešci predmeti su pokretne stvari odredene po rodu dovele su do tipizacije pojedinih elemenata i rješenja u ugovorima iste vrste. Standardni ugovori su tipski i formularni obrasci i opšti uslovi poslovanja koji se po tendenciji primjenjuju jednako na sve ucesnike u poslu. Sadrže unaprijed tipizirane nebitne elemenate ugovora, a bitni se odreduju u mjeri u kojoj je to moguce.

Zakljucnica
- To je pismena potvrda o usmeno zakljucenom ugovoru.
- Daje se na unaprijed utvrdenom i odštampanom formularu ili na ad hoc sastavljenom obrascu.
- Zakljucnica ne prestavlja pismenu formu ugovora, pa je ugovor prema tome punovažan i kada zakljucnica nije izdata.
- U sadržaj zakljucnice ulaze svi bitni elementi ugovora bez obzira da li su oni odredeni zakonom, sporazumom ili prirodom posla.
- Sve što se nalazi iznad podpisa stranaka u tekstu ili na margini obavezuje stranke.
- Sadržaj zakljucnice mora biti identican usmeno zakljucenom ugovoru.
- Svaka stranka može od druge zahtijevati ispostavljanje ili potpisivanje zakljucnice sve dok druga strana nije ispunila ugovorene obaveze.
- Zakljucnica se sastavlja u 2 primjerka, a nakon što oba primjerka budu predata kupcu na potpis on ima rok od 3 dana za vracanje zakljucnice prodavcu.
- Ukoliko ne potpiše ili ne vrati zakljucnicu spor ce se prvo odvijati mirnim putem, ukoliko ni to ne da rezultatze strana koja je potpisala zakljucnicu ima pravo podnijeti tužbu sudu za dokazivanje postojanja ugovora.

Porudžbina
je komercijalni dokument koji može imati razlicit položaj u postupku zakljucivanja i dokazivanja ugovora.
1. Ona predstavlja ponudu kada kupac njome izražava ozbiljnu namjeru da zakljuci odredeni u dokumentu definisani ugovor.
2. Ako kupac šalje porudbinu na osnovu vec primljene ponude prodavca, onda ona ima pravni karakter prihvata. Postoje li u porudbini razlike u odnosu na ponudu, ona ima svojstvo kontraponude. Ponudilac postaje ponudeni, a ponudeni ponudilac.
3. Kada je ugovor vec sklopljen porudbina ima svojstvo dokaznog sredstva i knjigovodstvenog dokumenta.
Bitni elementi ugovora o prodaji
Bitni elementi ugovora su oni sastojci koji ugovoru daju bilo osobine jednog definisanog tipa pravnog posla, bilo specifican sadržaj i karakteristike koji odgovaraju zajednickoj namjeri stranaka. Bitni elementi ugovora o prodaji dijele se na:
- propisane,
- utanaceni sporazumom stranaka
- ili u ugovor ulaze na osnovu njegove ekonomske suštine - po prirodi posla.
Kod prodaje poslovnog prava bitni elementi su uvijek predmet, stvar, a po odredenim uslovima i cijena i kolicina.

Predmet ugovora o prodaji
Karakteristican predmet poslovne prodaje su POKRETNE STVARI, a to može biti ROBA, ENERGIJA I HOV.

Stvar kao predmet prodaje
Stvar je ograniceni dio prirode koji se može staviti pod ljudsku kontrolu i vlast, a predstavljace i predmet poslovnopravne prodaje ukoliko je fakticki i pravno pokretan.
Da bi stvar bila predmet prodaje mora se nalaziti u pravnom prometu (ogranicenom ili neogranicenom). Ogranicenja mogu biti trajna i privremena, privremena se uspostavljaju zakonima ili odlukama nadležnih organa zasnovanim na zakonu.
Prema kriteriju egzistencije predmet prodaje može da bude:
• PROPALA STVAR: Kod propale stvari ugovor je ništavan ako je stvar bila propala u casu zakljucenja ugovora. Dejstvo djelimicne propasti zavisi od poslovnih obicaja i od toga da li je svrha ugovora ugrožena ili nije. U principu kupac može da bira da li ce ugovor raskinuti ili ce ugovor ostati na snazi uz srazmjerno smanjenje cijene. Ugovor po sili zakona ostaje na snazi, ako djelimicna propast ne ne šteti svrsi ugovora, kupac tada može tražiti samo sniženje cijene.
• BUDUCA STVAR: zakljucenjem prodaje buduce stvari prodavac na sebe preuzima rizik zakašnjenja ili ne nastanka stvari u odredenom (dogovorenom) roku. Ukoliko stvar nije isporucena na vrijeme kupac ima prava predvidena za slucaj odgovornosti prodavca za docnju (na raskid ugovora i nadoknadu štete).
• POSTOJECA STVAR: u okviru ovoga stvar može biti vlastita i tuda. Ukoliko se radi o tudoj stvari prodavac na sebe preuzima rizik da u odredenom roku pribavi svojinsko pravo te stvari i da ga prenese na kupca, a ukoliko to ne ucini u datom roku odgovara za docnju, kupac može raskinuti ugovor i tražiti nadoknadu štete.

Stvar može biti odredena po rodu (genericke stvari) ili po svojim sopstvenim jedinstvenim osobinama (individualizirane stvari). U kolicinskom smilu stvar može biti precizno odredena ili odrediva. U ugovoru stvar koja je predmet prodaje mora biti opisana barem do mjere koja je cini odredivom.

Kolicina
Kolicina predstavlja fizicko, prostorno i kvantitativno odredivanje stvari koja je predmet prodaje. Kolicina je uvijek sastavni dio predmeta prodaje.
Kolicina je bitan elemenat ugovora ako je:
- tako izricito ugovoreno,
- ako na to upucuje priroda stvari i
- kada to zahtijevaju specificne okolnosti konkretnog posla.
- U protivnom je nebitan elemenat.
Kolicina se uvijek odreduje ugovorom, drugih propisa nema. Kolicina se odreduje:
1. numerickim preciziranjem (metarsko-decimalni sistem, može i neki drugi ukoliko to stranke izricito navedu). Ako kolicina nije bitan elemenat i ako se ne utvrduje prema broju komada, odstupanje od ugovorene kolicine za 2% smatra se urednom isporukom. Preciziranje kolicine može se postici i upotrebom tehnickih termina (vagon=10.000 kg bruto, cisterna=10.000 kg neto)
2. Kod približnog odredivanja kolicine gdje je uz naznaku kolicine naveden izraz “circa” (cca) isl. Tolerancija u kolicini iznosi 5 posto, od –do ili najmanje I najviše svaka kolicina unutar ovog raspona je uredna isporuka.
3. Kod izraza duture, kako padne ili videno-odobreno kolicina robe koja treba da se dobije odnosno isporuci je ona koja je videna na lokalitetu prodaje.
Da bi ugovor uopšte postojao kolicina mora biti barem odrediva.

Cijena
Cijena je novcani izraz predmeta prodaje. Ekonomski posmatrano, cijena je vrijednosna naknada za ustupljenu stvar i preneseno svojinsko pravo na njoj. U pravnom smislu, cijena je bitan elemenat ugovora koji predstavlja pretežno novcanu protuvrijednost predmeta prodaje i svojinskog prava na njemu. Za prodaju poslovnog prava karakteristicno je iskazivanje cijene iskljucivo u novcu. U gradanskoj prodaji cijena može biti vecim dijelom izražena u novcu, a manjim u stvarima. Ako je cijena iskljucivo izražena u stvarima onda je to ugovor o trampi, a ne o prodaji.
Struktura cijene (u cijenu ulazi):
• novcanu protuvrijednost neto težine robe (eventualno i ambalaže)
• troškovi robnog prometa (porezi, takse, vozarine)
• ako je prodavac izvoznik, izvozne takse
• ako je prodavac uvoznik, uvozne takse

Ugovor poslovnog prava postoji i kada u njemu nije odredena cijena, no cijena treba biti bar odrediva. Nacini odredivanja cijene su:
1. prinudnim putem
2. ugovorom
3. dispozitivnim propisom

Odredivanje cijena prinudnim putem
Iako privredna društva u principu cijene formiraju prema uvjetima tržišta, za kontrolu cijena nadležna je Federacija koja zbog ekonomske politike i sprecavanja monopola donosi ZKC (zakon o kontroli cijena). Mjere kontrole cijena propisuje Vlada Federacije i ona može odrediti: fiksne cijene, najviše cijene, strukturu cijena, zadržavanje cijena na odredenom nivou, marže u trgovini, može propisati davanje svoje saglasnosti na cijene i obavještavanje o promjeni cijena, te zaštitne cijene. Ukoliko cijena nije naznacena ugovorom važice fiksna cijena koja je predvidena aktom nadležnog organa. Bude li naknadno ugovorena veca ili manja cijena kupac duguje samo iznos propisane cijene. Ako je vlada umjesto fiksne odredila maksimalnu cijenu, a u ugovoru cijena nije navedena onda se podrazumijeva da su stranke htjele najvišu cijenu. Za minimalnu cijenu važi isto. Bude li cijena prinudnim propisom odredena intervalno (od…do) tada ce biti valjana svaka cijena koja se nalazi u tom intervalu.

Odredivanje cijena ugovorom
To je najcešci slucaj u praksi. Primjenjuje se u onim sektorima gdje nema intervencije države. Veoma je važno da cijena mora biti tacno odredena ili bar odrediva. Cijena je odrediva kada ugovor ima dovoljno podataka da se ona može odrediti. Cijenu mogu odrediti prodavac i kupac zajedno, kao i to da mogu imenovati trece lice da odredi cijenu. Ako trece lice nece ili ne može da odredi cijenu strankama se ostavlja da je oni naknadno odrede. Ukoliko se i to ne desi a ne raskinu ugovor smatrace se da je ugovorena razumna cijena. U našem pravu cijena ne može biti prepuštena odredivanju jedne stranke jer se smatra da nije ugovorena, a kupac duguje cijenu kao u slucaju kad nije ugovorena.
Postoje tri tehnike kojima se odreduje cijena:
• Individualno ugovaranje cijene (slobodna procjena stranaka, neke metode)
• upotrebom trgovackih termina:
- Tekuca cijena je cijena utvrdena službenom evidencijom (komore ili neke tržišne institucije, ako ne postoji onda prema obicajima tržišta) na tržištu prodavca u vrijeme kada je trebalo da uslijedi isporuka.
- Berzanska cijena oznacava kotiranu berzansku cijenu (vuna, bakar, aluminij), ukoliko nije navedeno na koju se berzu misli onda je to najbliža berza prodavca.
- Cijena konkurencije je cijena po kojoj istu robu prodaje lojalni konkurent.
- Fabicka cijena je cijena po kojoj fabrika prodaje robu u prodaji na veliko.
- Cijena koštanja obuhvata ukupne troškove prodajnog mjesta za pripremanje robe bez uracunavanja dobiti.
• obracunavanje cijene prema izvadenom uzorku – vadi se više uzoraka i uzansa 163. predvida da je za cijenu svake partije robe mjerodavan uzorak koji je iz nje izvaden, ukoliko nije izricito navedeno da se kao mjerodavan uzorak uzima prosjecan kvalitet svih uzoraka.

Odredivanje cijena dispozitivnim propisima
Ako cijena u ugovoru nije odredena niti odrediva, prema pravilima gradanskog prava ugovor ne bi bio pravno valjan, medutim ugovor trgovackog prava je valjan i ima se primjeniti dispozitivno pravilo (rezervno rješenje):
1. kupac je dužan platiti cijenu prodavcu koju je on redovno naplacivao u trenutku zakljucenja ugovora. (redovna – misli se da je prodavac zakljucivao ugovore i sa drugim kupcima tog dana ili u kracem vremenskom periodu, za približno istu kolicinu, isti ili slican kvalitet i jednake, odnosno slicne uslove ugovora).
2. Ako redovna cijena ne postoji uzima se razumna cijena (tekuca cijena u vrijeme zakljucenja ugovora). Tekuca cijena je vezana za vrijeme isporuke, a razumna za vrijeme zakljucenja ugovora i po tome se one razlikuju. Razumna cijena je utvrdena službenom evidencijom u mjestu sjedišta prodavca u vrijeme zakljucivanja ugovora.
3. Ukoliko se ne utvrdi ni razumna cijena, sud donosi odluku o cijeni ukoliko je dobio inicijativu od stranaka koje se nalaze u sporu angažovanjem sudskog vještaka. Ukoliko nastupi zastara, a sudu nije data inicijativa smatra se da ugovor ne postoji.

Promjena (korekcija) cijene
Pod promjenom cijene podrazumjevamo njeno naknadno, razlicito odredivanju u odnosu na cijenu iz ugovora. Prodavac i kupac su u zakonskim granicama uvijek ovlašteni da svojim naknadnim sporazumom promijene cijenu, no postoje dva instituta koji mogu na osnovu zahtjeva samo jedne strane da dovedu do promjena cijena raskid ili izmjena ugovora zbog:
1. promijenjenih okolnosti i
2. prekomjerno oštecenje (oštecenje preko 50% ne dolazi u obzir u trgovackom pravu).
Stranke mogu i ugovorom predvidjeti promjenu cijene na dva nacina.
1. ugovaranje klizne skale koja je u vidu matematicke formule gdje se promjenom cijene poluproizvoda mijenja ukupna cijena. (u vojnoj industriji, kod isporuke uglja itd.)
2. pomocu indeksne klauzule (cijena se veže za neki zvanican index - troškovi radne snage, života). Taj index mora biti ekonomski povezan sa predmetom ugovora.

NEBITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI
Nebitni elementi su oni sastojci ugovora koji se u njemu ne moraju nalaziti niti po prirodi posla, niti radi sacinjavanja ugovora shodno kljucnim ciljevima stranaka. Nebitnih elemenata ugovora ima izuzetno mnogo i cest su uzrok sporova. Najcešce se u praksi srecu kvalitet, transportne klauzule i ambalaža.

Kvalitet (pojam)
Kvalitet je skup hemijskih, fizickih, estetskih, funkcionalnih i dr. svojstava stvari koje je cine upotrebljivom bilo za svrhe za koje se uobicajeno koristi, bilo za posebne namjene koje proisticu iz ugovora ili okolnosti posla, odnosno skup svojstava robe usljed kojih se ona može korisno upotrijebiti. Kvalitet ce predstavljati bitan elemenat posla ako je tako propisano ili ugovoreno, ako na to ukazuje priroda stvari ili okolnosti posla, u svim drugim slucajevima on je nebitan elemenat. Za razliku od kolicine koja je odredena samo ugovorom kvalitet može biti odreden:
1. prinudnim propisima
2. ugovorom i
3. dispozitivnim propisima

Odredivanje kvaliteta prinudnim propisom
Kvalitet se odreduje prinudnim propisom kada je on od posebnog znacaja za širu okolinu (zdravlje, sigurnost, zagadenje i sl.). Kvalitet može biti propisan zakonom ili podzakonskim aktima. Neposredno prinudno može biti odreden propisima o kvalitetu proizvoda i robe i bosanskohercegovackim standardima. Posredno može biti propisan propisima o tehnickim normativima i o obaveznim proizvodackim specifikacijama. Bez obzira kako je odreden, propisani kvalitet je obavezan, pa se ne mora ni ugovarati.

Odredivanje kvaliteta ugovorom
Kvalitet se odreduje ugovorom stranaka na više nacina, samostalno ili kombinovano, pri cemu treba voditi racuna, ukoliko se primjenjuje kombinovano da ne dode do protivrjecnosti i nejasnih rješenja. Kvalitet se može odrediti i alternativno. Ako nije riješeno kome pripada pravo izbora, onda po pravilu ono pripada prodavcu kao dužniku.
U ugovoru kvalitet se može odrediti:
1. opisno – rijecima i/ili crtežom . Kod robe koja nije tipizirana ako je kvalitet dat opisom prednost ima opis pa se smatra da je kupac htio takvu robu.
2. mustrom ili uzorkom – To je manja kolicina robe koja je reprezent te robe. Isporucena roba mora biti saobrazna toj robi, odnosno uzorku. Autenticni uzorak je onaj koji su odabrali kupac i prodavac ili trece lice od njih ovlašteno, zatim taj uzorak oznacili (potpisali etiketu) i ovjerili. Tipske mustre su mustre koje utvrduju privredne asocijacije i ustanove, cesto pod posebnim komercijalnim nazivom.
3. modelom – model je tehnicko tijelo industrijske ili zanatske proizvodnje. Roba mora biti saobrazna modelu osim u slucaju kada je model dat kupcu radi približnog odredivanja osobina stvari.
4. tipom – svojstva robe u prometu poznata širem krugu potrošaca ili uobicajna na tržištu (vlašicki sir). Od tipa treba razlikovati tehnicku oznaku pojedine robe poznata užem krugu strucnjaka. Manja kolicina robe koja predstavlja tip cesto se cuva kod nadležnih tržišnih ustanova (tržnica na veliko i berzi). Ona ujedno predstavlja i uzorak.
5. specifikacijom – svaka odredba ugovora kojom se bliže odreduju svojstva i asortiman robe. Odnosi se na robe za posebne namjene. Kvalitet mora zadovoljiti uobicajni kvalitet plus da odgovara specificnim obilježjima. Ako kupac poslije zakljucenog ugovora da specifikaciju, odnosno ako su zadovoljena oba uslova predstoji isporuka, a ukoliko nije odredena specifikacija kod narocitih prodaja: a) prodavac može da raskine ugovor, b) da prodavac odredi specifikaciju c) da isporuci robu srednjeg kvaliteta.
6. Pozivom na standarde. Standardi su pravila o organizaciji i nacinu proizvodnje, te proizvodu kao njihovom rezultatu. Mogu biti medunarodni, nacionalni, granski i proizvodacki. Ako posebnim propisom nije odredeno, bosanskohercegovacki standardi (BHS) nisu pravno obavezni, te se moraju ugovarati.
7. Primjenom tehnickih termina. Npr. uobicajeni kvalitet znaci ona svojstva stvari koja se u mjestu prodavca redovno traže u prometu takvom robom. Kakva-takva - znaci da se roba sa odredenog mjesta uzima bez prebiranja i izdvajanja, ili videno-odobreno – kupac je pogledao robu.

Odredivanje kvaliteta dispozitivnim propisom
Ako kvalitet nije propisan niti ugovoren primjenit ce se dispozitivni propisi (ZOO i Opšte uzanse). Ako prodavac ne zna namjenu generickih stvari dužan je isporuciti stvari srednjeg kvaliteta ili stvari boljeg kvaliteta. Ovim se poslovna pozicija prodavca poboljšava. Prodavac koji zna namjenu za koju ce kupac koristiti stvar dužan je dati stvari odgovarajuceg kvaliteta. Ovakvo rješenje pojacava poslovni položaj kupca, jer olakšava dokazivanje nepažnje i nesavjesnosti prodavca.

Ambalaža
To je stvar, sredstvo pakovanja, ujedno i zaštitni omot robe i ima imovinsku vrijednost. Pravno ambalažu dijelimo na potrošnu i nepotrošnu te obicnu i originalnu. Originalno pakovanje osigurava da se sadržaj pakovanja ne može izmijeniti, utrošiti, bez otvaranja ili oštecivanja pakovanja. Od ambalaže treba razlikovati zaštitu robe koja se ne prodaje.
Ambalaža je bitan element ugovora samo ako je to propisano ili ugovoreno, u svim ostalim slucajevima je nebitan elemenat. Po dispozitivnim propisima obezbjedenje ambalaže i pakovanje je obaveza prodavca.
Ambalaža može biti odredena prinudnim propisima a osnov je Zakon o standardizaciji. Kogentan i strog režim karakteristican je za ambalažu koja ima sanitarni znacaj (pakovanje hrane, radiaktivne supstance i sl.)
Drugi izvor pravila o ambalaži je konkretan ugovor opisom, upotrebom tehnickih termina ili pozivom na posebne uzanse.
Ukoliko u ugovoru nije naznaceno pitanje ambalaže Opšte uzanse zahtijevaju da prodavac obezbijedi uobicajenu ambalažu. Ukoliko i ovo nije ispunjeno tada važi sljedeca Opšta uzansa, a to je da:
- ambalaža mora da ucini robu sposobnom za prevoz bez oštecenja (ugovoreni nacin prevoza) i
- ambalaža mora biti takva da obezbjeduje primjenu najnižeg podvoznog stava na izabranim nacinima transporta.
Ako je uz ambalažu stavljeno “gratis”, “fanco ambalaža”, “ambalaža izgubljena” isl. znaci da se ambalaža ne mora vratiti. Prema sudskoj praksi ambalaža manje vrijednosti i jednokratna ambalaža se takode ne moraju vracati. Vrijednija ambalaža i ambalaža za višekratnu upotrebu treba biti vracena ako je to naznaceno. Trajnu ambalažu treba vracati i kada to nije naznaceno.

Transportne klauzule
Transportne klauzule su tehnicki trgovacki termini kojima se prodavac i kupac na skracen nacin dogovaraju o nizu pitanja od znacaja za izvršavanje ugovora o prodaji. To su pitanja:
- organizacija isporuke,
- org. transporta,
- snošenje troškova isporuke i transporta,
- transportno osiguranje,
- prelaz rizika sa prodavca na kupca,
- placanje carine,
- pribavljanje dozvola i sl.
Transportne klauzule u ugovoru o prodaji mogu bitno uticati na sadržaje ugovora koje prodavac ili kupac sklapaju sa špediterom, prevoznikom, osiguravacem i drugima, ali nikada neposredno ne odreduju odnos sa vršiocima usluga.
Najvažnije transportne klauzule kodifikovala je Medunarodna privredna komora u Parizu 1936.g. INCOTERMS pravilima. Kasnije je izvršena revizija INCOTERMS akta. INCOTERMS sadrži samo pravila o tumacenju pojedinih transportnih klauzula u medunarodnoj prodaji. U domacoj prodaji važenje ovih pravila je diskutabilno s obzirom da su Opšte uzanse regulisale istu materiju. S obzirom da pretpostavka o pristanku stranaka na Opšte uzanse ne postoji, a da su INCOTERMS znacenja u sve široj upotrebi, može se smatrati važenje INCOTERMS-a i u domacem prometu.
Pri izmjeni klauzula treba biti veoma oprezan. I najmanja izmjena u skracenici koja oznacava pojedinu klauzulu može znacajno da promjeni smisao, sadržaj odnosa koji je inace tipican za dati slucaj. Transportne klauzule se ne smiju primjenjivati rutinski, jer složenost poslova može da rezultira rješenjima koje stranka ili stranke nisu željele.

OBAVEZE PRODAVCA
Obaveze prodavca su dužnosti, odredene radnje koje je on po ugovoru dužan izvršitii. Obaveze prodavca su istovremeno i prava kupca. Dužnosti prodavca su povezane sa odgovornošcu prodavca za neizvršenje ili neuredno izvršenje ugovora (karakter obaveza prodavca). Obaveze prodavca se mogu podijeliti na: osnovne i sporedne.
Osnovne obaveze prodavca proisticu iz bitnih elemenata ugovora i u osnovne obaveze se ubrajaju: isporuka, garancija za materijalne nedostatke, garancija za pravne nedostatke i ispostavljanje fakture.
Sporednih obaveza ima više, vezane su za izvršavanje osnovnih obaveza, a najvažnije su: cuvanje stvari i obavještavanje.
Obaveza cuvanja stvari je zajednicka dužnost saugovaratelja. Ona leži na prodavcu onda kada je zbog kupceve docnje sa prijemom isporuke rizik prešao na kupca, a posjed stvari ostao kod prodavca (pravo na naknadu troškova cuvanja).
Obaveza obavještavanja po nacelu poštenja i savjesnosti predstavlja dužnost obavještavanja o svim momentim relevantnima za zakljucivanje i izvršenje ugovora.

ISPORUKA
Isporuka robe, predaja stvari, stavjanje robe na raspolaganje je osnovna obaveza prodavca. Pod isporukom podrazumjevamo sistem faktickih i pravnih radnji koje prodavac mora da izvrši prema svim relevantnim izvorima da bi kupac mogao steci posjed stvari i svojine na njoj. Isporuka se mora sastojati iz barem jedne fakticke i jedne pravne radnje. Faktickim radnjama smatramo fizicka i materijalna cinjenja ili necinjenja ciji je cilj omogucavanje kupcu da stekne posjed na stvari koja je predmet prodaje (radnja urucenja stvari i sl.). Pravne radnje su izjave volje. One prate fakticke radnje i mogu se uciniti izricito ili precutno. One neku materijalnu radnju kvalifikuju upravo kao radnju isporuke.
Necinjenje ili propuštanje može da prestavlja u izuzetnim slucajevima radnju isporeuke (po osnovu posla lizinga) kada se stvar vec nalazi kod kupca. Ovakva predaja naziva se i fiktivnom.
Isporuka je složena obaveza sastavljena iz više modaliteta koji su uglavnom tipizirani. Modaliteti su pojam koji u sebe ukljucuje: vrste i obilježja radnji koje ulaze u sistem isporuke, te nacin na koji one moraju biti ispunjene.
Vrste modaliteta u isporuci su:
1. predmet isporuke
2. mjesto isporuke
3. nacin isporuke
4. vrijeme isporuke
5. dejstvo isporuke

Predmet isporuke je širi pojam od predmeta ugovora, on obuhvata predmet prodaje, ali i druge stvari koje odreduju isporuku (pripadnici i koristi od stvari). Prema ZOO:
- stvar treba da bude predana u ispravnom stanju,
- predana stvar koja je ugovorena, a ne neka druga stvar i
- da stvar bude bez materijalnih nedostataka.

Mjesto isporuke je geografska lokacija ili lokalitet u kome sve, ili najvažnije radnje isporuke moraju da budu završene. Lokacija je mjesto u širem, a lokalitet u užem smislu. U mjestu isporuke se razgranicavaju:
- dužnosti stranaka
- prelazak troškova
- prelazak rizika
- prelazak svojinskih prava i sl.
Prema mjestu isporuke poznajemo i tipove ugovora o prodaji:
a) prodaja u mjestu (nedistanciona – kupac i prodavac imaju sjedište u istom mjestu),
b) prodaja sa otpremom (distanciona – sjedišta im u razlicitim mjestima)
c) prodaja u mjestu opredjeljenja (distanciona)
Mjesto isporuke se prvenstveno odreduje ugovorom (izricito ili precutno), a ako nije odredeno primjenjivat ce se dispozitivna pravila ZOO i Opštih uzansi.

Mjesto isporuke u širem smislu
Odredivanje mjesta isporuke u širem smislu zavisi od vrste stvari i posebnih okolnosti konkretnog posla.
• Ako je prodavac zakljucio ugovor u sklopu svoje redovne djelatnosti a radi se o robi odredenoj po rodu mjesto isporuke je sjedište prodavca (u vrijeme zakljucivanje ugovora). Ako prodavac ima više poslovnih jedinica onda ce se mjestom isporuke smatrati ono iz kojeg je poslana ponuda ili u kome je prodavac dao prihvat. izvršiti u poslovnoj jedinici iz koje je poslovna ponuda ili u kojoj je kupac dao prihvat.
• Za inividualizirane i buduce stvari postoji alternativno rješenje. Ako u vrijeme zakljucivanja ugovora stranke znaju gdje se stvar nalazi, odnosno gdje ce biti proizvedena, ta lokacija ce biti i mjesto isporuke. Ne znaju li stranke gdje se stvar nalazi važe opšta pravila.
• Kada na osnovu teksta ugovora postoji sumnja o tome da li su stranke željele da mjesto isporuke bude mjesto otpreme ili opredjeljenja, uzanse se izjašnjavaju za mjesto otpreme.
• Ukoliko su za vrijeme isporuke nastupile transportne smetnje kupac ima ovlaštenje da promijeni mjesto isporuke. On može uzeti za mjesto isporuke ono mjesto gdje se roba našla u trenutku smetnje s tim da ce prodavcu odbiti odredenu sumu novca od prevoza robe.

Mjesto isporuke u užem smislu
• Kod nedistancirane prodaje mjesto isporuke je skladište prodavca. Ako prodavac ima više skladišta u istom mjestu on odreduje s kojeg ce roba biti isporucena.
• Kod distancirane prodaje ako je transportni terminal (želj. stanica, luka i sl.) udaljen od skladišta prodavca manje od 10 km tada je to mjesto isporuke, u suprotnom to je skladište.

Nacin isporuke
Nacin isporuke obuhvata sve vrste radnji (izdvajanje, pakovanje, pregled i sl.) i modalitete obavljanja tih radnji koje prodavac treba da izvrši da bi predmet isporuke stavio na raspolaganje kupcu i tako izvršio svoju osnovnu obavezu. Odreduje se ugovorom, a veoma ograniceno dispozitivnim propisima, opštim uzansama, poslovnim obicajima, prirodom robe i okolnostima posla.
Prema nacinu na koji se predmet stavlja kupcu na raspolaganje postoje slijedeci nacini isporuke:
1. simbolican – predaja manjeg dijela predmeta isporuke ili neke druge stvari koja je podobna da manifestuje stavljanje posjeda na raspolaganje kupcu (predaja kljuceva automobila,)
2. dokumentaran – predaja papira (robnih ili prevoznih onako kako je predvideno za taj papir) koji kupcu omogucavaju efikasno raspolaganje prodanim stvarima.
3. stvaran (realan)- urucivanjem samih stvari koje su predmet ugovora.
Po vremenu predaje ugovorene kolicine, nacin isporuke može biti:
a) kontinuelan (jednokratna isporuka) – stavljanje na raspolaganje cijele ugovorene kolicine odjednom ili unutar izvjesnog perioda, ali kontinuelno tj. bez vecih prekida.
b) sukcesivan (obrocna isporuka) – ugovorena kolicina se isporucujue u manjim relativno samostalnim dijelovima, a izmedu urucenja postoji vremenski diskontinuitet.


Realna jednokratna isporuka
Jedino za realnu isporuku postoje dispozitivne norme koje važe i za cijelu kolicinu i za obrok. Kod nedistancione prodaje postoje tri nacina isporuke na skladištu prodavca:
1. prodavac i kupac zajednicki izabiru i izdvajaju genericku robu radi njene otpreme;
2. ako uredno pozvani kupac ne dode radi odabira i izdvajanja robe, tada prodavac to može uraditi sam;
3. ako prodavac ne može sam izdvojiti robu onda se isporuka sastoji u izvršavanju onih radnji koje prodavac može obaviti sam.
Kod distancione prodaje nacin isporuke je urucenje robe primaocu u mjestu opredjeljenja, odnosno na transportni terminal, u slucaju da je mjesto isporuke transportni terminal, pravila koja važe za predaju robe na prevoz ujedno su i pravila o nacinu isporuke (predaja sa popunjenim tovarnim listom) i tada prodavac mora sklopiti sve ugovore potrebne za izvršavanje prevoza do odredenog mjesta.
Tek tada rizik i troškovi prelaze na kupca.

Vrijeme isporuke
Vrijeme isporuke je trenutak ili period u kome sve radnje koje predstavljaju isporuku treba da budu završene. Rok isporuke u nacelu je nebitan elemenat ugovora, ali može da bude bitan ako je to naznaceno u ugovoru ili proizilazi iz okolnosti posla. Ugovori sa rokom isporuke kao bitnim elementom smatraju se posebnom vrstom posla – fiksnom prodajom.
Kod fiksne prodaje vrijeme isporuke se dijeli na:
1. vrijeme jednokratne isporuke (kontinuelna)
2. vrijeme sukcesivne isporuke
3. istovremenost isporuke i placanja

Vrijeme jednokratne isporuke
Kod jednokratne isporuke vrijeme isporuke se odreduje ugovorom i dispozitivnim propisom. Ugovorom na tri nacina:
1. Oznacavanjem datuma. Na odredeni datum prodavac je dužan da izvrši isporuku do kraja radnog vremena ako nije drugacije ugovoreno ili odredeno mjesnim obicajima. Ako datum pada na nedelju ili državni praznik isporuka se ima izvršiti prvi naredni radni dan.
2. Odredivanjem perioda. Odredivanje se vrši danima, sedmicama, mjesecima, djelovima godine, te godinama. Rok pocinje teci od dana zakljucenja ugovora, ili ako je izvršenje isporuke vezano za neku radnju kupca (otvaranje akreditiva, i dr.) od prvog radnog dana po izvršenju radnje kupca. Ako period istice na nedjelju ili državni praznik rok se skracuje. Ako je vrijeme isporuke odredeno u rasponu, a nije odredeno ko ima pravo da ga konkretizuje, to pravo pripada prodavcu izuzev ako okolnosti slucaja ukazuju suprotno. Stranka koja ima pravo da odredi vrijeme isporuke mora da izabere radni dan i da o tome obavijesti drugu stranu i ono je izvršno kada ga primi strana kojoj je upuceno.
3. Tehnickim terminima koje uzanse preciziraju
- Odmah ili prompt oznacava isporuku u roku od 8 dana od dana zakljucenja ugovora.
- Mogu se koristiti termini u toku kalendarskog mjeseca: pocetkom (od 1-10), u prvoj, drugoj polovini (od 1-15), sredinom (od 11-20) i krajem mjeseca (od 21 – kraja)
- Trecu grupu termina cine termini koji pokazuju da je roba vec utovarena (plivajuca, u vožnji i sl.), tada je isporuka izvršena onog casa kada roba stigne u mjesto opredjeljenja. Rok isporuke je samo odrediv
Drugi izvor prava je dispozitivni propis. Prema cl. 470. ZOO ako vrijeme isporuke nije ugovoreno, prodavac je dužan da je izvrši u razumnom roku. Razuman rok se odreduje s obzirom na prirodu stvari i ostale okolnosti posla. Pocinje teci od dana zakljucivanja ugovora.

Vrijeme sukcesivne isporuke
Kod sukcesivnih isporuka:
- ako je rok isporuke cijele kolicine dva mjeseca ili više, isporuka ce se izvršiti u približno jednakim obrocima svakog mjeseca. Razmak izmedu pojedinih obroka treba da bude približno jednak.
- Ako je rok kraci, isporuka ce se izvršiti u dva približno jednaka obroka sredinom i krajem ugovorenog perioda.



Istovremenost isporuke i placanja
Je manifestacija principa o istovremenom ispunjavanju obaveza dvostrano-obaveznih ugovora (istovremenosti isporuke i placanja). Ako što drugo nije dogovoreno ili nije uobicajeno dispozitivno pravilo je pravilo da prodavac, ne mora da izvrši isporuku u odredenom roku ako kupac istovremeno ne plati, ili nije spreman da plati cijenu. Da bi se ovo pravilo moglo primjeniti moraju da budu ispunjene slijedece pretpostavke:
- nepostojanje suprotnog ugovora ili obicaja,
- vrsta i modalitet prodaje (prodaja na kredit, pretplatne prodaje i klirinške prodaje iskljucuju ovaj princip).
- Istovremenim placanjem kod trgovacke prodaje ne treba shvatiti doslovno, nego se smatra ono koje je izvršeno u ugovorenom ili zakonskom roku po prijemu robe i fakture.
U privrednom prometu praktican znacaj pravila o istovremenosti isporuke i placanja postoji u situacijama kada prodavac prije izvršenja isporuke opravdano posumnja u kupcevu sposobnost da izmiri svoje novcane obaveze.
Kada se kod distancione prodaje isporuka vrši urucenjem stvari prevozniku, prodavac može odložiti odašiljanje stvari do isplate cijene ili poslati stvar uz zadržavanje prava raspolaganja njome u toku prevoza, uz odgovarajuci ugovor o prevozu. Prodavac može usloviti predaju stvari u mjestu opredjeljenja isplatom cijene.

Dejstvo isporuke: prelaz rizika
Dejstva isporuke su njene pravne posljedice. U trgovackoj prodaji akcenat je sa prenosa vlasništva stavljen na prelazak rizika. Rizik je mogucnost nastupanja štete na predmetu prodaje, štete koja bi bila izazvana neskrivljenom štetnom radnjom bilo kog lica ili štetnim dogadajem za koji niko ne odgovara (odsustvo krivice). Rizik obuhvata štete izazvane gubitkom, propašcu ili oštecenjem stvari, te neposredno povezane štete (štete koje su nastale zato što se od pocinioca štetne radnje ili osiguravaca nije mogla dobiti puna naknada). Štetne posljedice mora da snosi ona ugovorna strana na kojoj rizik pociva.
Štetna radnja ili dogadaj koji predstavljaju rizik moraju se desiti u vremenu izmedu zakljucenja ugovora i njegovog ispunjenja.
Prelaz rizika sa prodavca na kupca mora biti povezan i sa pravom svojine na predmetu prodaje. Kod individualiziranih stvari ZOO veže prelaz rizika za isporuku. U pogledu generickih stvari rizik prelazi sa prodavca na kupca njihovom individualizacijom.

Prelaz rizika kada kupac nije u docnji
(sa prijemom isporuke ili izvršavanjem radnji koje isporuku uslovljavaju)
a) reguliše se ugovorom na dva nacina:
• izricito - opisom rješenja
• upotrebom transportnih klauzula
b) dispozitivnim pravilima – ova pravila se primjenjuju ako ugovorom nije ništa naglašeno: do predaje stvari kupcu rizik slucajne propasti ili oštecenja snosi prodavac, a predajom rizik prelazi na kupca, gdje se pod predajom stvari podrazumjeva isporuka prema uslovima konkretnog ugovora.
Izuzeci od dispozitivnog pravila::
- ako je kupac zbog nedostatka stvari raskinuo ugovor ili tražio zamjenu stvari rizik ne prelazi na kupca, ali kupac ima obavezu da stvar cuva uz naknadu troškova;
- ako prodavac, koristeci se svojim ovlaštenjima, u slucaju sumnje u ostvarivanje naplate istovremeno sa isporukom, zadrži slanje ili isporuku robe rizik se vraca prodavcu i to retraktivno.

Prelaz rizika kada je kupac u docnji
Kupac može doci u docnju sa cinidbama koje su potrebne da bi prodavac mogao da izvrši svoju obavezu isporuke, kao i sa radnjom preuzimanja stvari. Pošto je preuzimanje stvari obaveza (dug), karakter kupceve ducnje je - dužnicka docnja.
Ako isporuka nije izvršena zbog kupceve docnje, rizik prelazi na kupca kada je on došao u docnju.
Kod generickih stvari, ako kupac nije došao da izvrši izdvajanje stvari rizik prelazi na kupca kada su ispunjeni slijedeci uslovi:
- kada je ugovorenu kolicinu izdvojio iz mase, izvršena je isporuka ali rizik još nije prešao
- ako su izdvojene stvari ocito namijenjene za izvršenje predaje i
- prodavac je o tome ODASLAO obavještenje kupcu u tom slucaju i rizik prelazi na kupca. Obavještenje mora biti odaslano na siguran nacin.

Ako prodavac ne može sam da izvrši izdvajanje, uredno pozvani kupac nije došao, prodavac je isporuku izvršio onim radnjama koje omogucuju kupcu preuzimanje stvari. Kada prodavac o tome odašilje obavijest kupcu – rizik prelazi na kupca.

GARANCIJA ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE
Nedostaci robe mogu da budu: a) materijalni (fizicki) i b) pravni nedostaci

Pojam materijalnog nedostatka
Materijalni nedostatak je svako odstupanje na lošije od propisanih, redovnih odnosno uobicajenih ili ugovorenih svojstava stvari, te odstupanja nabolje ako su svojstva stvari ugovorom predvidena kao njegovi bitni elementi. Roba nema predvidena svojstva i kupac ne može zadovoljiti interese koje je mislio prilikom kupovine
ZOO je predvidio 4 slucaja kada roba može da ima materijalne (fizicke) nedostatakei:
1. ako stvar nema potrebna svojstva za njenu redovnu upotrebu ili promet; (redovna upotreba za sirovine i materijal, redovan promet – roba za dalju prodaju). Doci ce u primjenu kada kvalitet nije preciziran.
2. ako stvar nema potrebna svojstva za NAROCITU upotrebu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila ili morala biti poznata prodavcu; (ako mu je kupac saopštio ili ugovorio, a zakon kaže ili mu je moglo biti poznato)
3. ako stvar nema svojstva i odlike koje su izricito predvidena ugovorom (u knjizi i prešutno), odnosno propisane; (izricite osobine se mogu cijeniti prema dokumentaciji koja je sastavni dio ugovora – npr. tehnicka dokumentacija za tehnicku robu)
4. stvar nije jednaka uzorku ili modelu,ovdje treba razluciti šta je obavještavajuci uzorak ili model, a šta je pravno uzorak ili model.

Vrste materijalnih nedostataka
1. objektivni - su oni koji se odreduju prinudnim propisima, redovnom praksom u prometu ili obicajima
2. Subjektivni - postoje suprotno ugovorenim svojstvima robe te vrijedaju interese i ciljeve konkretnog kupca.
Nedostaci prema vrsti osobine: kvalitativni (mane u užem smislu rijeci) i kvantitativni (kolicinski).
Prema mjerilu vidljivosti mogu biti:
- vidljivi - oni koji se mogu primjetiti vec pri uobicajenom spoljnom pregledu stvari
- skriveni - za otkrivanje skrivenih je potreban poseban postupak provjere osobina stvari ili njihova upotreba.
Prema tome da li se mogu otkloniti ili ne:
- Otklonjivi nedostaci - su oni cije je popravljanje moguce bez bitnog umanjenja upotrebne ili prometne vrijednosti stvari.
- neotklonjivi - popravak ili nije moguc ili nema ekonomskog smisla.
Prema obimu nedostaci mogu biti:
- znatni (dovode do poništavanja ili umanjenja prometnih ili upotrebnih vrijednosti stvari)
- neznatni (ne umanjuju vrijednost stvari ni u kom pogledu).
S obzirom na uticaj na ugovor nedostaci mogu biti:
- Bitni - onemogucavaju ostvarivanje svrhe ugovora, a
- nebitni - mogu da prouzrokuju naknadu štete, ali ne uticu na postojanje ugovora.

Garancija za materijalne nedostatke je jamcenje prodavca kupcu da prodata roba nema nikakvih fizickih svojstava koja bi ometala urednu i nesmetanu, propisanu, uobicajenu ili ugovorenu upotrebu stvari. Ona se može definisati i kao jamcenje prodavca kupcu da ce isporucena roba biti saobrazna onome što je predvidenu ugovorom. Ona je sastavni dio ugovora po prirodi posla, ali ugovorom može biti izricito iskljucena ili ogranicena. Pravni osnov garancije za materijalne nedostatke po ZOO jeste ugovor.

Uslovi za postojanje garancije za materijalne nedostatke
Zakon predvida okolnosti pod kojima prodavac garantuje za materijalne nedostatke, odnosno da bi garancija za materijalne nedostatke postojala moraju biti ispunjeni uslovi:
1. Nedostatak mora postojati u casu prelaska rizika (u momentu predaje robe kupcu, špediteru ili transporteru). Izuzetno garancija postoji i onda kada se uzrok nedostatka pojavio prije prelaska rizika.
2. Nedostaci nisu bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati (savjestan kupac - lice sa znanjem i iskustvom kupca koje je lako moglo otkriti nedostatke, ako je mogao otkriti mane preduzeo je radnje na svoj rizik). Ovaj uslov ne postoji kod prodaje po uzorku ili modelu, jer je kupac mogao prethodno da uoci nedostatke. Takode, bude li ugovor sklopljen sa klauzulom videno-odobreno ili kakva-takva, kupac se ne može pozivati na nedostatke stvari izuzev u slucaju obmane prodavca.
3. da garancija nije nekom klauzulom iskljucena ili ogranicena. Obaveza garancije ce postojati usprkos ovakvoj klauzuli, ako je nedostatak bio poznat prodavcu ili ju je nametnuo koristeci monopolski položaj. U tom slucaju su ovakve klauzule ništavne.
4. Stvar nije prodata na prinudnoj prodaji (javnoj dražbi). Pošto prinudna prodaja iskljucuje pristanak prodavca on ne može garantovati za nedostatke.
5. da je uložena uredna (blagovremena) reklamacija na materijalne nedostatke.

Pojam i vrste pravnih nedostataka
Pravni nedostatak predstavlja nedostatak koji iskljucuje ili ogranicava bilo miran posjed, bilo nastanak ili vršenje najjaceg - svojinskog prava na predmetu prodaje. Za postojanje pravne mane, bitno je da je uznemiravanje pravno: putem tužbe, prigovora ili isticanjem prava treceg lica neposredno.
Vrste pravnih nedostataka:
Prema titularu prava: nedostatke ciji je subjekt prodavac i one kod kojih je nosilac prava trece lice.
Prema dejstvu na: one koje iskljucuju, umanjuju ili ogranicavaju kupcevo pravo
Prema obimu uticaja na stvar i pravo svojine: potpune i djelimicne
Zatim na nedostatke javnopravne i privatnopravne prirode (svojina, hipoteka, isl.).

Garancija za pravne nedostatke (zaštita od evikcije) je jamcenje prodavca kupcu da preneseno pravo nema nikakvih nedostataka koji bi onemogucavali nastanak ili trajanje kupcevog svojinskog prava, odnosno koji bi umanjivali ili ogranicavali upotrebu tog prava, a time i miran posjed prodane stvari. Ili jamcenje prodavca kupcu da je preneseno svojinsko pravo saglasno onome što je predvideno ugovorom. Garancija za pravne nedostatke je prirodan sastojak ugovora, ako nije izricito ili precutno iskljucena. Znaci zaštita od evikcije ima ugovorni osnov.

Uslovi za postojanje garancije za pravne nedostatke
Zakonski uslovi postojanja ove garancije:
1. Nedostatak je morao postojati u casu prelaska svojine sa prodavca na kupca. Tj. stvarno pravo treceg je nastalo i dok je stvar bila u državini prenosioca.
2. Savjesnost kupca. Ona postoji ako kupac nije bio obaviješten o postojanju pravnog nedostatka, ako u casu sklapanja ugovora nije znao za mogucnost da mu pravo bude oduzeto, umanjeno ili ograniceno, i onda kada je znao za nedostatak ali nije pristao da uzme opterecenu stvar (slucaj obmane kupca).
3. Garancije nije ugovorom iskljucena ili ogranicena. U slucaju nesavjesnosti prodavca ovakva klauzula je ništavna.
4. Reklamacija - obavještavanje prodavca o nedostatku. Kupac ne mora reklamirati nedostatke koji su prodavcu vec poznati, ako je izgubio spor sa trecim licem, ili ako je pravo treceg lica ocito osnovano.

ISPOSTAVLJANJE FAKTURE
Faktura se može definisati kao izjava volje prodavca data u pismenoj formi kojom on zahtijeva od kupca da mu isplati cijenu iz ugovora i ostale izdatke koje je on ucinio u vezi sa ugovorom. Faktura je materijalizacija pravno relevantne izjave volje usmjerene na placanje cijene, te se pravno kvalifikuje kao pomocni pravni posao.
Faktura sadrži neke elemente ugovora: predmet, kolicinu, jedinicnu cijenu, transportnu klauzulu i ukupan iznos. Izdavanje fakture je obaveza prodavca
Od fakture treba razlikovati profaktura je pisani dokument po sadržaju slican fakturi kojim prodavac zahtijeva od kupca preliminarno placanje prema prethodnom obracunu cijene. Kada konacan obracun bude sacinjen iznosi placeni po profakturi se odbijaju od iznosa fakture.
Funkcije fakture:
1. zahtjev za isplatu cijene,
2. knjigovodstveni dokumenat (uredan, vjerodostojan i dovoljan za knjiženje posl. promjene)
3. dokazno sredstvo
4. može predstavljati ponudu ili prihvat zakljucenja ugovora (u fazi pregovora).
5. može biti sredstvo oživljavanja ugovora preciziranjem cijene od strane prodavca.
6. podoban instrumenat za dopunu i preciziranje ugovora

Obaveznost jednostrano unesenih klauzula na fakturu
Pitanja klauzula koje prodavac jednostrano unese u fakturu kod nas je riješeno Opštim uzansama
1. Jednostrano unesene klauzule u fakturu (koje se ne nalaze u ugovoru, niti se iz njega mogu tumacenjem konstruisati) u principu ne obavezuju kupca, jer se ne može jednostrano mijenjati sporazum stranaka. Ovo pravilo važi i kada je kupac primio fakturu bez prigovora.
2. Uslovi placanja i drugi uslovi koje prodavac jednostrano unese u fakturu, obavezuju kupaca ako su ispunjena kumulativno slijedeca tri uslova:
- da su unesene klauzule neophodne izvršenju ugovora,
- moraju biti u skladu sa ostalim odredbama te
- da kupac nije prigovorio u kratkom roku na ove klauzule.
Jednostrano unesene klauzule od strane prodavca obavezuju prodavca ukoliko otežavaju njegov položaj. Kupac ne mora prihvatiti korištenje ponudenih pogodnosti.

OBAVEZE KUPCA
Obaveze kupca su njegove dužnosti izvršavanja radnji koje proisticu iz ugovora o prodaji. Obaveze kupca su tijesno vezane za obaveze prodavca, naime radi se o komplementarnim pojmovima povezanim i sadržinski (isporuka – prijem isporuke) i funkcionalno (isporuka – placanje isporuke).
Obaveze kupca se dijele na:
a) Osnovne obaveze:
- pregled robe, prijem isporuke, placanje cijene i reklamacija (ako nedostatak postoji).
b) Sporedne obaveze:
- zasnovane na dispozitivnim odredbama ZOO - obaveza cuvanja stvari (kada želi da je vrati zbog nedostataka ili raskida ugovora)
- zasnovana na ugovoru: slanje ambalaže i dostavljanje specifikacije.

Pregled robe
Pregled je u stvari postupak provjere materijalnih nedostataka. U zakonodavstvu se najcešce naziva pregled, a u praksi provjera, kontrola i kvalitativni, odnosno kvantitativni prijem.
Definicija: Pregled robe radi provjere postojanja ili nepostojanja materijalnih nedostataka predstavlja sistem faktickih i pravnih radnji koja treba preduzeti da bi se došlo do relativno sigurnog i pravno relevantnog stava o tome da li isporucena roba po svojim osobinama odgovara onome što je predvideno ugovorom. Prema ZOO kupac je dužan primljenu stvar na uobicajen nacin pregledati ili je dati na pregled.
Znacaj pregleda robe:
- U ekonomskom smislu pregledom robe kupac provjerava da li dobija ono što prema ugovoru treba da plati,
- u pravnom smislu pregled robe je nezamjenjivo sredstvo vjerodostojnog konstatovanja cinjenica vezanih za saobraznost isporuke ugovora, te za obezbjedenje dokaza o tim cinjenicama.
Provjera tj. pregled robe zajedno zajedno sa reklamacijom predstavlja akte vigilancije tj. budnost kupca.
Osnovni modaliteti pregleda su:
- subjekti pregleda
- mesto pregleda
- vrijeme pregleda
- nacin pregleda

Provjera pravnih nedostataka se može definisati kao sistem faktickih i pravnih radnji, zajedno sa modalitetima, koje se preduzimaju radi toga da bi se došlo do relevantno sigurnog stava o tome da li pravo koje se prenosi postoji (pravo vlasništva) i da li se može upotrebljavati na nacin predviden ugovorm. Ovoj provjeri ne posvecuje se pažnja kao kontroli robe, jer je prodavac dužan obavjestiti kupca ukoliko zna za pr. nedostatak, a ako se pravni nedostatak sastoji u pravu treceg lica ono je dužno da dokaže postojanje svojih ovlaštenja.

Subjekti pregleda robe
su lica koja imaju obavezu i pravo da izvrše uvid u stanje robe radi konstatovanja nepostojanja ili postojanja materijalnih nedostataka. To mogu biti:
• subjekti javne vlasti (nadležni inspekcijski organi) – kontrola je zasnovana na imperativnim normama i ima obavezan karakter za proizvode kod kojih je propisan minimalan kvalitet, kao i u spoljnotrgovinskom poslovanju.
• lica privrednog prava. Odredivanje subjekata pregleda zavisi prvenstveno od volje stranaka, a ako stranke nisu ništa ugovorile primjenit ce se dispozitivni propisi. Po ovim propisima pregled robe mogu izvršiti:
• prodavac, što je sporno jer se prodavac vec vezao garancijom da roba nema materijalnih nedostataka. Prodavcevom pregledu se pridaje znacaj jedino ako se druge kontrole robe ne vrše.
• kupac, što mu je i dužnost.
• zajedno prodavac i kupac, najcešce što je i najbolje rješenje, mogu i zajedno sa nekim trecim licem (prodavac i prevoznik ili špediter, te kupac i prevoznik i sl.).
• trece lice - na osnovu sporazuma stranaka. Ugovorom može biti predvideno da je nalaz treceg lica iskljucivi i obavezan dokaz o stanju robe, ili može pregled treceg lica imati druge ciljeve i ne uticati na dokazivanje materijalnih ciljeva. Mimo sporazuma stranaka jedna strana može odlukom odrediti trece lice za pregled robe, u kom slucaju njegovi nalazi mogu imati samo dokazno dejstvo.

Mjesto pregleda robe
je geografska lokacija ili lokalitet na kome sve radnje pregleda moraju biti završene. Odredivanje mjesta pregleda vrši se:
- u ugovoru izricito ili transportnim klauzulama. Mjerodavan je samo onaj nalaz o stanju robe koji je dobijen na ugovorenom mjestu pregleda.
- dispozitivnim propisima - ZOO i Opšte uzanse vežu mjesto pregleda za mjesto izvršenja isporuke.
a) Ako su obje strane prisutne isporuci i ako je prilikom isporuke moguce izvršiti i pregled, mjesto isporuke je ujedno i mjesto pregleda. (važi samo za vidljive nedostatke)
b) Ne pozove li prodavac kupca ili se ne može izvršiti pregled prilikom isporuke bez svoje krivice, mjesto pregleda je prvo mjesto u kome je to prema redovnom toku stvari moguce uciniti. Kolicina ce se najcešce provjeravati u prvom usputnom mjestu koje raspolaže odgovarajucim mjernim uredajima, a kvalitet u skladištu kupca.
c) Kod distancionih prodaja mjesto pregleda ce biti identicno mjestu isporuke. Mjesto utvrdivanja skrivenih nedostataka nije nicim odredeno, zavisi od volje kupca ili okolnosti slucaja
.
Poseban slucaj je odredivanje mjesta pregleda robe kod reekspedicije. Reekspedicija je upucivanje robe u novo mjesto (kupcevog kupca) bez pretovara po osnovu ugovora i znanja prvog prodavca. Da bi reekspedicija postojala je potrebno ispunjenje nekoliko uslova:
- mora postojati ugovor kupca i njegovog kupca o prodaji iste robe
- potrebno je da kupac šalje robu u novo mjesto opredjeljenja bez pretovara
- potrebno je da je prodavcu poznata mogucnost takve dalje otpreme
Buduci da ispunjeni ovi uslovi mjesto provjere može biti i mjesto novog opredjeljenja.

Vrijeme pregleda robe
je trenutak ili vremenski period u kome sve radnje pregleda moraju biti izvršene. Odreduje se: ugovorom i dispozitivnim propisima.
Rješenja dispozitivnih propisa zavise od vrste robe, tipa prodaje i od usvojenih pravila o vremenu reklamacije:
1. Ako je nedostatak bio poznat prodavcu ili mu nije mogao ostati nepoznat vrijeme utvrdivanja nedostatka, kao ni vrijeme reklamacije nije nicim ograniceno. Ako je prodavac bio savjestan vrijeme pregleda zavisi da li je nedostatak vidljiv ili skriven.
2. Budu li obje stranke prisutne isporuci i pregled se može izvršiti tom prilikom, pregled se mora obaviti odmah.
3. Ako prodavac ne pozove kupaca, ili se pregled ne može izvršiti prilikom isporuke bez krivice stranaka, kupac ga mora obaviti cim je to prema redovnom toku stvari moguce.
4. Kod distancione prodaje generickih stvari vrijeme pregleda se veže za vrijeme isporuke (kontrola se vrši prije predaje robe vozaru).
5. U slucaju reekspedicije pregled stvari može biti odgoden do njezina prispjeca u novo odredišno mjesto. Kupac ili kupcev kupac imaju pravo da pregled izvrše i ranije.
Rokovi za pregled robe mogu biti produženi (odgodeni):
- ako je zbog popravke ili predaje druge stvari kupac bio prinuden da ne koristi predmet prodaje. Rokovi pocinju teci od predaje popravljene, odnosno predaje druge stvari ili izvršene zamjene;
- te ako se pregled ne može izvršiti jer prodavac nije predao potrebna dokumenta pocetak toka roka se odlaže do prijema dokumenata. (ovo pravilo ne važi kod lakopokvarljive robe)
Kod skrivenih nedostataka krajnji rok za izvršenje pregleda je prekluzivni rok za ostvarivanje kupcevih prava a to je 6 mjeseci od isporuke, izuzev ako je ugovorom drugacije odredeno.

Nacin pregleda robe
obuhvata sve vrste radnji i njihove modalitete koje subjekt pregleda treba da obavi da bi se došlo do relativno sigurnog i pravno relevantnog stava o tome da li materijalni nedostaci postoje ili ne. Izvori prava za nacin provjere su ugovor, a zatim dispozitivni propisi, Opšte uzanse, posebne uzanse i poslovni obicaji
Podjela nacina pregleda robe
- Prema cilju:
a) na onaj koji teži utvrdivanju kolicine i
b) onaj koji treba da konstatuje kvalitet.
- prema obimu:i potpun ili djelimican što zavisi od prirode robe.
Kod sukcesivnih isporuka se može posmatrati:
- kao tehnološki proces - treba da bude proveden kako je izricito ugovoreno. Utvrdivanje kolicine robe vrši se vaganjem, mjerenjem ili prebrojavanjem zavisno kako je kolicina u ugovoru odredena. Što se tice kvaliteta, primjenjeni nacin pregleda treba da bude vjerodostojan. Ako se stranke nisu sporazumjele drugacije ili ugovorile primjenu standarda ili posebnih uzansi važit ce dispozitivni propisi.
- komercijalna procedura ili pravni postupak (društvene procedure)
Društvene procedure obuhvataju:
a) prema sporazumu stranaka - kontradiktorni pregled-
b) uobicajni nacin - odreduje se prema obicajima, poslovnim obicajima privredne grane, prirodi robe i okolnostima.
c) opšte uzanse predvidaju komisijski pregled kao vjerodostojan, a ZOO ga priznaje ako je uobicajen. Komisijska procedura za kolicinu je predvidena u slucaju spora izmedu jedne stranke i prevoznika/špeditera ili u slucaju jednostrane provjere. Za kvalitet komisijski postupak se a priori smatra vjerodostojnim. Komisiju formira strana - subjekat pregleda rješenjem. Poželjno je da komisiju sacinjavaju nepristrasna lica i da u nju udu sudski vještaci. O svim radnjama komisije vodi se zabilješka, utvrduju rezultati pregleda i na kraju sastavlja komisijski zapisnik koji treba da potpišu obje strane, clanovi komisije i eventualni svjedoci.
Snošenje troškova provjere stranke ureduju ugovorom, a ako nije ugovoreno onda vrijede opšte uzanse:
- ako se provjera vrši na skladištu prodavca on placa sve troškove
- u svim drugim slucajevima troškove snosi kupac izuzev ako su prilikom pregleda robe otkrivene mane za koje je kriv prodavac – kupac tada može da regresira troškove kod prodavca.

PRIJEM ISPORUKE
je druga obaveza kupca i ona postoji samo ako je roba isporucena saglasno ugovoru.
Prijem isporuke ili preuzimanje stvari je sistem faktickih i pravnih radnji koje kupac, prema ugovoru, mora da izvrši da bi prodavac mogao isporuciti robu i prenijeti svojinsko pravo na njoj. Kao i isporuka i prijem se sastoji od najmanje jedne fakticke i jedne pravne radnje.
Preuzimanje stvari se sastoji
1. u poduzimanju potrebnih radnji da bi predaja bila moguca - koje su to radnje kupca zavisi od prinudnih propisa, ugovora, poslovnih obicaja, prirode stvari i okolnosti posla., i
2. odnošenju stvari - oznacava radnju prijema, no ako se stvar vec nalazi kod kupca potrebno je da on izricito izjavi da prima robu koja je vec kod njega, ili da preduzme radnje iz kojih se može sigurno konstatovati da je robu htio da zadrži. Šutnja ne znaci fiktivan prijem.

PLACANJE CIJENE
Placanje ili isplata je osnovna i najvažnija obaveza kupca. Može se definisati kao sistem faktickih i pravnih radnji koje kupac mora da izvrši prema svim relevantnim izvorima da bi prodavcu predao ugovorom odredenu kolicinu novca i prenio mu najjace, svojinsko pravo na njoj.
Izvori prava kojima se ureduje obaveza placanja su:
1. na prvom mjestu - prinudni propisi koji regulišu novcani, kreditni i devizni sistem,
2. pa ugovor o prodaji te
3. dispozitivni propisi.

Sadržaj obaveze placanja kupca (kod ugovora o prodaji)
Cijena je osnovni, ali ne i jedini elemenat koji ulazi u obavezu placanja, u nju ulaze i drugi izdaci:
- Ako nije ništa ugovoreno placa se za neto težinu robe bez skonta (ukoliko želi da se koristi skontom – odbitkom od cijene zbog njene isplate odmah i gotovinski – kupac mora to da ugovori ili da se osloni na poslovne obicaje.
- ako postoji klauzula bruto za neto kupac placa i ambalažu
- Troškove robnog prometa nastale prije mjesta i vremena isporuke kupac placa samo izuzetno samo ako je ugovoreno. Tu spadaju uvozne carine, dažbine i troškove carinjenja, troškove pribavljanja i legalizovanja uvjerenja o porijeklu robe.
- Troškove od mjesta i vremena isporuke snosi kupac.
- Troškove i rizik placanja snosi kupac, izuzev za one troškove koji nastanu promjenom mjesta placanja izazvane postupcima prodavca.
- kod prodaje na kredit kupac placa i kamatu.

Opšta pravila o navcanim obavezama (obavezi placanja kod ugovora o prodaji)
Placanje cijene kod ugovora o prodaji je podvrgnuto principu monetarnog nominalizma, tj. kupac je dužan isplatiti onaj broj novcanih jedinica na koje obaveza glasi, izuzev ako zakon nareduje nešto drugo (klauzule o promjeni cijene - klizna i indexna skala, klauzule o promjenjenim okolnostima, prekomjerno oštecenje). Zlatne i valutne klauzule nisu dopuštene, one su ništavne.
Opštih pravila koja se ticu se nacina placanja:
- Obavezu izvršava kupac licno ili preko zastupnika.
- Placanje se vrši prodavcu, licu koje on odredi ili sud.
- placanja se vrši sa pažnjom dobrog privrednika i u cjelini. Pošto su novcane obaveze djeljive prodavac je dužan da primi i djelimicnu isplatu
Opšta pravila koja se ticu mjesta i vremena placanja:
- Kupac svoje obaveze može uvijek izmiriti prije dospjelosti, i tada ima pravo na eskont ako je to predvideno u ugovoru ili obicajima. Kupac se ne može odreci prava na placanje prije dospjelosti.
- kada izmedu istog kupca i prodavca postoji više obaveza koje su dospjele, a kupac ne može sve da ih izmiri, redosljed izmirenja zavisi od sporazuma, a ukoliko on nije postignut prema Zakonu o finansijkom poslovanju potraživanja i dugovanja po osnovu ugovora o prodaji namiruju se tek u 4 redu.

Modaliteti placanja su: nacin, vrijeme i mjesto placanja

Nacin placanja
Pod ovim pojmom podrazumjeva instrumente placanja i radnje koje se u vezi sa njim preduzimaju, te ukupan sistem postupaka koje kupac mora da ucini da bi svoju dužnost isplate izvršio u skladu sa ugovorom i prinudnim finansijskim propisima.
Obezbjedenje placanja se razlikuje od nacina placanja i ono se sastoji u davanju prodavcu finansijskih instrumenata podobnih za brzu i sigurnu naplatu, iz kojih je prodavac ovlašten da se namiri, ako obaveza placanja ne bude izvršena u skladu sa ugovorom (davanjem mjenice, ceka, bankarske garancije, akceptnog naloga isl.).
Obezbjedenje placanja i nacin placanja prepušteno je sporazumu stranaka. No kad se jednom sporazumiju prodavac i kupac postaju vezani prinudnim i dispozitivnim propisima).

Instrumenti placanja su sredstva kojima se, u skladu sa propisima o placanju i poslovanju hartijama od vrijednosti , vrši izmirenje novcanih obaveza. Instrumenti placanja:
1. polaganjem novcanog iznosa na tekuci racun povjerioca kod banke u zemlji (gotov novac je nepodesan instrumenat placanja, a i ZFP nalaže da se gotov novac iznad blagajnickog maksimuma položi na ž.r.)
2. instrumenti doznake: nalog za prenos, virmanski nalog, cekovna uplatnica, poštanska uplatnica.
3. hartije od vrijednosti: trgovacki efekti, bjanko mjenice.
4. akreditiv- to je apstraktan pravni posao kojim se akreditivna banka na osnovu ugovora sa kupcem obavezuje da ce korisniku / prodavcu isplatiti odredenu novcanu svotu ako do odredenog vremena bude udovoljeno uvjetima navedenim u nalogu za otvaranje akreditiva. Kod ovog instrumenta placanja:
- kupac je dužan da sa bankom sklopi ugovor o otvaranju akreditiva prema uslovima iz ugovora o prodaji,
- banka preuzima jednostranim apstraktnim pravnim poslom obavezu prema prodavcu
- prodavcevo pravo je uslovljeno ispunjavanjem uslova koji su navedeni u akreditivu
I na kraju placanje se može izvršiti i instrumentima obracuna (koji nisu instrumenti placanja): kompenzacija, cesija i asignacija.

Tipovi (modaliteti) nacina placanja
Prema razlicitim osobinama ugovora o prodaji i specificnim obilježjima obaveze mogu se utvrditi 4 tipa nacina placanja:
1. Kod jednokratne isporuke isplata se vrši odjednom. U slucaju uzastopnih isporuka i isporuka u obrocima, ako ništa drugo nije ugovoreno kupac je dužan isplatiti cijenu za svaku isporuku u casu njezina preuzimanja.
2. Kupac je dužan da plati cijenu tek pošto je imao mogucnost da pregleda stvar. Medutim ako je ugovoreno placanje uz predaju dokumenata kupac je dužan da izvrši placanje cim su mu stavljena na raspolaganje dokumenta koja predstavljaju robu. Podvrste ovog placanja su placanje uz dokumenta (duplikat tovarnog lista, druga vozarska isparava, teretnica - konosman) i dokumentarni akreditiv (kod medunarodne prodaje).
3. Placanje pouzecem. Kupac u svom mjestu ili sjedištu stice mogucnost da primi robu teka kada pošti ili prevozniku plati cijenu i troškove robnog prometa.
4. Cetvrti tip vezan je za spor o cijeni kupac. Kupac je dužan platiti nesporne iznose iz fakture, a prodavac ih mora primiti. Ako prodavac odbija prigovore kupac može sporni iznos deponovati kod nadležnog suda (sudski depozit), i obavijestiti prodavca. Deponovanjem novca placanje se smatra izvršenim do visine položenog iznosa i na ovaj nacin kupac ne placa kamatu ni u slucaju da spor izgubi.

Vrijeme izvršenja isplate
Vrijeme placanja je trenutak u kome ili period unutar koga sve radnje koje sacinjavaju obavezu placanja moraju biti završene. Odreduje se najprije ugovorom. Ako je odredeno datumom, placanje mora biti izvršeno do kraja radnog dana (vremena) institucije kod koje se vrši placanje.
Placanje se može staviti u odnos sa isporukom i tada vrijede slijedeca pravila::
- Placanje prije isporuke se ugovara izricito i precizno. Ako rok nije odreden onda je on 8 dana od zakljucenja ugovora (uz.182),
- Istovremeno sa isporukom je dispozitivno pravilo i ne mora se ugovarati.
- Placanje unazad - na osnovu izricitog ili precutnog sporazuma stranaka, vrši se pošto je proteklo vrijeme koje stoji kupcu na raspolaganje za pregled robe.
- Ako placanje nije odredeno ugovorom, primjenjuju se dispozitivni propisi Prema ZOO odredeno je da se ima izvršiti u roku predvidenim poslovnim obicajima, a to je roku od 8 dana od prijema robe, odnosno fakture (?? ako je kupac robu dobio prije fakture)

Vrijeme isplate je trenutak u kome se smatra da je placanje izvršeno. Zavisi od nacina i instrumenata placanja:
? Placanje gotovim novcem smatra se izvršenim kada kupac uruci sumu prodavcu ili je položi na njegov tekuci racun. Polaganje se vrši virmanom.
? Instrumentima doznake preko banke placanje se smatra izvršenim kada su to stranke dogovorile, a ako dogovora nema dug je namiren kada banci ili drugom subjektu kod koga se vodi racun prodavca stigne novcana doznaka ili nalog u korist vjerovnika. Kada kupac i prodavac imaju istu banku onda je to onda kada kupac da nalog banci, a ako im banka nije ista posljedice docnje svoje banke snosi kupac.
? Kod placanja preko pošte, ako je takvo placanje ugovoreno obaveza je izmirena kada dužnik uplati iznos obaveze pošti, a ako nije ugovoreno - kada vjerovnik primi novcanu doznaku. Da kupac ne bi pao u docnju bez svoje krivice ovo pravilo se tumaci tako da je vrijeme isplate ono u kome pošta prema redovnom toku stvari ponudi prodavcu isplatu novca.
? Placanje hartijama od vrijednosti smatra se uslovno izvršenim kada one budu prenesene prodavcu na dogovoren nacin koji mora biti u skladu sa pravilima prenosa odgovarajuceg trgovackog efekta. Obaveza se konacno gasi kada hartije budu honorisane.
? Placanje akreditivom se smatra izvršenim kada je banka otvorila akreditiv u skladu sa uslovima ugovora.
? Vrijeme isplate kod kompenzacije, cesije i asignacije je trenutak u kome je prodavac postao povjerilac po tražbini, odnosno kada je obaveza prestala da postoji ili se smanjila.

Mjesto placanja
je lokacija i lokalitet na kome sve radnje koje ulaze u obavezu placanja moraju biti završene.
Kod odredivanja mjesta placanja važe tri principa:
1. novcane obaveze su donosive tj. ispunjavaju se u sjedištu prodavca, a ako se placanje vrši virmanom onda je to sjedište prodavceve organizacije kod koje se vode njegova novcana sredstva (otvoren ž.r.)
2. mjesto placanja zavisi od rješenja o nacinu i vremenu isplate (od ugovora).
3. po principu uzajamnosti mjesto placanja je odredeno mjestom isporuke

Kod odredivanja mjesta placanja u našem pravu vrijede slijedeca pravila:
1. placanje cijene se vrši u mjestu koje je ugovoreno.
2. Ako nema ugovora, primjenit ce se poslovni obicaj, a ako i on nedostaje placanje se vrši u mjestu u kome se obavlja predaja stvari (ZOO).
3. Ako se cijena ne mora platiti u casu predaje, placanje se obavlja u prebivalištu / sjedištu prodavca. Ako ima više tih sjedišta tj. poslovnih jedinica placanje se vrši u sjedištu one koja je poslala ponudu, odnosno izvršila prihvat, ili ako se iz ugovora ili okolnosti vidi iz kojeg ce se sjedišta izvršiti isporuka placanje se vrši u tom sjedištu.

Promjena mjesta placanja
Stranke mogu uvijek sporazumno promijeniti mjesto placanja (obicno se naziva "domiciliranje" isplate), ali i povjerilac može jednostrano promijeniti mjesto. Ako su vrsta i nacin placanja pa prema tome i mjesto placanja odredeni imperativno pravnim propisom, subjekti ih ne mogu mijenajti. Ako povjerilac promijeni svoje sjedište, instituciju (banku) preko koje se vrši placanje, ili banka promijeni sjedište u vremenu izmedu zakljucenja ugovora i dospjelosti obaveze placanja povjerilac ima ovlaštenje da traži placanje u novom sjedištu. Povecanje troškova placanja snosi prodavac, kao i koristi od uštede u troškovima.
Isto tako dužnik mora na zahtjev i trošak povjerioca izvršiti placanje na transakcijski racun treceg lica kod jedne od banaka u BiH. Ovo pravilo bazira se na principu tzv. "nošenja duga" tj. da je dužnik dužan dug odnijeti povjeriocu, a ne da ga povjerilac traži.

PRIGOVORI
Prigovori su izjave kupca ili prodavca, kojima on ukazuje dužniku na cinjenicu da ugovor ne smatra izvršenim odnosno da ga ne smatra uredno izvršenim. Nazivaju se još reklamacijama, odnosno obavještavanje o nedostacima.
Funkcije prigovora su:
- vjerodostojno konstatovanje cinjenica,
- poticanje dužnika da sam izvrši obavezu ili je izvrši uredno,
- ocuvanje prava na popravljanje štete (najvažnija) i na vansudsko rješavanje sporova.
Osnovne pravne kvalifikacije prigovora su:
• prigovori spadaju u opštu obavezu obavještavanja o relevantnim cinjenicama i zasnovani su na nacelu poštenja i savjesnosti;
• prigovori se ponekad kvalifikuju kao pravo, nekad kao obaveza. Za najvažniji prigovor - reklamacija na materijalne nedostatke ZOO izricito kaže da je obaveza;
• obzirom da predstavlja izjavu volje sa pravnim posljedicama, može se odrediti i kao pomocni pravni posao.

Vrste prigovora
Prigovarati mogu i kupac i prodavac. Najznacajniji prigovori koje stavlja kupac su prigovori zbog:
- docnje sa isporukom,
- nepoštivanje garancije da nema materijalnih i pravnih nedostataka.
Najvažniji prigovor na strani prodavca je: prigovor zbog docnje kupca sa placanjem cijene.


Reklamacija na materijalne nedostatke
Reklamacija na materijalne nedostatke je pravna radnja, izjava kojom kupac obavještava prodavca da isporucena roba ima, po njegovim nalazima i mišljenju, konkretan materijalni nedostatak i kojom mu stavlja do znanja da ima namjeru da se koristi nekim od prava koja mu po tom osnovu pripadaju.
Ona predstavlja obavezu kupca, i uslov za ocuvanje prava na naknadu štete. Ugovorom se može iskljuciti.
Komercijalni znacaj reklamacije je u održavanju dobrih odnosa izmedu poslovnih partnera, te u mogucnosti rješavanja sporova vansudskim putem. Pravni znacaj je što služi održavanju kupcevog prava na popravljanje štete:
Osnovni modaliteti reklamacije su nacin, mjesto i vrijeme.

Nacin reklamiranja
Reklamaciju upucuje kupac neposredno ili preko svog ovlaštenog punomocnika prodavcu ili njegovom punomocniku.
Sadržaj reklamacije se dijeli na bitne i nebitne elemente. Bitni elementi su:
o Konkretan i jasan, detaljan opis nedostatka sa pozivom na ugovor povodom kojeg je isporucena sporna roba. Uopšten prigovor ne proizvodi pravne posljedice. (ukoliko je moguce saciniti zapisinik uz prisustvo prevoznika i nekog treceg lica, ako nije moguce odmah izvršiti detaljan komisijski pregled uputiti reklamaciju sa obrazloženjem da ce detaljan izvještaj stici koasnije za dan dva.
o Poziv prodavcu da pregleda stvar, kako bi se uvjerio da je reklamacija opravdana.

Svi ostali elementi su nebitni. Npr. :
- kupac može navesti namjeru da se koristi jednim od priznatih prava (ali ga poslije ne može mijenjati), - može tražiti uredno ispunjenje ugovora, odnosno novu robu ili popravak, srazmjerno smanjenje cijene ili raskid ugovora)
- može priložiti dokumente i dokaze kojima raspolaže (ne originale!).
Ako je nacin slanja reklamacije ugovoren, samo takav ce vrijediti. Ako nije onda kod reklamacija važi teorija prijema, osim u slucaju slanja prigovora na siguran nacin kada se smatra da je reklamacija važeca njenim otposlanjem. ZOO kao pouzdan nacin slanja reklamacije navodi preporuceno pismo i telegram.

Mjesto reklamiranja je prepušteno opštim pravilima. Ako je mjesto u koje treba poslati reklamaciju ugovoreno, bice valjana samo reklamacija upucena u to mjesto.
Ako mjesto nije ugovoreno vrijedi dispozitivno pravilo:
- sjedište prodavca je mjesto u koje treba uputiti reklamaciju (teorija prijema),
- ako on ima više poslovnih jedinica onda u mjesto iz koga se ugovor izvršava,a ako je nepoznato onda u mjesto iz koga je ucinjena ponuda ili prihvat.
- U slucaju da su obje stranke ucestvovale u pregledu robe i konstatovale vidljivi nedostatak, reklamacija treba da se obavi u mjestu pregleda.

Vrijeme reklamiranja je trenutak u kome ili period unutar koga sve radnje koje su vezane za obavještavanje prodavca o materijalnom nedostatku moraju biti završene.
Njegovo odredivanje zavisi od: savjesnosti prodavca, vrste materijalnog nedostatka i vremena kontrole isporuke.
Stranke su slobodne da vrijeme prigovora ugovore, u protivnom važice rješenja ZOO:
o Ako je prodavac bio nesavjestan (prevario kupca), tj. ako mu je nedostatak bio poznat ili mu nije mogao ostati nepoznat, kupcu stoji neograniceno vrijeme za reklamaciju.
o Ako je prodavac savjestan zavisi da li je nedostatak vidljiv ili skriven:
? ako se radi o lakovidljim rokovi su kratki – odmah, što znacii - cim prmjeti nedostatak, a najkasnije razumno vrijeme (vrijeme potrebno urednom kupcu da sacini reklamaciju) po isteku vremena isporuke.
? ako je skriven nedostatak: rok je najduže 6 mjeseci od dana prijeme robe (objektivni rok), ako ugovorm drugacije nije definisano. Objektivni rok, ukoliko nije istekao, može se produžiti subjektivnim rokom koji pocinje teci od dana otkrivanja nedostatka i reklamaciju treba uputiti bez odgadanja.
o kod reekspedicije kupac je dužan obavjestiti prodavca o nedostatku cim je po redovnom toku stvari mogao za njih doznati od svog klijenta (kupcevog kupca). Odgovornost za otezanje je na prvobitnom kupcu.

Reklamacija na pravne nedostatke
je izjava kojom kupac obaještava prodavca da preneseno pravo nije uopšte konstituisano ili nije konstituisano u obimu i na nacin predviden ugovorom i kojom mu daje do znanja da ima namjeru da se koristi nekim od prava koja mu po tom osnovu pripadaju.
Predstavlja obavezu kupca, i kupac mora reklamirati da bi sacuvao svoja prava izuzev u slucajevima koji su posebno uredeni ZOO.
Modaliteti ove reklamacije isti su kao i reklamacije na materijalne nedostatke (nacin, mjesto i vrijeme), s tim što ima neke specificnosti

Specificnosti režima reklamacije na pravne nedostatke:
1. Sadržaj reklamacije: dokazivanje pravnih nedostataka vrši trece lice, a kupac mora obavijestiti prodavca o zahtjevu treceg lica (što i jeste u stvari nedostatak) i to u cjelini, te se mora vec u prigovoru opredijeliti za vid zaštite koji želi (pozvati prodavca da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzije treceg lica, ako je stvar odredena po rodu, da mu isporuci stvar bez pravnog nedostatka isl.).
2. Nacin davanja reklamacije: nije posebno regulisan te se prihvata teorija otposlanja.(s tim da je poslana na siguran nacin).
3. Vrijemene reklamiranja: ako nije uredeno ugovorom izjednaceni su sa rokovima za ostvarivanje prava na popravljanje štete. Kod vansudske evikcije to je godinu dana od saznanja za pravo treceg, a kod sudske evikcije 6 mjeseci od pravosnažnog okoncanja sudskog spora.


ODGOVORNOST PRODAVCA
1. odgovornost za docnju sa isporukom
2. odgovornost za materijalne nedostatke
3. odgovornost za pravne nedostatke

Docnja sa isporukom
Docnja je štetna radnja povrede ugovora, odnosno odredeno pravno stanje u kome se nalazi obligacija i njeni subjekti kada do njenog izvršenja nije došlo na vrijeme, a ni subjekti se nisu sporazumjeli, ni zakon nije odredio da se njena dospjelost pomjeri za kasnije.
Docnja sa isporukom je dužnicka docnja i to sa neispunjavanjem nenovcanih obaveza, odnosno cinjenica neizvršavanja obaveze stavljanja stvari na raspolaganje kupcu u vrijeme kad je utvrdeno ugovorom ili na osnovu ugovora..
U zavisnosti od mjere ispunjenja docnja može biti: potpuna i djelimicna
Prema njenom osnovu docnja može biti:
- objektivna - neizvršavanje obaveza na vrijeme, bez obzira šta je uzrok: krivica jednog od subjekata ili dejstvo slucaja ili više sile. Ovaj koncept prihvata domace pravo i karakteristican je za ugovore u privredi.
- subjektivna - samo ono zadocnjenje za koje je odnosni subjekt kriv, koje se njemu može staviti na teret i za koje odgovara – za štetu koju trpi drugi subjekt obligacije

Dužnik dolazi u docnju kada:
1. ne ispuni obavezu u roku odredenom za ispunjenje
2. ako rok za ispunjenje nije odreden, kada ga povjerilac pozove, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili zapocinjanjem nekog postupka cija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze

Povjerilac dolazi u docnju:
1. ako bez osnovanog razloga odbije da primi ispunjenje ili ga svojim ponašanjem sprijeci
2. kada je spreman da primi ispunjenje dužnikove obaveze, ali ne nudi ispunjenje svoje dospjele obaveze. Povjerilac nece pasti u docnju ako dokaže da u vrijeme ispunjenja dužnik nije bio u mogucnosti da svoju obavezu ispuni.

Odgovornost za docnju sa isporukom je jednostrano obavezni obligacioni odnos ciji je predmet radnja popravljanja štete u naturi ili novcu, u onoj mjeri u kojoj je šteta posljedica docnje. Krivica prodavca za docnju se pretpostavlja i njegova odgovornost je subjektivna. ZOO predvida cetiri grupe pravila koja se primjenjuju u ovoj odgovornosti:
1. opšta rješenja o odgvornosti ugovornog dužnika,
2. opšta pravila o posljedicama neispunjenja ugovora,
3. raskid ugovora zbog neispunjenja,
4. posebna pravila o naknadi štete u slucaju raskida ugovora prodaje.

Sva pravila nastoje da održe ugovor na snazi i njegovo realno ispunjenje osim kod fiksnih ugovora – gdje je rok bitan elemenat ugovora.
Odgovornost prodavca za docnju se razlikuje kod dokumentarnih i realnih isporuka, a unutar realnih da li je u pitanju jednokratna ili sukcesivna isporuka.

Odgovornost za docnju sa jednokratnom realnom isporukom zavisi od toga da li je rok isporuke bitan ili nebitan elemenat ugovora:
Odgovornost za docnju kod nefiksnih poslova nosi dvije osnovne posljedice zadocnjenja:
1. održanje ugovora na snazi uz prodavcevu obavezu da naknadi štetu ili
2. raskid ugovora uz postojanje obaveze prodavca da nadoknadi štetu izazvanu raskidom.
Prodavac koji je u docnji može izvršiti isporuku sve dok ne primi obavještenje kupca o tome da ugovor raskida, ali ga to ne oslobada obaveze nadoknade štete izazvane zadocnjenjem. Kupac ima tri mogucnosti na raspolaganju:
- da šuti tj. pasivno ceka da prodavac izvrši isporuku,
- da zahtijeva uredno ispunjenje bez davanje primjerenog roka,
- da zahtijeva ispunjenje u skladu sa ugovorom uz davanje naknadnog primjerenog roka za ispunjenje (U naknadnom primjerenom roku kupac ne može mijenjati modalitete isporuke).
U svakom slucaju ima pravo na naknadu štete prema opštim pravilima, tj. proste štete i izgubljene dobiti. Samo kupac u ovom slucaju ima pravo na raskid ugovora, ali tek po bezuspješnom proteku i naknadnog roka za ispunjenje. U nacelu, naknadni rok treba da omoguci prodavcu koji vec ima pripremljenu robu, da izvrši njenju isporuku sukladno ugovoru. Davanjem primjerenog roka, vrijeme isporuke se od nebitnog pretvara u bitan elemenat posla. Njegovim bezuspješnim istekom ugovor se smatra raskinutim po zakonu. Ipak, kupac može održati ugovor na snazi ako nakon isteka roka bez odgadanja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora.
Kupac može raskinuti ugovor i bez davanja naknadnog roka u tri slucaja:
1. ako iz dužnikova držanja (izjave volje ili cinidbe) proizilazi da obavezu nece izvršiti ni u naknadnom roku;
2. ako je iz okolnosti posla vidljivo da dužnik ne može izvršiti obavezu.
3. kada se radi o fiksnoj prodaji

Kupac koji je zbog docnje prodavca sa jednokratnom isporukom raskinuo ugovor može na tri nacina alternativno tržiti obeštecenje. Jednom izvršen izbor obavezuje kupca:
1. naknada štete prema opštim pravilima obligacionog prava (popravljanje opšte štete i izgubljene dobiti koje kupac mora dokazati);
2. apstaraktne štete - naknada razlike u cijeni na dan raskida (tekuca cijena) i cijene u ugovoru
3. kupovina radi pokrica (naturalna restitucija) za stvari odrežene po rodu. Kupac je ovlašten da istu robu kupi od treceg lica i zahtijeva razliku izmedu ugovorne i stvarne cijene, pri cemu mora prethodno obavijestiti prvobitnog prodavca o namjeravanoj kupovini.

Odgovornost za docnju kod fiksnih poslova
Kod fiksnih poslova rok isporuke je bitan elemenat posla. Ako prodavac kod fiksnih poslova ne izvrši isporuku na vrijeme, ugovor se raskida po samom zakonu. No, kupac može održati ugovor ako nakon isteka roka bez odgadanja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora. Prava kupca poslije raskida ugovora na naknadu štete su ista kao kod nefiksnih poslova, s jedinom razlikom što ce se kod kupovine radi pokrica morati odrediti kraci vremenski period jer bi u suprotnom bilo priznanje da rok ispunjenja nije bitan elemenat ugovora.

Odgovornost za docnju sa isporukom obroka donosi razlicita rješenja zavisno da li je kolicina bitan elemenat posla:
Ako kolicina nije bitan elemenat ugovora,
- zakašnjenje sa isporukom jednog obroka predstavlja djelimicnu docnju.
- prodavac je odgovoran samo za neizvršeni ili neuredno izvršeni dio.
- U slucaju docnje sa jednim obrokom kupac nema pravo da raskine ugovor, vec samo da zahtijeva naknadu štete za neizvršeni obrok.
- Kupac ima ista prava na raspolaganju kao u slucaju zakašnjenja sa jednokratnom isporukom, ali ogranicena samo na doticni obrok.
- Za obroke koji još nisu dospjeli, dužnik se ne nalazi u docnji, i kupac nema nikakvih prava prema prodavcu, izuzetno: kupac može raskinuti ugovor u pogledu buducih obaveza ako je iz okolnosti ocito da ni one nece biti ispunjene. Pri tom kupac mora najprije prodavcu dati razuman rok kako bi isti mogao dati odgovarajuce osiguranje (davanjem bjanko mjenice –HOV, davanjem stvari isl.) ili garancije. Po isteku razumnog roka ugovor se ne raskida automatski. Kupac mora saopštiti prodavcu izjavu o raskidu, ciji prijem proizvodi pravne posljedice.

Kada je kolicina bitan elemenat
- docnja sa isporukom obroka ima znacenje potpunog zakašnjenja,
- odgovornost za docnju se odnosi na cijeli ugovor.
- Kupac ima mogucnost izbora: ostati pri ugovoru uz naknadu štete i pribavljanje obezbjedenja ili raskinuti ugovor u cjelini i zahtijevati naknadu prouzrokovanu raskidom.
- Primljene obroke kupac može vratiti i zahtjevati vracanje placenih iznosa zajedno sa zateznom kamatom, pri cemu i on duguje prodavcu koristi koje je imao od onog što vraca, ili može odustati samo od buducih obroka i bez razumnog roka.

Odgovornost za docnju sa predajom dokumenata zavisi od kvalifikacije isporuke.
1. Ako je u pitanju dokumentarna isporuka, kod koje dokumenti nose prava raspolaganja robom, posljedice su iste kao kod realne isporuke.
2. Ako je predaja dokumenata sporedna obaveza prodavca, kupac može u slucaju docnje samo zahtijevati naknadu štete.

Odgovornost za materijalne nedostatke
je posljedica neizvršenja ili neurednog izvršenja prodavceve obaveze garancije da stvar nema materijalnih nedostataka. Može se definisati kao jednostranoobvezni obligacioni odnos u kome kupac ima pravo da od prodavca zahtijeva neku od zakonom predvidenih radnji popravljanja štete izazvane postojanjem materijalnih nedostataka. Da bi ova odgovornost postojala šteta se mora manifestovati kao skriveni nedostatak.
Zakon postavlja pravilo da prodavac odgovara za materijalne nedostatke bez obzira da li su mu bili poznati i i njegova krivica nije uslov odgovornosti.
Ako je prodavac znao za nedostatak ili mu nije mogao ostati nepoznat, kupceva prava nastaju bez obzira na propuste u pregledu robe, reklamiranju, a traju i nakon isteka prekluzivnih rokova garancije.
Odgovornost za materijalne nedostatke može biti iskljucena ugovorom, ali je ovakva odredba ništavana ako je prodavac znao za nedostatak ili je nametnuo ovu odredbu koristeci se svojim monopolskim položajem.

Prava kupca u slucaju materijalnih nedostataka: (alternativno)
1. zahtijevati od prodavca da nedostatak ukloni ili preda drugu stvar bez nedostataka (ispunjenje ugovora).
2. zahtjev za sniženje cijene
3. izjaviti da raskida ugovor

Zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora kod materijalnih nedostataka
je pravo koje pripada kupacu u slucaju isporuke robe sa materijalnim nedostacima. Kupac može da od prodavca zahtjeva da ukloni materijalni nedostatak ili preda drugu stvar (ukoliko je stvar genericki odredena)
Uz zahtjev kupac mora prodavcu dati i naknadni primjereni rok (doreduje kupac) u kome to mora biti ucinjeno. Ako ni u tom roku prodavac ne ispuni ugovor on se raskida po sili zakona, ali ga kupac može održati izjavom prodavcu.

Kome pripada pravo izbora izmedu otklanjanja nedostatka i zamjene stvari ?
Pravo izbora, pod uslovom da su moguca oba izbora, po pravilu pripada kupcu kao nevinoj strani, ali prodavac ima mogucnost da prigovori i dokaže da takav zahtjev nije u skladu sa poslovnim obicajima ili mu uzrokuje vece troškove. Bez obzira koje pravo izabrao kupac uvijek ima pravo i na naknadu ostale štete, koja nije pokrivena naturalnom restitucijom.
Pravo kupcevog izbora uslovljena su sa tri fakticka momenta:
1. da se radi o generickoj stvari – kod individualiziranih u obzir samo dolazi popravak;
2. priroda nedostatka; ako je neotklonjiv genericka stvar se može zamjeniti, a kod individualiziranih kupac se mora odluciti za neku drugu mogucnost otklanjanja štete.
3. da nije istekao jednogodišnji prekluzivni rok (izuzev u slucaju prevare).

Zahtjev za sniženje cijene je je samostalno pravo kupca koje postoji bez obzira da li su ispunjeni uslovi za odgovornost prodavca za materijalne nedostatke. Ono je sredstvo za obezbjedenje jednakosti davanja kupca i prodavca. Kupac ovo pravo može istaci bilo odmah po neurednom ispunjenju bilo po isteku primjerenog roka, s tim da po isteku primjerenog roka kupac ima pravo i na naknadu ostale štete prema opštim pravilima.
U praksi postoje dva metoda sniženja cijena po osnovu materijalnog nedostatka:
• apsolutni (placa se razlika izmedu vrijednosti stvari bez nedostatka i vrijednosti stvari sa nedostatkom) i
• relativni koji usvaja i ZOO (procentnim racunom - prema odnosu vrijednosti stvari bez nedostatka i vrijednosti stvari sa nedostatkom u vrijeme sklapanja ugovora).
Odluku o sniženju donose stranke, a u slucaju spora sud. Jednom utvdeno sniženje nije definitvno. Ako se naknadno otkriju novi nedostaci kupac i tada može raskinuti ugovor ili tražiti novo sniženje.

Zahtjev za raskid ugovora je po ZOO uslovljeno pravo kupca i to:
1. bezuspješnim protekom primjerenog roka - primjereni rok zasnovan je na pravilima koja važe za ugovor o prodaji, pa ce se dužina primjerenog roka odredivati prema mogucnosti prodavca da robu pripremljenu za isporuku dovede u stanje saobrazno ugovoru
2. mogucnosti vracanja stvari u nacelno nepromijenjenom stanju - da je kupac sposoban da stvari vrati u nacelno nepromijenjenom stanju (specifican za materijalne nedostatke).
ZOO predvida brojne izuzetke od ovog drugog uslova i to propadanje stvari izazvano: nedostatkom, neskrivljenim štetnim dogadajem, pregledom stvari, redovnom upotrebom prije otkrivanja nedostatka.
Raskidanjem ugovora zbog materijalnih nedostataka kupac ima pravo na popravljanje štete prema specificnim pravilima za ugovor o prodaji (naknada proste štete i izgubljene dobiti, naknada apstraktne štete i ostale konkretne štete te kupovina radi pokrica i naknada ostale štete).

Obim vršenja prava na popravljanje štete
Pored osnovnih sistema odgovornosti prodavca za isporuku robe sa materijalnim nedostacima, neki posebni slucajevi su posebno regulisani:
• ako je predana manja kolicina od ugovorene, ili samo dio robe ima materijalne nedostatke u zavisnosti od toga da li su kolicina i kvalitet bitni ili nebitni elementi ugovora:
o ako nisu: kupac može raskinuti ugovor samo djelimicno (za problematicni dio robe) i naknada štete se ogranicava samo na taj dio;
o ako jesu: kupac je ovlašten da raskine ugovor u cjelosti.
• ako je predata veca kolicina od ugovorene kupac može:
o izjaviti da višak odbija, i tada ima pravo na naknadu štete po opštim pravilima;
o ako ništa ne poduzme, smatrace se da je robu primio i mora da je plati po ugovorenoj cijeni.
• ako je jednim ugovorom za jednu cijenu prodano više stvari, a samo neke imaju nedostatke odgovornost zavisi od toga da li svari cine ili ne cine jednu cjelinu:
o ako nisu jedna cjelina, kupac može raskinuti ugovor samo u pogledu oštecenih stvari,
o ako stvari cine jednu cjelinu kupac može da bira izmedu djelimicnog i potpunog raskida ugovora, no u slucaju djelimicnog raskida PRODAVAC može sa svoje strane (ukoliko se izdvajanjem umanjila vrijednost ostalih stvari) raskinuti ugovor u cjelosti ali ostaje obaveza naknade štete kupcu.
• pošto stvar sa nedostatkom može uzrokovati štetu i na drugim dobrima kupca, on ima pravo na naknadu ovakve štete prema opštim pravilima obligacionog prava.

Obaveze kupca kod popravljanja štete za materijalne nedostatke
Zavisno od toga za koju se od tri zakonske mogucnosti popravljanja štete kupac opredijelio, imat ce pri tome i odredene obaveze:
1. Mora da cuva primljene stvari s pažnjom dobrog privrednika, i pri tome ima pravo na naknadu troškova cuvanja, a može stvari položiti kod nadležnog suda (u mjestu ispunjenja), dati na cuvanje trecem licu ili ih prodati za racun prodavca. Kupac može stvari prodati putem suda, iz slobodne ruke te bez odgadanja i na najpogodniji nacin ako je roba pokvarljiva ili u kvaru.
2. Staviti stvari na raspolaganje prodavcu – mora ga obavijestiti o tome i staviti ga u situaciju da fakticki raspolaže robom (predajom dokumenata).
3. kod zahtjeva za srazmjerno sniženje cijene – dužan je odmah platiti ono što on smatra da je cijena sa nedostatkom, a ako to prodavac odbije kupac može odredeni iznos deponovati kod suda kako ne bi pao u docnju.
4. kod raskida ugovora njegova obaveza je vracanje stvari u nacelno nepromjenjenom stanju.

ODOGOVORNOST ZA PRAVNE NEDOSTATKE je neizvršenja prodavceve obaveze garancije da roba nema pravnih nedostataka. Po svojim obilježjima identicna je odgovornosti za materijalne nedostatke: objektivna je i dispozitivna.
Prava kupca u slucaju pravnih nedostataka su:
1. Zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora što je ujedno i uslov za korišcenje drugih mogucnosti. Uredno ispunjenje može se zahtijevati na dva nacina: oslobadanjem stvari od prava ili pretenzije treceg ili isporukom druge stvari odredene po rodu bez pravnog nedostatka. Pravo izbora pripada kupcu, ali prodavac bira nacin rada kod prve varijante. Kupac mora prodavcu ostaviti razuman rok, a ima pravo na naknadu štete po opštim pravilima. Mogucnost da se putem suda zahtijeva uredno ispunjenje zastarjeva za godinu dana od saznanja za postojanje prava treceg.
2. Zahtjev za srazmjernim sniženjem cijene u ovom slucaju nije samostalno pravo, nego je uslovljeno ako prodavac u razumnom roku ne otkloni nedostatak na traženi nacin pa usljed toga kupcevo pravo bude umanjeno ili ograniceno. Ovo pravo kupac ima i u slucaju da je znao za pravni nedostatak prilikom sklapanja ugovora (da stvar može biti oduzeta ili pravo umanjeno), no tada nema pravo na naknadu štete.
3. Raskid ugovora, može da se desi po naredenju, zakonu i volji kupca. Po zakonu, ako stvar bude oduzeta kupcu zbog propusta prodavca da otkloni nedostatak. Izjavom kupca, tek po proteku razumnog roka u kome prodavac nije otklonio nedostatak. Raskidanjem ugovora svaka strana vraca ono što je primila.
4. Zahtjev za pomoc u parnici je specifican za odgovornost za pravne nedostatke. Ako uznemiravanje ima karakter tužbe, kupac je ovlašten da zatraži bilo kakvu vrstu pomoci (obezbjedivanje dokaza, mješanje u spor, potpuno preuzimanje spora) u sporu sa trecim licem. Dužan je zahtjev dostaviti blagovremeno. Kupac koji je izgubio spor može se i bez obavještenja obratiti prodavcu za popravljanje štete. No prodavac se može osloboditi odgovornosti dokazom da je imao sredstva da odbije zahtjev trece osobe. Korištenjem ovog prava kupac produžava prekluzivni rok na šest mjeseci po okoncanju pravosnažnog spora.
5. Priznavanje ocito osnovanog prava treceg lica kupac može izvršiti ako je pravo treceg lica tj. potkrijepljeno urednim robnim dokumentima ili drugim dokazima, cak i bez obavještavanja prodavca. Ukoliko se ovo priznanje manifestuje kao placanje odredene svote novca, prodavac se može osloboditi odgovornosti isplatom kupcu isplacene svote trecem licu i pretrpljene štete.

ODGOVORNOST KUPCA KOD UGOVORA O PRODAJI
1. Odgovornost za docnju sa slanjem ambalaže
2. Odgovornost za docnju sa prijemom isporuke
3. Odgovornost za docnju sa placanjem cijene

Odgovornost za docnju za slanjem ambalaže
Slanje ambalaže je obaveza kupca samo ako je to ugovoreno i hronološki to je prva obaveza. Kupac pada u docnju kada ambalažu ne dostavi u ugovoreno vrijeme. Ako rok nije ugovoren, smatra se da je ambalaža blagovremeno dostavljena ako je stigla prodavcu toliko vremena prije isteka roka za isporuku, koliko je potrebno da bi prodavac mogao izvršiti pakovanje i isporuku robe.

Prava prodavca u slucaju kupceve docnje sa isporukom ambalaže:
1. Održavanje ugovora na snazi prodavac može ostvariti na nekoliko nacina, ali mu u svakom slucaju pripada i naknada proste štete i izgubljenog dobitka:
a. prodavac može izvršiti isporuku predajom robe na teret i rizik kupca u javno skladište, što ima isto svojstvo kao polaganje kod suda, i o tome mora obavijestiti kupca;
b. prodavac može o trošku kupca dati svoju ambalažu ili je zakupiti i izvršiti ugovor, u kom slucaju ima pravo na produženje roka za nabavku ambalaže;
c. prodavac može dati kupcu naknadan rok za dostavu ambalaže.
2. Raskid ugovora prodavac može uciniti tek ako mu kupac ni u naknadnom primjerenom roku ne dostavi ambalažu. Tada je dovoljno da prodavac, po isteku perioda, šuti. Tada ima pravo na naknadu štete po posebnim pravilima o posljedicama raskida prodaje (naknada konkretne štete, apstraktne i ostele štete, ili prodaja radi pokrica).

Docnja sa prijemom isporuke je neizvršenje svih ili pojedinih radnji preuzimanja uredno ponudene isporuke u vrijeme odredeno ugovorom, poslovnim obicajima ili redovnim tokom stvari. Naše pravo prijem isporuke izricito odreduje kao obavezu kupca.
U ovom slucaju prodavac ima nekoliko opcija, odnosno prodavcu pripadaju odredena prava:
1. može predati robu na cuvanje
2. prodati robu
3. raskinuti ugovor.

Predaja robe na cuvanje u slucaju kupceve docnje sa prijemom isporuke
Padom kupca u docnju sa prijemom isporuke, prodavac postaje obavezan da robu cuva sa pažnjom dobrog privrednika na rizik i teret kupca. Te obaveze može da se oslobodi :
1. predajom robe na cuvanje u javno skladište, što ima ucinak polaganja kod suda. Robu treba položiti u javno skladište u mjestu isporuke, a ako to nije moguce može izabrati drugo mjesto, i u tom slucaju duguje kupcu štetu koju je on pretrpio zbog promjene mjesta. O polaganju prodavac mora obavijestiti kupca. Što se tice predaje dokumenata za robu zakon nije izricito regulisao, ali postoji mišljenje da ono zavisi od toga da li je kupac platio ili ne robu.
2. Prodavac može robu deponovati kod stvarno nadležnog suda, ( u mjestu ispunjenja)
3. a ako je roba nepodobna za polaganje kod suda, po ocjeni suda, prodavac može tražiti da sud imenuje lice koje ce o trošku i za racun kupca cuvati stvari.
Posljedice su u sva tri slucaja iste:
- prodavac se oslobada obaveze isporuke,
- ako je bio u zakašnjenju ono prestaje,
- rizik i svojina prelaze na kupca,
- troškovi polaganja prelaze na kupca u onoj mjeri u kojoj su viši od troškova isporuke koje je trebao da snosi prodavac.

Prodaja robe u slucaju kupceve docnje sa prijemom isporuke je druga mogucnost koja po ZOO prodavcu stoji na raspolaganju. Može se izvršiti na nekoliko nacina:
Javna prodaja - ako je stvar nepodesna za cuvanje ili je njena vrijednost nesrazmjerno mala u odnosu na troškove cuvanja, prodavac može tražiti od suda da organizuje javnu prodaju na teret kupca (što se odbija od dobijenog iznosa), i o tome obavijestiti kupca.
Prodaja iz slobodne ruke - ako je vrijednost stvari nesrazmjerno mala u odnosu na troškove javne prodaje, ili ako stvar ima tekucu cijen. Prodavac, koji je subjekt prodaje, mora da vodi racuna o interesima kupca. Od dobijenog iznosa odbija troškove prodaje i svoja potraživanja te eventualni ostatak deponuje kod suda u korist kupca. Prodavac mora obavijestiti kupca o postignutoj cijeni i mjestu deponovanja eventualnog ostatka potraživanja.
Prodaja na najpogodniji nacin – primjenjuje se kada je stvar pokvarljiva ili se nalazi u kvaru. Nacin prodaje odreduje sam prodavac u cilju smanjivanja štete. O rezultatima i deponovanju ostatka iznosa obavezan je obavijestiti kupca.
Prodaju može izvršiti i lice koje cuva stvar za kupca, u slucaju neplacanja troškova cuvanja u razumnom roku. Ovaj postpak ne može prodavac sam sprovesti, nego sud odobrava, odreduje nacin prodaje te obavještava kupca.

Raskid ugovora u slucaju kupceve docnje sa prijemom isporuke prodavac može uciniti prema ZOO samo ako ima osnovanog razloga da posumnja da kupac nece isplatiti cijenu. Treba prihvatiti tumacenje teorije: odbijanje prijema uredno ponudene isporuke povlaci osnovanu sumnju u sposobnost kupca da plati cijenu. Ugovor se raskida izjavom prodavca bez davanja naknadnog primjerenog roka. Za naknadu štete važe pravila u slucaju raskida prodaje.

ODGOVORNOST ZA DOCNJU KUPCA SA PLACANJEM CIJENE
Docnja sa placanjem cijene postoji kada kupac svoju obavezu isplate ne izvrši na vrijeme. Ovo pitanje reguliše se ugovorom odnosno dispozitivnim propisima ako nisu iskljuceni ugovorm. Odgovornost za docnju je objektivna. Docnja može postojati bez obzira da li je predvideno placanje: prethodno, istovremeno ili naknadno u odnosu na isporuku


Docnje kupca sa placanjem cijene prije isporuke
1. prodavac može tražiti izvršenje ugovora
- prodavac mora kupcu najprije dati naknadan, primjeren rok. Ovaj rok se ne mora dati kod fisknih prodaja
- uz isplatu cijene prodavcu pripada i zatezna kamata (stopa je odredena zakonom, utvrduje je Vlada FBiH). Ako je ugovorena veca stopa kamate, primjenit ce se veca. Zatezna kamata se placa bez obzira da li je prodavac pretrpio štetu i bez obzira na krivicu kupca. Prodavac može zahtijevati i naknadu štete koja prelazi iznos zatezne kamate, to je konkretna šteta, ona se dokazujei i neophodna je krivica kupca.
2. prodavac može raskinuti ugovor
- uslov za sticanje ovog prava je protek bezuspješan naknadnog primjerenog roka, osim u 3 slucaja: fiksne prodaje, kada iz kupcevog ponašanja proizilazi da nece izvršiti svoju obavezu i kada je ocito da istu nemože izvršiti. Raskidom ugovora prodavac stice prava na naknadu štete zbog raskida prodaje (stvarna šteta + izgubljena dobit ili apstraktna + ostala šteta ili pravo na prodaju radi pokrica).

Docnje kupca sa placanjem nakon prijema isporuke
ZOO nema posebnih pravila. Uzansa 213 uskracuje mogucnost prodavcu da raskine ugovor. Može tražiti isplatu kupovne cijene i kamate. Ako je kupac kriv, duguje i naknadu ostale štete. Može se primjeniti samo ako su je stranke izricito ugovorile.
Raskid ugovora za prodavca ima smisla samo ako može isporucenu stvar dobiti natrag što cesto nije moguce (kupac je dalje prodao stvar, ili je preradio), pa prodavcu ostaje tužba za isplatu cijene.

UGOVORI O USLUGAMA U PROMETU ROBE
TRGOVINSKO POSREDOVANJE (MEŠETARENJE)

Pojam trgovinskog posredovanja
Posrednicki posao sastoji se u tome što neko lice - posrednik (mešetar), dovede u komercijalnu vezu (ne i u pravnu) dvije poslovne organizacije da bi one sklopile neki pravni posao. Prema ZOO "ugovorom o posredovanju obavezuje se posrednik da nastoji naci i dovesti u vezu s nalogodavcem osobu koja bi s njim pregovarala o sklapanju odredenog ugovora, a nalogodavac se obavezuje da mu isplati odredenu naknadu, ako taj ugovor bude sklopljen."
Po svojoj pravnoj prirodi posredovanje je „ugovor o nalogu“, pa se na njega i primjenjuju pravila ZOO koji se odnose na ovaj ugovor, ako odredbama o posredovanju ili ugovorom nije drukcije odredeno, medutim ako je ugovoreno da posrednik ima pravo na naknadu i ako njegova nastojanja ostanu bez rezultata, onda posao poprima obilježja ugovora o djelu.

Posrednickim poslovima se bave posebni subjekti: posrednicka preduzeca i biroi, kojima je to osnovna djelatnost, te trgovinske agencije kojima je to sporedna aktivnost. Djelatnost kojima se bave posrednici može biti:
opšta – obuhvata pružanje svih usluga u svim oblastima robnog prometa
posebna (specijalna) –obuhvata samo odredene poslove robnog prometa.
U posrednikovu djelatnost spada i prikupljanje raznih podataka i on treba da poznaje prilike na tržištu bolje od drugih privrednika.
Posrednik može da ucestvuje i u pregovorima, ali ne zakljucuje ugovor o tom poslu.

Zakljucivanje ugovora o posredovanju
Ugovor je neformalan i konsenzualan. Obicno se zakljucuje na taj nacin što neka poslovna organizacija izdaje nalog posrednickom birou da joj nade saugovaraca za neki posao. Kad posrednik prihvati nalog, ugovor je zakljucen. Ako posrednik odmah ne odbije nalog ugovor se smatra zakljucenim (zakljucivanje šutnjom).
Nalogodavac može opozvati nalog kad god hoce, ali pri tome ne smije postupiti nesavjesno. Nalogodavac takode nije dužan niti pristupiti pregovorima, niti zakljuciti ugovor, ali ako je postupio nesavjesno, odgovarace za štetu.
Bitni elementi ugovora o posredovanju su: licnost posrednika, predmet ugovora i cijena.

Bitni elementi posredovanja (ugovora o psredovanju)
1. Licnost posrednika – pošto je posredovanje ugovor o nalogu, posrednik je dužan izvršiti nalog licno, izuzev ako mu je odobreno ili ako ga okolnosti tjeraju da njegovo izvršenje povjeri drugom licu. Kada posredovanje ima karakter ugovora o djelu licnost posrednika je nebitan elemenat.
2. Predmet ugovora je pojedinacna fakticka radnja (ne i pravna) dovodenja potencijalnih partnera u vezu radi zakljucivanje odredenog ugovora. Ovu cinidbu posrednik vrši u svoje ime i za svoj racun. Pošto do pregovora ili cak ugovora ne mora da dode, ugovorna obligacija glasi na rad, a ne na rezultat.
3. Cijena je naknada posrednika za izvršeni rad i za postignuti rezultat. U cijenu su uracunati redovni troškov. Cijena se odreduje tarifom ili opcim aktom posrednika, zatim se može odrediti ugovorom, a ako nije ni jednim odredena onda je to obicajna cijena (redovna cijena u sjedištu posrednika). Cetvrti izvor je sud koji cijenu odreduje prema posrednikovom trudu i ucinjenoj usluzi.

OBAVEZE STRANAKA – posrednika kod trgovinskog posredovanja
1. Dovodenje u vezu zainteresiranih strana je osnovna obaveza posrednika. Posrednik je obavezan da nastoji da nade organizaciju koja ce s njegovim nalogodavcem stupila u pregovore radi sklapanja odredenog ugovora. Kad je nade, uputice je na svoga nalogodavca radi zakljucivanja ugovora, a nalogodavca ce o tome obavezno obavijestiti.
2. Postupanje po nalogu podrazumijeva da je posrednik obavezan provoditi uputstva komitenta.
3. Postupanje pažnjom dobrog privrednika – strucnjaka - oznacava dužnost da traži i nade najpovoljnijeg saugovaraca, kao i da sve postupke i radnje vrši u interesu nalogodavca. Ako postupi protivno interesima komitenta, posrednik gubi pravo na naknadu i na troškove.
4. Vodenje posrednickog dnevnika – hronološki - u koji upisuje stranke i poslove u kojima je posredovao, te datume zakljucenja ugovora. Zakon nalaže da se u dnevnik upisuju i bitni elementi ugovora koji je zakljucen njegovim posredovanjem.
5. Posrednicki list je obavještenje o izvršenom posredovanju koje je posrednik obavezan izdati strankama koje su ugovorile posao njegovim posredovanjem. Može poslužiti pred sudom kao dokaz o sklopljenom poslu. Potpisuje ga posrednik, a stranke nisu obavezne da ga potpišu, ali se to tumaci kao neuredno poslovanje
6. Cuvanje poslovne tajne je trajna obaveza posrednika. On ne smije davati drugima obavještenja o poslovima za cije je sklapanje posredovao, izuzev ako su mu stranke to dozvolile.
7. Obavještavanje o stanju na tržištu koje ima znacaja za posao (ponuda, potražnjam isl), posrednik je dužan vršiti ako stranke to zahtijevaju. Davanje takvih obavještenja spada u privrednu djelatnost posredovanja i posrednici ih daju uz posebnu naknadu i bez ugovora o posredovanju na samostalan zahtjev.

Obaveze nalogodavca kod trgovinskog posredovanja
- placanje provizije
- naknada troškova
- trpljenje posrednikovih prava zaloge, pridržaja i prvenstva naplate
.
Placanje provizije je obaveza nalogodavca koja se placa prema ulosvima ugovora, a ako oni ne postoje prema dispozitivnim pravilima:
• ukoliko je obaveza placanja uslovljena, placanje se vrši tek nakon što se uslov ispuni
• ukoliko je obaveza placanja uslovljena uslovom koji se može raskinuti izmedu treceg lica i komitenta, posrednik ima odmah pravo na isplatu cijene svoje usluge
• ispostavi li se da je ugovor izmedu stranaka nevažeci iz razloga za koji posrednik nije znao niti je mogao znati on zadržava pravo na proviziju
• ukoliko se radnje posredovanja vrše sukcesivno posrednik ima pravo na sukcesivnu naplatu svojih usluga.

Postoje tri mišljenja o tome kada posrednik stice pravo na isplatu:
a. cim je posrednik doveo u vezu komitenta s poslovnim partnerom,
b. kada trece lice izvrši svoje obaveze iz ugovora,
c. kada komitent sklopi ugovor s trecim licem. Naš Zakon, kao i vecina pozitivnih prava, smatra da posrednik stice pravo na naknadu u casu zakljucenja ugovora za koji je posredovao, ako drugacije nije ugovoreno.

Posrednik nema pravo, a nalogodavac obavezu, na placanje provizije u tri slucaja:
a. ako ugovor radi koga je posredovao nije sklopljen, (izuzev ako je drugacije ugovoreno),
b. ako je posrednik na štetu komitenta radio za drugu stranu,
c. za druge poslove koje je komitent sklopio sa trecim licem kojeg je pronašao posrednik, pored posla za koji je posredovano

Naknada troškova je obaveza nalogodavca samo za izuzetne troškove koje je posrednik morao uciniti radi uspješnog okoncanja posla. Normalni, uobicajeni vec su sadržani u cijeni, medutim mogu se i oni regulisati ugovorm.

Trpljenje posrednikovih prava zaloge, pridržaja i prvenstva naplate. Ona služe ne samo naplati komitentovih obaveza nego i vršenje zakonitog pritiska na komitenta da udovolji svojim obavezama placanja.

ODGOVORNOST STRANAKA (kod ugovora o posredovanju)
Odgovornost posrednika
Imovinsko-pravna odgovornost se ravna prema opštim pravilima obligacionog prava, zasnovana je na propuštanju dužne pažnje posrednika (subjektivna odgovornost), a pravila o popravljanju štete ravnaju se prema rješenjima iz oblasti ugovorne odgovornosti.
Posebni slucajevi imovinske odgovornosti posrednika koji su regulisani ZOO::
- posrednik odgovara za štete koje je komitent pretrpio zato što je doveden u vezu sa poslovno-nesposobnim licem, ukoliko je posrednik za to znao ili morao znati;
- ako posrednik poveže komitenta sa osobom za koju je znao ili morao znati da nece moci izvršiti obaveze iz ugovora;
- nepoštivanje obaveze cuvanja poslovne tajne.

Odgovornost komitenta. Komitent odgovara za svoje obaveze prema opštim pravilima o ugovornoj odgovornosti i popravljanju štete izazvanih neizvršenjem ugovornih obaveza. Supsidijarno se primjenjuju i pravila o nalogu, odnosno ugovoru u djelu. Odgovornost komitetna je u principu subjektivna izuzev za obavezu placanja provizije i troškova (tada je objektivna).

TRGOVINSKO ZASTUPNIŠTVO
POJAM I ZAKLJUCIVANJE UGOVORA
Pojam trgovinskog zastupanja (agencija) sastoji se u tome što specijalizovani subjekt, trgovinski zastupnik, trajno djelujuci u interesu svoga nalogodavca, komitenta, istražuje tržište i nastoji obezbjediti poslovne partnere koji ce sa komitentom zakljucivati ugovore.
Trgovinsko zastupništvo se od posredništva razlikuje u dva bitna momenta: trajnosti djelovanja i mogucnost da se punomocstvo ukljuci u poslovni odnos kao njegov integralni dio.
Razlika u odnosu na komision je što trgovinsko zastupstvo može postojati i bez davanja izjava volje za komitenta, a ako su ukljucene u nalog, onda ih zastupnik daje u ime i za racun komitenta (ne kao komisionar u svoje ime za racun komitenta).
Definicija prema ZOO: Ugovorom o trgovinskom zastupanju obavezuje se zastupnik da se stalno stara da treca lica zakljucuju ugovore sa njegovim nalogodavcem, i da u tom smislu posreduje izmedu njih i nalogodavca, a ovaj se obavezuje da mu za svaki zakljuceni ugovor isplati odredenu naknadu (proviziju).
Karakteristike ovog ugovora su:
a. trajno djelovanje za komitenta
b. preduzimanje pravnih i faktickih radnji
c. djelovanje u tude ime i za tudi racun, tj. u interesu komitenta
d. formalnost
e. komutativnost
f. u principu se preuzima samo obaveza rada, ne i rezultata
g. relativna samostalnost agenta u djelovanju
h. postojanje posebnog odnosa povjerenja.

Zakljucivanje ugovora o zastupanju
Ugovor o trgovinskom zastupanju važi samo onda kada je sklopljen u pismenoj formi. No, pojedinacni poslovi mogu se sklapati bilo putem naloga bilo konkludentnim radnjama. Ako je pojedinacni nalog u skladu sa ugovorom, i šutnja agenta može se smatrati prihvatom.
Bitni elementi ugovora o zastupanju
1. Licnost trgovinskog zastupnika je bitan elemenat ne samo po zakonu, nego i po karakteru odnosa u koje stranke stupaju. Poslovima trgovinskog zastupništva se uglavnom bave trgovinske agencije, agenture, a kao sporednim poslovima mogu se baviti posrednicki biroi i druge privredne organizacije. Zastupništvo se razlikuje od trgovinskog predstavništva po tome što organizaciona poslovna jedinica obavlja usluge za privrednu organizaciju kojoj pripada, a zastupnickim poslovima se bavi samostalna privredna organizcaija (robu drži u režimu konsignacije).
2. Predmet ugovora se sastoji iz dvije komponente: iz trajnog nastojanja trgovinskog zastupnika da promoviše interese svoga nalogodavca sa ciljem ucestalog sklapanja ugovora, i iz njegovog stalnog posredovanja za komitenta. Predmet ugovora su dakle fakticke radnje. Ovlaštenje na zastupanje može, ali ne mora, biti predmet ugovora. Punomocstvo u predmet posla ulazi samo na osnovu izricitog sporazuma stranaka.
3. Cijena se sastoji iz naknade (provizije) i troškova. Cijena se najprije odreduje ugovorom (najcešce je to procenat od vrijednosti posla) ili tarifom agenta. Ako nije utvrdena, zastupnik ima pravo na uobicajenu naknadu. I ovdje sud može na zahtjev nalogodavca sniziti cijenu ako utvrdi da je ona nerazmjerno velika prema ucinjenoj usluzi. Redovni, fiksni troškovi ukljuceni su u proviziju i odvojeno se namiruju samo ako su izricito ugovoreni. Posebni troškovi ucinjeni na nalog ili u interesu nalogodavca odvojeno se namiruju u stvarnim iznosima.

Obaveze agencije kod ugovora o zastupanju:
1. Iznalaženje saugovaraca - glavna obaveza, da se poslovanje njenog nalogodavca prošiti, da istražuje i obraduje tržište, stalno posredovanje izmedu organizacija i svog nalogodavca.
2. Ucestvovanje u sklapanju poslova - po uputstvima nalogodavca pri zakljucenju posla, zastupajuci interese nalogodavca i da kao dobar strucnjak sklopi povoljan ugovor.
3. Davanje obavještenja o stanju i prilikama na tržištu, narocito one koji su od znacaja za konkretan posao..
4. Vodenje knjige ugovora hronološki koje je zakljucio u ime nalogodavca sa podacima o njihovoj sadržini. Kada ugovor zakljuci sastavlja o tome zakljucnicu. Knjiga ugovora i zakljucnica mogu poslužiti kao dokaz da je posao zakljucen. Zakljucnica nije ni potvrda ni ugovor pa njeno nepotpisivanje ne utice na ugovor. Pored ove knjige zastupnik vodi i posrednicki dnevnik za poslove u kojima samo posreduje.
5. Staranje o interesima nalogodavca u svim poslovima koje za njega preduzima. Dužan je postupati po upustvima i nalogu nalogodavca, ali uvjek vodeci racuna o interesima nalogodavca i ako bi postupanje po upustvima štetilo nalogodavcu dužan je da mu na to skrene pažnju.
6. Primanje izjava od saugovaraca - agencija je dužna vršiti, za sve izjave koje su u vezi sa tim ugovorom. Isto tako je ovlaštena kada to zahtijevaju interesi nalogodavca, i bez posebne punomoci davati izjave potrebne za ocuvanje ili osiguranje nalogodavcevih prava.
7. Trajno cuvanje poslovne tajne – sve što bude saznao u vezi sa poslom koji mu je povjerilac povjerio mora cuvati kao poslovnu tajnu. Podatke koje je saznao u toku ugovora ne smije ni sam koristiti. Narocito odgovara ako ma kakve podatke do kojih je došla radeci na povjerenom joj poslu otkrije trecem licu.
8. Vracanje stvari primljenih od komitenta u stanju u kom se nalaze, po prestanku ugovora; stvari potrebne za promovisanje nalogodavca (uzorci, tehnicka dokumentacija, reklamni materijal, alati za servisiranje i sl.);
9. Polaganje racuna je obaveza zasnovana na opštim pravilima ugovora o nalogu. Obaveza postoji za konkretan nalog i ugovor u cjelini. Polaganje racuna (bez odugovlacenja) može se izvršiti po završetku konkretnog posla, periodicno ili nakon prestanka ugovora.
10. Trpljenje odbijanja posla od strane nalogodavca, s obzirom da nalogodavac uvijek ima pravo ne zakljuciti pripremljeni posao uz obavijest trgovinskom zastupniku. Agenciji usljed toga može biti prouzrokovana šteta, i nalogodavac je dužan da je nadoknadi ukoliko je agent bio savjesan.

Obaveze komitenta (kod ugovora o zastupništvu):
1. Predaja potrebnih materijala agentu (uzorci, alati, uputstva, reklamni materijal ...);
2. Obavještavanje o relevantnim momentima kao što su odbijanje prihvatanja pripremljenog posla i smanjenje obima poslovanja (iz raznih razloga), podrazumjevajuci poštenje i savjesnost.
3. Placanje cijene je osnovna obaveza nalogodavca. Ako nije ugovorena primjenjuju se dipozitivne odredbe ZOO. Provizija, kao dio ukupne cijene, se placa za: ugovore sklopljene posredovanjem agenta, ugovore koje je agent sklopio sa trecim licima (ukoliko je za to bio ovlašten), ugovore koje sa trecim licem nadenim od agenta sklopi nalogodavac i ugovore koje bilo ko sklopi sa bilo kojim trecim licem ukoliko se radi o iskljucivoj agenciji. Pravo na posebnu naknadu od naplacene svote ima ovlašteni agent koji ju je naplatio. Troškovi koji nisu uracunati u proviziju, posebno se placaju shodo ugovoru ili opštim pravilima. Vrijeme placanja je "kad ugovor bude izvršen", odnosno nalog, medutim agent ima pravo na proviziju iako ugovor nije izvršen krivicom nalogodavca.
4. Trpljenje agentovih prava zaloge, pridržaja i prvenstva naplate radi obezbjedenja naplate potraživanja agenta. Za svoja dospjela potraživanja, koja su nastala u vezi sa ugovorom, agencija ima pravo zaloge na nalogodavcevim stvarima koje je u vezi sa ugovorom primila kao i na novcu koji je naplatila po njegovom ovlaštenju.

ODGOVORNOST STRANAKA (kod ugovora o zastupanju)
Odgovornost može biti administrativna i kazneno pravna.
Imovinska odgovornost zastupnika ugovornog je karaktera, subjektivna i podložna opštim pravilima o popravljanju štete za neizvršenje nenovcanih obaveza. Posebni slucajevi:
o otkrivanje poslovne tajne (trajna obaveza cuvanja tajne);
o davanje posebnog pismenog jemstva komitentu da ce trece lice ispuniti obaveze na osnovu ugovora. Tada zastupnik odgovara solidarno sa trecim licem.
Odgovornost nalogodavca se ravna prema opštim pravilima obligacionog prava.

POSEBNE VRSTE TRGOVINSKOG ZASTUPANJA
1. Podjela poslova. Prema obimu ovlaštenja zastupstvo može biti generalno (ako agent može zastupati komitenta u svim njegovim aktivnostima) i specijalno (agent je ogranicen na jednu ili više struka / vrsta poslova).
2. Neiskljuciva agencija i iskljuciva agencija. Neiskljuciva postoji kada bilo nalogodavac, bilo agent mogu na istom podrucju za istu vrstu poslova imati više poslovnih partnera. Iskljuciva agencija postoji kada su oba ili jedan od partnera vezani za jednu osobu. Neiskljuciva agencija je zakonski pretpostavljena za nalogodavca, a iskljuciva za agenta.
3. Del credere zastupstvo je zastupstvo sa jamstvom za ispunjenje obaveza treceg lica, kada agent posebnim pismenim sporazumom (mora se posebno ugovoriti) preuzima obavezu jamcenja. Agent ima pravo na vecu proviziju, posebnu naknadu za preuzeti rizik.

PRESTANAK UGOVORA o zastupanju
Vrijeme trajanja ugovora može biti odredeno izricito ili precutno po prirodi posla.
1. Ugovori sklopljeni na odredeno vrijeme mogu se precutno produžiti. To se cini nastavljanjem ugovorenih radnji nakon isteka roka, i tada se smatra da je sklopljen novi ugovor na neodredeno vrijeme.
2. Kada je ugovor sklopljen na neodredeno vrijeme on može prestati sporazumom stranaka ili jednostranom izjavom, tj. otkazom bilo koje strane. Uslovi pod kojima se otkaz može dati i nacin na koji to može biti ucinjeno mogu se posebno urediti ugovorom, u protivnom važe dispozitivne odredbe ZOO, u kojima su predvidene dvije situacije:
• Raskid ugovora sa otkaznim rokom. Ugovor se može raskinuti krajem svakog kalendarskog tromjesecja. Dužina otkaznog roka je do 1 mjesec ako je ugovor trajao manje od 3 godine, a do 2 mjeseca za dugotrajnije ugovore.
• Raskid bez roka. Svaka strana može raskinuti ugovor kada za to ima OZBILJNE razloge, (u protivnom smatrace se raskid sa otkaznim rokom). Ugovor se raskida bez otkaznog roka, a druga strana obavještava o razlozima raskida. Stranka koja je neosnovano dala otkaz, obavezna je drugoj strani nadoknaditi štetu.

KOMISION
Komision je takav privredni posao u kome se jedna strana obavezuje da ce izvršiti neki privredni pravni posao u svoje ime a za racun druge strane, a druga ce joj za to platiti. Ugovorom o komisionu komisionar se obavezuje da ce za odredenu proviziju obaviti u svoje ime ali za racun komitenta neki posao. Po svojoj pravnoj prirodi ugovor o komisionu je ugovr o nalogu.
Stranke koje ucestvuju u ugovoru o komisionu su komitent i komisionar, a komisionom poslu pojavljuje se i trece lice (koje zna za samo komisionara).

Komitent je lice koje ovlašcuje drugu stranu da za njegov racun izvrši povjereni posao. Komisionar je lice koje prima i izvršava komitentov nalog i s trecim licem zakljucuje naredeni mu privredni posao (koji se u poslovnom svijetu naziva komisijom) u svoje ime a za racun komitenta.

Karakteristike komisiog posla
- Kod komisione prodaje komisionar prodaje stvar kao svoju,
- kad kupuje robu, kupuje je u vlastito ime, kao da je sebi kupuje, on placa u svoje ime.
- Prema trecim licima s kojima posluje on stice prava i obaveze.
- Trece lice kao stranka u komisiji zna samo za njega, on je ugovorna strana, njemu se izvršava obaveza i on odgovara za izvršenje posla.
- Privredni rezultati komisije pripadaju komitentu, jer se posao sklapa za njegov racun.
- u ovom poslu postoje tri subjekta i dva ugovora.
- Komisionar ne posreduje izmedu stranaka nego sam zakljucuje ugovore sa komitentom i sa trecim licima da bi izvršio nalog komitenta.
- Komitent zakljucuje ugovor sa komisionarom. Tim ugovorom mu daje nalog, povjerava mu posao. Komisionar izvršava nalog - obavlja povjereni posao, i polaže o tome racun komitentu, a komitent mu za tu uslugu isplacuje proviziju.
- Pravo svojine na stvari koja je data u komision ostaje komitentovo, kao što komitent i stice to pravo cim komisionar nabavi stvar za njega. Stoga, u slucaju komisionarevog stecaja, komitent ima izlucna prava.
- Ko je prodavac? Prodavac je odgovoran za pravne nedostatke, no komisionar se na upušta u ispitivanje svojine stvari koju prodaje. Zbog toga za pravne nedostatke se mora smatrati odgovornim komitent.

Zakljucivanje ugovora o komisionu
Ugovor o komisionu je konsenzualan i neformalan. Ugovor se može zasnovati ponudom i prihvatom, nalogom i konkludentnim radnjama. Nalogom se posao može zakljuciti samo sa komisionarom kome je taj posao profesija, dok se sa pravnim subjektom (privrednom organizacijom) kojem je to sporedni posao – individualnom ponudom i prihvatom. Nalog se smatra prihvacenim ako ga komisionar ne odbije «odmah», bez odlaganja. Nalog se može dati: pismeno, usmeno, fax-om, telefonom, itd. Predaja stvari koje treba prodati nije uslov za ugovor, nego obaveza iz ugovora.

Bitni elementi ugovora o komisionu
1. Licnost komisionara - s obzirom na odnos povjerenja izmedu komitenta i komisionara, Davanje komisionaru ovlaštenja da proda robu kao svoju ili pak da robu kupi pokazuje da komitent ima posebno povjerenje u komisionara. Ovim licnost komisionara stice svojstvo bitnog elementa ugovora. Komitent na komisonara prenosi više ekonomskih nego pravnih ovlaštenja. Komisonar igra ulogu ekonosmkog posrednika, a u pravno-tehnickom smislu on nije posrednik
2. Predmet ugovora je pravni posao koji komitent povjerava komisionaru da ga obavi za njegov racun. Predmet znaci može biti: prodaja, kupovina, placanje, špedicija, transport itd., kao i i izdavanje mjenice. Predmet ugovora se može sastojati od jednog ili više poslova. Poslovi mogu biti trajni ili ograniceni rokom. Komisionar mora naložene poslove da obavi, znaci ugovorom preuzima obavezu rezultata.
3. Cijena se naziva provizijom. Iznos provizije se obicno ugovara, procentualno ili paušalno, u jednom iznosu, a ako nije odreden ugovorom ili tarifom, ZOO predvida: da komisionaru pripada naknada prema obavljenom poslu i poslovnom rezultatu. Pošto je ovo privredni posao komisionaru pripada provizija i kada se ona ne ugovori. Ukoliko je provizija prevelika (nesrazmjerna obavljenom poslu) komitent može zahtjevati da je sud snizi na pravican iznos.

Obaveze komisionara
1. Postupanje po nalogu,
2. Obavještavanje o poslu
3. Zaštita komitentovih interesa
4. Cuvanje stvari
5. Predaja rezultata posla
6. Cuvanje poslovne tajne

Postupanje komisionara po nalogu, prema sadržaju ugovora tj. da zakljuci posao s trecim licem u svoje ime, a za racun komitenta. Nalog može biti:
- opštiji - širi, kada komitent ostavlja komisionaru vecu slobodu izbora u pogledu ostvarivanja povjerenog mu posla (fakultativni nalog),
- potpuno odreden, kada komitent ne dozvoljava mogucnosti izbora (imperativni, naredujuci nalog),
- nešto uopšteniji, kada komitent daje uputstva ne dovoljno jasno (uopštenije) kako ce komisionar postupati, ali komisionar može od njih odstupiti ako smatra da je to u interesu komitenta (demonstrativni ili indikativni nalog), cak mu je to i dužnost. Ako ima vremena treba najprije obavijestiti komitenta.
Limitiran nalog je nalog u kojem komitent nareduje tacno odredenu ili ogranicenu cijenu po kojoj ce se stvar kupiti ili prodati. Kod imperativnog i limitativnog naloga komitent može odbiti posao ako se komisionar nije držao naloga, te je ovlašten na naknadu štete. U tom slucaju komitent mora odmah obavijestiti komisionara o odbijanju posla. Ipak kod limitnih naloga komisionar može ponuditi naknadu razlike u cijeni koju je postigao i limitirane cijene i tada je komitent dužan prihvatiti posao.
Komisionar mora nalog izvršiti licno. Posao može povjeriti drugom ukoliko je to ugovoreno, kada komitent naknadno da dozvolu, ili je na to primoran okolnostima.

Obavještavanje o poslu Komisionar na zahtjev komitenta ili kad to nalažu okolnosti posla mora obavještavati komitenta, narocito kada se situacija na tržištu mijenja i kad je vjerovatno da bi komitent mogao izmijeniti nalog.
Po ZOO, komisionar je dužan:
- da daje podatke o tome s kim je zakljucio posao za racun komitetna
- Komisionar je takode dužan obavijestiti komitenta o promjenama i mogucnosti nastanka promjena na stvari koja mu je povjerena na prodaju. Ne dobije li na vrijeme uputstva šta ciniti sa stvari, a postoji opasnost da bude znatnije oštecena dužan je stvar prodati na najpogodniji nacin. Obaveza obavještavanja postoji i kada prilikom prijema stvari utvrdi materijalne nedostatke na istoj.

Zaštita komitentovih interesa pored obavještavanja i na svaki drugi nacin, kao npr. mjere ocuvanja komitentovih prava prema špediteru, vozaru i skladištaru, osiguranje dokaza, ulaganje prigovora i sl.

Cuvanje stvari brižljivo, pažnjom dobrog privrednika. Tu se podrazumijeva i osiguranje stvari ako je ono obavezno, naredeno ili uobicajeno. Odgovornosti za štete koje bi nastale na stvari se oslobada samo ako dokaže da se šteta nije mogla otkloniti i pored njegove narocite pažnje.

Predaja rezultata posla bez nepotrebnog odgadanja, jer je to i svrha komisionog posla „za racun komitenta“. Tako ce komisionar predati komitentu iznos koji je primio na ime cijene za prodatu stvar, prenijeti na njega potraživanje ako je stvar prodata na kredit i ako ima nalog da može stvar prodati na kredit, u suprotnom to radi na vlastiti rizik, predati stvar koju je nabavio zajedno sa dokumentim i sl.. Eventualni višak rezultata iz posla pripada komitentu, komisionarova korist je u proviziji. Pored predaje rezultata komisionar je dužan komitentu položiti racun, odnosno podatke kako bi ovaj mogao ocjeniti rezultate posla.

Cuvanje poslovne tajne je trajna obaveza koja obuhvata obavještenja i podatke o poslovima koje je zakljucio za komitenta, cinjenice, okolnosti, uslove i odnose koje je saznao u izvršenju tih poslova. Ona postoji ne sam za vrijeme izvršenja ugovora nego i po njegovom ispunjenju.

Obaveze komitenta kod ugovora o komisionu:
1. Davanje sredstava potrebnih za izvršenje naloga, (stavri, novac radi neke isplate i sl.), a komisionar je obavezan da ih ubotrijebi za svrhu u koju su mu data. Davanje eventualnog avansa za obavljanje poslova nije obaveza, te se mora izricito ugovoriti.
2. Placanje naknade (provizije) je obaveza i ako nije ugovorena. Provizija pripada komisionaru kada obavi posao, ispuni nalog i postigne rezultat. Komisionar ima pravo na punu proviziju i kada je u izvršenju posla bio sprijecen uzrokom za koji odgovara komitent. Ako za uzrok nisu odgovorni ni komitent ni komisionar, onda komisionar ima pravo na ODGOVARAJUCU naknadu za TRUD (ne proviziju). Komisionar koji je nevjerno postupio prema komitentu nema pravo na naknadu.
3. Naknada troškova koji prelaze obim normalnih troškova komisionara. Za ocjenu konkretnih izdataka ne gleda se da li je taj konkretan izdatak donio korist nego da li ga je bilo potrebno ili korisno uciniti za taj posao.
4. Trpljenje komisionarevih prava zaloge, pridržaja i prvenstvene naplate. Komisionar ima pravo zaloga na svim stvarima komitenta sa kojima može raspolagati, dok mu komitent ne isplati proviziju i ostale troškove, za sve poslove koje je obavljao za komitenta. Takode prema poslovnom pravu može stvari i prodati i namiriti svoju cijenu.
5. Prihvatanje komisionara kao saugovaraca u komisiji ¬– postavlja se pitanje da komisionar može komitentu prodati svoju stvar ili sam kupiti od komitenta. Nacelno to se ne bi moglo dozvoliti jer bi došli u sukob interesi komitenta i komisionara. Može samo na osnovu sporazuma. Neki modaliteti su uredeni zakonom: cijena robe koju komisionar kupuje/prodaje je tržišna ili berzanska cijena u vrijeme izvršenja posla, a komisionar ima pravo i na proviziju za obavljeni posao.

ODGOVORNOST STRANAKA (kod komisionog posla)
Odgovornost komisionara:
Imovinska odgovornost komisionara za neispunjavanje obaveza iz ugovora podvrgnuta je opštim pravilima obligacionog prava i ona je subjektivna jer se radi o nenovcanoj obavezi. Konkretna pravila za neispunjenje ugovora o komisionu:
o sklapanje posla pod nepovoljnijim uslovima od naloženih povlaci obavezu placanja razlike i naknade ostale štete;
o prodaja robe osobi za ciju je prezaduženost komisionar znao ili morao znati;
o propust pažnje dobrog privrednika pri cuvanju robe komitenta;
Iz obaveze cuvanja povjerene stvari proisticu odgovornosti komisionara za štetu koja bi nastala na toj stvari. Odgovornosti se oslobada samo ako dokaže da se ta šteta nije mogla otkloniti i pored njegove narocite pažnje. Znaci, za ocjenu komisionareve odgovornosti uzima se u obzir posebna pažnja. Medutim, ako stvar nije osigurao, a bio je na to obavezan nalogom ili zakonom, odgovara i za slucajnu propast i slucajno oštecenje stvari
o propuštanje pregleda i obavještavanja o utvrdenim nedostacima poslane robe;
Dužan je da utvrduje kvalitet, kolicinu, i stanje pakovanja. Mora da preduzima mjere ako se pokažu mane na stvari, osigura dokaze o stanju stvari, uloži prigovore i slicno.
o izostanak ispunjenja ugovora od strane treceg lica kod komisiona del credere.
Supsidijarna pravila o nalogu:
o upotreba komitentovog novca za sopstvene svrhe povlaci placanje najviše dopuštene ugovorene kamate;
o ako je izvršenje posla povjereno nekolicini komisionara - oni su solidarno odgovorni za ispunjenje naloga.

Odgovornost komitenta (kod komisionog posla) se ravna prema opštim pravilima obligacionog prava. Supsidijarna pravila o nalogu modifikuju slijedece slucajeve:
o komitent je dužan komisionaru naknaditi štete koje je ovaj pretrpio u izvršenju naloga bez svoje krivice;
o za neispunjavanje novcanih obaveze odgovornost komitenta ce biti objektivna.

POSEBNE VRSTE KOMISIONA
1. Komision uz jemstvo za obavezu treceg lica (Komision star del credere). Komisionar može posebnim sporazumom preuzeti obavezu da garantuje komitentu da ce izvršiti nalog, i sklopiti ugovor, i da ce trece lice, njegov saugovarac izvršiti svoje obaveze. Takav posao se naziva „del credere“, klauzula „star del credere“ se posebno ugovara, i za takvu garanciju mu pripada i posebna provizija. Komitent tada ima prema komisionaru prava kao povjerilac prema jemcu.
2. Konsignacija je takav komisioni posao u kome se ugovara da komitent šalje komisionaru robu na stovarište, a komisionar mu otvara kredit na podlozi primljene robe, ili mu unaprijed isplacuje dio cijene. Kredit se daje po pravilu u iznosu nižem od vrijednosti robe (60-90%) da bi se komisionar obezbjedio u slucaju pada cijene. Roba ostaje u vlasništvu komitenta. Kad komisionar proda robu, prvo naplacuje iznos kojim je kreditirao komitenta, kamatu i ostale troškove. Komisionar ima pravo zaloge na robi za iznos svih potraživanja.

PRESTANAK UGOVORA
Ugovor o komisionu može prestati
- na nacin predviden opštim pravilima obligacionog prava: ugovornim raskidom, nemogucnosti ispunjenja obaveza komisionara kao i komitenta, nakon proteka vremena trajanja ugovora, te ispunjenjem ugovora.
- te opozivom ili otkazom naloga.
Opoziv naloga vrši komitent, a otkaz komisionar. Uslovi i posljedice ovog su regulisane pravilima o ugovoru o nalogu, jer komision nema posebnih pravila za ove situacije.
Nalogodavac može uvijek da odustane od ugovora, ali ako za odustanak nije bilo osnovanih razloga, duguje komisionaru dio naknade za ucinjeni trud i naknadu štete.
I nalogoprimac može odustati od ugovora, ali ako to ucini u nevrijeme i bez osnovanog razloga (onemogucava ili otežava komitentu da postigne one ekonomske ciljeve radi kojih je angažovao komisionara) duguje komitentu naknadu štete.
Komisionar je dužan i nakon otkaza obavljati one poslove iz ugovora koji ne trpe odgadanja, sve dok nalogodavac ne bude mogao po redovnom toku stvari preuzeti brigu o njima. ( najcešce putem drugog komisionara).

UGOVORI O USLUGAMA U PROMETU ROBE
USKLADIŠTENJE
Uskladištenje je privredni posao koji se sastoji u smještaju i cuvanju tude robe uz naknadu. Skladišna preduzeca mogu obavljati i druge radnje u vezi s uskladištenjem. Ugovorom o uskladištenju obavezuje se skladištar da primi i cuva odredenu robu i da poduzima potrebne ili ugovorene mjere radi njezina ocuvanja u odredenom stanju, te da je preda na zahtjev ostavodavca ili druge ovlaštene osobe, a ostavodavac se obavezuje da mu za to plati odredenu naknadu. Skladišni posao ubraja se u trgovinske usluge.
Po svojoj pravnoj prirodi uskladištenje se svrstava u ugovore o ostavi, te ce se odredbe o ostavi primjenjivati supsidijarno.

Ekonmski znacaj javnih skladišta:
1. tamo gdje postoje javna skladišta trgovci i proizvodaci ne moraju podizati svoja, niti zapošljavati radnike za te poslove
2. ne moraju tražiti posrednike i špeditere koji ce za njih završavati poslove u vezi sa prijemom i ekspedovanjem robe.
3. olakšava kupovinu i prodaju robe – roba može da ceka povoljne uslove, može da se vidi
4. uskladištena roba može da bude podloga za dobijanje kredita, cak neka skladišta daju kredite.
5. uskladištena roba utice na stabilizaciju cijena i korisne intervencije na tržištu.

Zakljucivanje ugovora
Ugovor o uskladištenju je teretan, dvostrano obavezan, komutativan, konsenzualan (cuva uz naknadu – suprotno bez naknade je realan) i neformalan. Ugovor se može zakljuciti sporazumom sklopljenim na bilo koji nacin za konsenzualne ugovore, ukljucujuci i nalog.
Uobicajena je praksa zakljucivanja ugovora na osnovu dispozicije. Posao je sklopljen kada skladišno preduzece primi i potpiše dispoziciju i stavi na nju pecat preduzeca sa datumom. Jedan primjerak ovjerenog naloga dobija ostavilac, koji mu služi kao dokaz o zakljucenju ugovora o uskladištenju, i dokaz o pravu raspolaganja robom.
Precutno, konkludentnim radnjama zasniva se ugovorni odnos kada se roba upucuje u skladište preko vozara, ili vozar preda pošiljku skladišnom preduzecu. Vozar može predati pošiljku i kada se korisnik ne javi blagovremeno da je primi. Ostaviocem se u svim ovim slucajevima smatra vlasnik robe, a ne onaj koji ju je predao.

BITNI ELEMENTI UGOVORA O USKLADIŠTENJU
- stranke, predmet posla i cijena usluge

1. Stranke – ostavilac i skladištar. Uslugama uskladištenja se mogu baviti skladišna preduzeca (osnovna djelatnost) ili prevoznicke i špediterske organizacije (sporedna djelatnost). Pošto je skladištar dužan da sam cuva stvari, njegova licnost ima svojstva bitnog elementa ugovora. Ostavilac može biti svaki subjekt prava, bez obzira da li je on i vlasnik robe. Javna skladišta mogu biti opšta (cuvaju sve vrste robe) i specijalna (cuvaju neke vrste robe - rude, žitarice ...).
- Opšta skladišta ne smiju miješati robe raznih ostavilaca,
- dok specijalna smiju miješati zamjenjljive stvari odnosno robu iste vrste i kvaliteta sa pristankom ostavioca ili ako je ocigledno da se radi o stvarima bez opasnosti nanošenja štete ostaviocu.
- Za carinska skladišta je potrebno odobranje Uprava carina, a carinske dažbine na robu se placaju prilikom iznošenja robe iz skladišta.
- Lucka skladišta se pored redovnih poslova još bave i utovarom, istovarom i pretovarom na brod i kopnena vozila.
- Konsignaciona skladišta nisu javna te se ne mogu baviti smještajem i cuvanjem tude robe. Mogu ih otvarati PD registrovane kao zastupnici inostranih firmi. Carini se poslije izlaska iz skladišta - prodaje
- Privatna skladišta ne mogu izdavati skladišnice

2. Predmet posla je smještaj i cuvanje robe, te vršenje radnji koje se uobicajeno obavljaju uz smještanje i cuvanje robe, odnosno koje se predvidaju ugovorom robe (vaganje, manipulisanje, vadenje uzoraka, carinjenje, osiguranje i sl.),. Skladišno preduzece može obavljati neke sporedne djelatnosti koje su u vezi s uskladištenjem: primanje robe od prevoznika, otpremanje robe i sl., ali se ne može baviti kupovinom i prodajom robe ni za ciji racun. Skladišta se po pravilu nikad ne daju u zakup, izuzetno može posebnim ugovorom, ali tada ne preuzima odgovornost ni za smještaj ni za cuvanje.

3. Cijena usluge se sastoji iz naknade za osnovnu i sa njom povezanih usluga skladištara, naknade za posebno ugovorene usluge i troškova isplacenih u interesu ostavioca. Cijene se ne moraju ugovarati, i po pravilu su propisane tarifom. Da bi tarifa obavezivala ona mora biti objavljena. Obavezuje obje strane, ali se može ispravljati ako pravilno nije primjenjena. Tarifom je roba klasirana i naknada izdiferencirana i prema tome kako se i koliko vremena cuva.

OBAVEZE STRANAKA – skladištara (kod uskladištenja)
1. Prijem robe prema prihvacenom nalogu. Skladištar treba da provjeri identitet robe i njeno stanje "od oka". U slucaju manjka ili mana na robi ili pakovanju skladištar je dužan da to pismeno konstatuje, u suprotnom smatra se da je robu primio onako kako glasi dispozicija. Loše upakovanu robu i robu s manama skladište prima uz posebnu izjavu ostavioca, kojom on preuzima odgovornost za štetu koja bi mogla nastati iz toga. Robu u zatvorenom pakovanju skladištar ne mora provjeravati, a smatra se da je onakva kakva je deklarisana. Skladištar odgovara samo u slucaju oštecenja ambalaže. Javno skladište prima robu prema deklarisanoj težini i ne odgovara za nju. Izuzetno ako ostavilac narocito traži, skladište je dužno vagati robu ako može i tada odgovara i za težinu. Skladište ima uvijek pravo vagati robu ako posumnja u deklarisanu težinu.
2. Vodenje skladišne knjige sa podacima o ostaviocu (ime i adresa idr.) i robi (dan prijema, roba koja se prima. uslovi smještaja isl).
3. Izdavanje potvrde ostaviocu, koju može zamijeniti i obavijest o uskladištenju tereta. Potvrda služi kao dokaz o prijemu robe i isprava za podizanje uskladištene robe. Ako se izdaje skladišnica - potvrda se vraca. Funkciju potvrde može obaviti i ovjeren primjerak naloga.
4. Cuvanje robe sa pažnjom dobrog privrednika i u utvrdenom stanju. Skladištar je dužan predlagati ostaviocu potrebne mjere za ocuvanje robe. Ako je to u interesu ostavioca skladištar može preduzimati mjere ne cekajuci dispoziciju ostavioca. U hitnim slucajevima cak može robu i prodati na najpogodniji nacin. O svemu je dužan izvjestiti ostavioca. Skladištar ne može bez pristanka ostavioca, robu predati drugome na cuvanje. Prilikom isteka roka cuvanja - zakonskog (1 god.) ili ugovornog skladištar može robu prodati na javnoj prodaji uz prethodno obavještavanje ostavioca.
5. Osiguranje robe od rizika za koji postoji obavezno osiguranje, a ako ostavilac traži, i od drugih (rizika koji su precizirani) odnosno uobicajenih (ako nisu precizirani) rizika.
6. Prodaja robe u kvaru na najpogodniji nacin, na trošak i rizik ostavioca, vodeci racuna o njegovim interesima, ali tek po nemogucnosti dobijanja uputstva od ostavioca.
7. Pregled robe – omoguciti ostaviocu i licima koje on ovlasti., kao i uzimanje uzoraka.
8. Ocuvanje prava ostavioca - preduzimanjem potrebnih radnji kada robu prima od vozara ili špeditera
9. Postupanje po nalogu ostavioca.
10. Izdavanje robe ostaviocu ili ovlaštenom licu u stanju u kakvom je robu primio. On može preuzeti obavezu i da poboljša stanje robe. I prije isteka roka na zahtjev ostavioca on je dužan da izda robu
11. Upozorenje na mane cim ih je skladište opazilo ili moralo opaziti.

Obaveze ostavioca (kod ugovora o uskladištenju):
1. Predaja robe i dokumenata – Ostavilac je dužan da preda robu za koju je sklopio ugovor (dao dispoziciju) na smještaj i cuvanje i da pruži sva potrebna obavještenja o njoj (posebno vrijednost robe). Ukoliko ne preda robu smatra se da je odustao od ugovora i snosi za to odgovornost. Pored robe potrebno je da preda i potrebne dokumente narocito kod otpreme i prijema robe od vozara.
2. Pregled robe pri prijemu iz skladišta. Obavezan pregled je na uobicajen nacin, uvidom u spoljnje stanje robe i pakovanja. Ukoliko primalac opravdano posumnja u osobine stvari primalac može zahtjevati i dodatne kontrole. Troškove uobicajnog pregleda snosi primalac, no ako se utrvde nedostaci troškove ce snositi skladištar. Kod vidljivih nedostataka primalac mora odmah saciniti reklamaciju i obavijestiti skladištara. Rok za reklamiranje skrivenih nedostataka je 7 dana od preuzimanja.
3. Placanje usluge je po pravilu prilikom preuzimanja robe, a može biti i drugacije ugovoreno. U koliko trece lice pristane u dispoziciji može biti odredeno da ono plati uslugu. Usluge se placaju na osnovu fakture skladišta, za izvršene radove i usluge, pa cak i za robu koja je za vrijeme uskladištenja izgubljena, uništena ili oštecena. Neke troškove kao utovar, pretovar, osiguranje, carinu i sl. dužan je platiti korisnik i prije preuzimanja robe. Skladištar za svoja potraživanja ima pravo zaloge i pridržaja robe.

ODGOVORNOST STRANAKA (kod skladišnih poslova)
Odgovornost skladištara je zasnovana na njegovoj krivici, subektivna je. Za radnje koje nemaju karakter cuvanja robe, odgovornost se ravna prema opštim pravilima ZOO.
Postoje dva sistema odredivanja odgovornosti skladišta:
- po jednom skladište je uvijek odgovorno za gubitak, kvar, manjak i oštecenje ukoliko do toga nije došlo usljed više sile, propusta ostavioca, rdavog pakovanja koje se nije moglo promjeniti ili svojstava robe.
- Skladište je dužno da obavlja svoje poslove s pažnjom dobrog privrednika i odgovara ako nije tako uradilo. Smatra se znaci da je skladište krivo ako kao dobar privrednik nije preduzelo potrebne mjere koje bi dovele do otklanjanja ili umanjenja štete.
Primjenom pravila o ostavi postoje i dva slucaja objektivne odgovornosti skladištara:
- za slucajne štete ako bez pristanka ostavodavca ili bez nužde povjeri robu na cuvanje drugom, ili
- za slucajne štete ako je robu upotrebljavao bez dozvole.
Da bi se oslobodio odgovornosti pored odstustva krivice, skladištar mora da dokaže i postojanje nekog od konkretnih uzroka štete: viša sila, osbina robe, radnja imaoca prava i da bi do štete došlo i da je postupao u skladu sa ugovorom.
Odgovorni skladištar naknaduje štetu do stvarne vrijednosti robe, ali ako je šteta prouzrokovana namjerno ili krajnjom nepažnjom skladištar naknaduje svu štetu, pa i izgubljeni dobitak ostavioca.

Odgovornost ostavioca se ravna prema opštim pravilima obligacionog prava, što znaci da se njegov položaj razlikuje zavisno da li je u pitanju novcana ili nenovcana obaveza. Kod nenovcanih obaveza (predaja robe i dokumenata, te pregled robe):
- ako ostavioc ne preda robu kako je ugovoreno, smatra se da odustaje od ugovora ;
- ako propusti da obavijesti skladištara o svojstvima i vrijednosti robe, gubi pravo naknade pretpljene štete i duguje naknadu za sve štete koje skladištaru budu prouzrokovane usljed nepoznavanja osobina i vrijednosti robe.
Kod novcanih obaveza, kašnjenja u placanju, duguje zateznu kamatu.

SKLADIŠNICA
- Skladišnica je hartija od vrijednosti kojom skladišno preduzece potvrduje da je robu navedenu u skladišnici primilo na uskladištenje.
- izdaje se samo na zahtjev ostavioca od strane ovlaštenih (javnih) skladišta koja vode maticnu knjigu (registar) skladišnica.
- Kada je skladišnica izdata, onda je pravo raspolaganja robom inkorporirano u ovu ispravu i bez nje se to pravo ne može ni ostvarivati niti prenositi.
- prodajom skladišnice kao HOV prodata je i roba u skladištu
Skladišnica se sastoji iz dva dijela: priznanice i založnice (Warrant) koji predstavljaju jednu cjelinu. U oba dijela upisuju se podaci iz maticne knjige (podaci o ostaviocu i robi) koje potpisuje skladištar. Za tacnost podataka (posebno vrstu, kolicniu i kvalitet robe) garantuje skladište.
Ekonomski znacaj skladišnice je u mogucnosti trgovanja, zatim u mogucnosti dobijanja realnog kredita prenosom varanta.

Izdavanje skladišnice
Ostavilac može tražiti da se roba podijeli na više dijelova i da se za svaki dio izda skladišnica. Isto tako može dobiti više skladišnica ako je roba zamjenjljiva.
Svaki dio skladišnice (priznanica i založnica ili varant) je hartija od vrijednosti i mogu se prenositi zajedno ili odvojeno. Skladišnica može glasiti na: ime (prenosi se cesijom) ili "po naredbi" ( prenosi se indosmanom). Isto tako se prenose i njeni dijelovi.
Indosiranje se vrši na taj nacin što imalac skladišnice "po naredbi" na poledini ispisuje ime onoga na koga prenosi istu, potpisuje izjavu o prenosu i navodi datum. Time se prenose sva prava iz priznanice i varanta na trece lice.
Funkcija priznanice: Na osnovu nje se stice pravo raspolaganja uskladištenom robom, sa ogranicenjem za iznos koji je založen,
Založnica utvrduje pravo zaloge na robi za iznos koji je oznacen. Prema tome pravo raspolaganja robom može biti ograniceno založnim pravom iz varanta. Kada se založnica prvi put sama prenosi, potrbno je upisati taj prenos i u priznanicu da se zna da je roba založena i za koji iznos. Takode, kupac založnice mora odmah obavijestiti skladište o prvom prenosu založnice. Skladištar je dužan da to evidentira u skladišnoj knjizi i na založnici (iznos, kamata, nosilac prava zaloge, datum izdavanja, datum dospijevanja duga, potpis indosanta), što je odlucujuce za pravnu valjanost prenosa.
Dalji prenos varanta i priznanice vrši se jednostavno indosamentom. No svaki kupac priznanice ili založnice može tražiti da se prenos na njega upiše u registar skladišta.
Javno skladište može robu izdati samo onom ko podnese oba dijela skladišnice. Imalac priznanice može zahtijevati da mu se roba izda, uz isplatu sume za koju je roba založena, sa kamatama. Isplatu može izvršiti imaocu založnice ili položiti novac javnom skladištu za racun založnog povjerioca.

Protest i amortizacija skladišnice
Ako varant nije na vrijeme isplacen imalac varanta je dužan to utvrditi protestom kod suda. Tek poslije toga može zahtijevati isplatu od prenosilaca kao regresnih dužnika. On takode može zahtjevati po proteku 8 dana od dospjelosti potraživanja zahtjevati prodaju založene robe. Ako se imalac varanta ne bi mogao namiriti ima pravo potraživanja od prenosilaca. Protest i pravo regresa ostvaruju se po postupku predvidenom za mjenicu.
Izgubljena skladišnica ili njen dio amortizuju se po posebnom postupku. Postupak vodi sud. Sud obavještava javno skladište o pokretanju postupka, a skladište je dužno da o tome stavi zabilješku skladišnu knjigu, kako bi sprijecilo izdavanje robe onome ko se pojavi sa skladišnicom. Lice ili lica se upucuje sudu da raspravi zakonitost svog prava na skladišnicu . Sud objavljuje pokretanje postupka i poziva svakog ko eventualno drži u rukama skladišnicu da se javi sudu u roku 60 dana. Ako se neko pojavi upucuje se na spor o vlasništvu, a ako se niko ne javi sud donosi odluku o amortizaciji.

UGOVORI O ORGANIZOVANJU PREVOZA I PREVOZU STVARI
UGOVOR O ŠPEDICIJI
Ugovor o špediciji (otpremanju) je ugovor kojim se špediter (otpremnik) obavezuje da, u svoje ime a za racun komitenta (nalogodavca), izvrši organizovanje otpreme ili dopreme stvari te obavi druge uobicajene poslove i radnje uz naknadu. Znaci osnovni sadržaj posla špedicije jeste organizacija prevoza stvari. Špediter ima isti pravni položaj kao i komisionar, oba djeluju u svoje ime a za racun komitenta, nalogodavca, razlika je samo u prirodi poslova. Prema našem zakonu može se izricito ugovoriti da špediter djeluje u ime i za racun komitenta, dakle da radi kao zastupnik.
U uporednim pravima postoje tri sistema regulisanja špedicije. Prema tim sistemima ugovor o špediciji je:
1. poseban i samostalan normativni ugovor (njemacko, madarsko, poljsko, ovo je i prema našem pravu)
2. posebna vrsta ugovora o komisionu (francusko, rusko)
3.vrsta agencije (anglosaksonsko pravo)

Znacaj špedicije
- Špedicija je uslužna djelatnost i sastoji se u strucnoj organizaciji prevoza stvari.
- prilikom transporta stvari potrebno je poznavanje mnogobrojnih propisa i poslovnih obicaja
- radi iznalaženja najpovoljnijih uslova špediter organizuje i zbirni prevoz

Pravni izvori (špedicije)
ZOO je regulisao ovaj ugovor kao samostalan i poseban ugovor.
U slucaju pravne praznine primjenjuju se odredbe zakona o ugovoru o komisionu (ili zastupanju), a shodno i pravila o nalogu.
Znacajan izvor prava su i opšti uslovi poslovanja špeditera (donose ih špediterska udruženja ili trgovinske komore) koji se primjenjuju po volji ugovornih stranaka (izricito ili precutno).
Špedicija, za razliku od transporta, nije regulisana niti unificirana medunarodnim konvencijama. Posljednja konvencija iz 1968.g. iako nije usvojena ima snažan uticaj na poslovnu praksu. Dokumenta koja se narocito koriste u medunarodnoj šediciji, i autenticne tekstove ovih isprava usvojila je Svjetska organizacija špeditera (FIATA) su:
o špediterska potvrda (FCR)
o špediterska transportna potvrda (FCT)
o špediterski konosman (FBL)
o špediterska skladišna potvrda.

Zakljucivanje ugovora
Ugovor o špediciji je neformalne prirode i može se zakljuciti na bilo koji nacin putem ponude i prihvata.
Ugovor se najcešce zakljucuje tako što komitent dostavlja špediteru dispoziciju (standardizovan obrazac koji štampa špediter i sadrži potrebne rubrike vezane za stvari koje se otpremaju, nacin otpreme, mjesto, vrijeme i dr.). Dispozicija može imati karakter ponude ili prihvata (cak i uputstva) zavisno da li je špediter vec uputio ponudu (ako jesete onda je prihvat, a ako ne onda je ponuda).
U poslovnoj praksi je uobicajeno da se i ponuda i prihvat daju u pisanoj formi. Ugovor se smatra zakljucenim kada špediter primi dispoziciju i odmah je ne odbije, ili kad špediter primi dispoziciju a izmedu stranaka vec postoji generalni okvirni ugovor o pružanju špediterskih usluga.

Špediterske isprave
Na zahtjev komitenta a nakon zakljucenog ugovora špediter može izdati odredene isprave:
o Špediterska potvrda (FCR) se izdaje nakon što je špediter primio stvari od komitenta. Predstavlja dokazno sredstvo da je roba primljena na otpremu u naizgled dobrom stanju. Potvrda sadrži: ime komitenta, mjesto prijema, mjesto opredjeljenja i ime adresata, te oznaku vrste i kolicine robe.
o Špediterska transportna potvrda (FCT) predstavlja dokazno sredstvo ne samo da je roba primljena na otpremu, nego i da je špediter zakljucio ugovor o prevozu te da je robu predao na prevoz. Zato ova potrda sadrži još i: informacije o prevoziocu, prevoznom putu i nacinu prevoza.
o špediterski konsoman (FBL) - koristi se za kombinovani transport u medunarodnoj špediciji i koji ima svojstva hartije od vrijednosti i daje mogucnost trgovine stvarima datih na otpremu. Izdavanjem špediterskog konsomana špediter preuzima odgovornost za rad transportera, što je veoma znacajno kod kombinovanog prevoza.
o špediterska skladišna potvrda.

Bitni elementi ugovora o špediciji po prirodi posla su:
1. Stranke – komitent (lice koje koje angažuje špeditera da za njegov racun izvrši otpemu) i špediter (špediterske organizacije koje se mogu podijeliti prema djelatnosti (pomorska, koninentualna) i po teritoriji djelovanja (medunarodna, lokalna i centralna)
2. Predmet ugovora o špediciji su pravne i fizicke radnje koje špediter preduzima u cilju prijema, prevoza i predaje stvari. To su: zakljucivanje ugovora o prevozu ili prevoz od strane špeditera, zakljucivanje ugovora o osiguranju, zakljucivanje ugovora o uskladištenju ili samo skladištenje, zakljucivanje ugovora o kontroli svojstava robe, obavljanje carinskih i drugih radnji, utovar, pretovar, istovar, sortiranje, pakovanje, pribavljanje dokumenata i.t.d.
3. Cijena usluge je naknada - provizija. Može biti odredena ugovorom, tarifom, aktom špeditera ili ako ništa od ovoga ne postoji sudskim putem.

Obaveze špeditera:
1. Postupanje sa pažnjom savjesnog i urednog privrednika u svakoj prilici kako to zahtijevaju interesi nalogodavca (da se pridržava zakona, opštih uslova poslovanja, ugovora i poslovnih obicaja). Nacelo savjesnosti i poštenja se primjenjuje uvijek kada nisu precizirane odredene obaveze špeditera.
2. Rad po uputstvima. Komitent svoja uputstva daje prvenstveno dispozicijom, a može i na drugi nacin. Uputstva mogu biti imperativnog ili indikativnog karaktera (sa vecim ili manjim ogranicenjima). Obaveza je špeditera da upozori nalogodavca na nedostatke u njegovom nalogu (narocito na one koji špeditera izlažu vecim troškovima ili šteti), bez odlaganja, a ako su uputstva nejasna, protivrjecna ili se po njima ne može postupiti dužan je tražiti nova. Ako za to nema vremena u svakom slucaju i bez upustava dužan je postupati prema interesima nalogodavca. Ako odstupa od naloga dužan je o tome obavijestiti komitenta bez odlaganja, a pri tome je i njegova odgovornost znatno strožija.
3. Zakljucivanje ugovora za komitenta sa trecim licima kao što su: ugovor o prevozu stvari osim ako se ne radi o punoj špediciji, transportnom osiguranju, kontroli kvaliteta, kvantiteta i drugih svojstava stvari, skladištenju, utovaru / istovaru i sl. Prilikom zakljucenja ovih ugovora špediter mora voditi racuna o izboru prevozioca, osiguravatelja, skladištara i drugih lica, te da u tim ugovorima i svojim faktickim radnjama zaštiti i obezbjedi ostvarivanje prava komitenta prema tim subjektima (izvrši pregled robe, sastavi zapisnik i sl.).
4. Izbor prevoznog puta (instradacija) obuhvata odredivanje prevoznog puta, transportnog sredstva i nacina transporta. Ako komitent nije odredio ove elemente onda je to obaveza špeditera. Prilikom njihovog odredivanja mora voditi racuna o sigurnosti puta, brzini prevoza, ekonomicnosti prevoza i prirodi stvari, te odabrati najpovoljniji nacin prevoza za komitenta.
5. Cuvanje stvari i zaštita prava komitenta saglasno ugovoru, prirodi stvari i drugim okolnostima koje mogu nastati u izvršavanju otpreme / dopreme. Ako stvar data na prevoz nije spremljena za prevoz (nije upakovana, loše pakovanje, nespremnost na odabrani nacin prevoza i sl.) špediter je dužan da upozori komitenta, te ako nema vremena za cekanje da sam otkloni nedostatke (upakuje robu, pripremi ...). Obaveza se temelji na pravnoj pretpostavci da je špediter srucan i specijalizovan za poslove otpreme i dopreme, dok je na strani komitenta obrnuta pretpostavka inace ne bi angažovao špeditera. Špediter je dužan preduzeti sve radnje prema trecim licima u cilju zaštite prava komitenta (pribavljanje dokumenata i dokaznih sredstava), ali ne može podnijeti odštetni zahtjev niti voditi spor bez izricitog naloga komitenta.
6. Osiguranje stvari samo ako je to izricito ugovoreno. Kada je izdata špediterska transportna potvrda (FCT) u njoj redovno stoji da li je ili ne špediter obavezan osigurati pošiljku. Ovo osiguranje obuhvata samo osiguranje pošiljke (kargo), ne i prevoznog sredstva (kasko). Komitent može odrediti rizike koje treba pokriti osiguranjem, u protivnom špediter ce pošiljku osigurati od uobicajenih rizika. Ako za neku vrstu robe postoji obavezno zakonsko osiguranje špediter je obavezan osigurati robu bez obzira na ugovor, jer postupa po zakonu.
7. Izvršenje carinskih radnji i placanje carine je obaveza špeditera ako nalogom nije drugacije odredeno. Špediter je dužan od komitenta tražiti sva potrebna dokumenta, za ciju valjanost ne odgovara. U slucaju smetnji prilikom carinjenja dužan je odmah obavijestiti komitenta i eventualno tražiti instrukcije. Špediter je dužan platiti carinske dažbine i za to ima pravo tražiti avans od komitenta.
8. Polaganje racuna. Nakon obavljenog posla špediter je dužan izvršiti obracun troškova i predati sva dokumenta komitentu. Dužan je položiti racun i u toku izvršavanja naloga uvijek kada to komitent zatraži. Polaganjem racuna špediter ustupa na komitenta potraživanja i prava koja je on stekao prema trecim licima kada je djelovao u svoje ime a za racun komitenta. Refleksije (povlastice prevozioca) u medunarodnoj špediciji je praksa da se dijele izmedu komitenta i špeditera. Polaganje racuna je bitno i iz razloga kako bi komitent mogao izvršiti uvid u troškove, provjeriti ih i eventualno prigovoriti. Ova obaveza ne dolazi u obzir kada je ugovoren forfetni stav.

Obaveze komitenta (kod špedicije)
1. Placanje naknade. Ako visine provizije nije odredena ugovorm, placa se prema tarifi ili drugom opštem aktu špeditera, a u krajnjem slucaju proviziju odreduje sud. Obaveza ostaje na komitentu i onda kada je ugovoreno da proviziju placa primalac, a ovaj to odbije. Provizija može biti odredena apsolutno ili procentualno, a obuhvata: cijenu špediterovog rada, usluga i sve režijske troškove koje ima u izvršenju naloga. U potpunoj špediciji u cijenu ulazi i prevoznina. Obaveza dospijeva: po njemackom pravu kada stvari preda prevoziocu, po francuskom - kada izvrši prevoz stvari, a po našem kada špediter izvrši svoje obaveze iz ugovora o špediciji (princip posljednje prestacije).
2. Placanje troškova i avansa. U obzir dolaze troškovi koji se prema redovnom toku stvari imaju smatrati nužnim i korisnim, bez kojih se ne bi mogao izvršiti nalog komitenta, kao što su troškovi pripremanja stvari za prevoz i slicni. Placanje troškova dospijeva odmah. Zakonsko je pravo špeditera da od komitenta unaprijed zahtijeva placanje predujma za potrebne troškove u izvršavanju otpreme / doprme stvari. Nije dužan kreditirati komitenta. Prema opštim pravilima poslovanja, aktom davanja dispozicije komitent je preuzeo obavezu da unaprijed predujmi iznos sredstava za placanje vozarine, dažbina, i dr. Ako komitent odustane od ugovora dužan je nadoknaditi špediteru sve troškove koje je ovaj imao do momenta odustanka i srazmjeran dio naknade za do tada izvršeni rad.
3. Obavještavanje o opasnim stvarima i dragocijenostima Kada predaje na otpremu stvari kojima bi mogla biti ugrožena sigurnost ljudi ili dobara, zbog opasnih osobina, komitent je obavezan obavjestiti špeditera, kako bi ovaj mogao preduzeti dodatne mjere u pogledu cuvanja stvari i o tome obavijestiti prevozioca. U nekim vrstama transporta prevozilac ima ovlaštenje da uništi ili istovari opasne stvari ako mu njihova svojstva nisu blagovremeno saopštena. Ako se u pošiljci nalaze dragocijenosti (hartije od vrijednosti, plemeniti metali i dr.) komitent je obavezan obavijestiti špeditera i saopštiti mu njihovu vrijednost, jer svojstva i vrijednosti ovih stvari utice na visinu provizije, osiguranja, prevoznine i druge posebne uslove kod prevoza.

Odgovornost špeditera
Odgovornost je jedinstvena samo ako je izdao špediterski konsoman za kombinovani transport, i tada odgovara po osnovu te hartije od vrijednosti. U protivnom razlicito odgovara:
- za svoje sopstvene radnje,
- za treca lica sa kojima je zakljucio ugovore
- kada je sam i prevozilac, transporter ili skladištar
Odgovornost špeditera za sopstvene radnje
Za svoje radnje odgovornost je subjektivna sa pretpostavljenom krivicom (njegova krivica se uvjek pretpostavlja). Špediter odgovara zbog neizvršenja ili neurednog izvršenja ugovora o špediciji odnosno nesavjesnog postupanja u izvršenju naloga komitenta. Špediter se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala usljed više sile, slucajnog dogadaja, prirode i svojstva stvari ili radnji trecih lica.
Odgovornost špeditera za treca lica sa kojima je zakljucio ugovor
Za treca lica u našem pravu špediter odgovara za izbor lica (prevoznik, skladištar i dr.) sa kojima je zakljucio ugovor, ali ne i za njihov rad. U uporednim pravima postoje i druga rješenja (npr. prema francuskom koje je nastrožije on odgovara za rad trecih lica). Ugovorom može preuzeti odgovornost i za rad trecih lica.
Podšpediter je drugi špediter kojeg angažuje glavni špediter za izvršavanje naloga komitenta, bez ucestvovanja komitenta. Špediter odgovara za njegov rad.
Medušpediter je strucnjak iste branše koga špediter angažuje iz reda korespondentnih špeditera na osnovu izricitog ili precutnog ovlaštenja komitenta ili ako je to u interesu komitenta. Glavni špediter odgovara samo za njegov izbor, ne i za njegov rad.
Odgovornost špeditera kada je on sam prevozilac, transporter ili skladištar
Ako špediter vrši i prevoz stvari ili ih skladišti u svom skladištu ima status transportera odnosno skladištara te se na njega primjenjuju pravila koja važe za te subjekte za slucaj oštecenja, gubitka, zakašnjenja stvari. Sa stanovišta odgovornosti bitno je razgraniciti do kojeg je momenta djelovao u funkciji špeditera, a od kojeg u kao skladištar odnosno prevozlac.
Pravila odgovornosti špeditera se ne smiju ugovorom iskljuciti niti ograniciti, a uvijek se može pojacati njegova odgovornost.

Obezbjedenje potraživanja špeditera
U cilju obezbjedenja potraživanja špediter ima zakonsko založno pravo i pravo retencije (pridržaja) koja se ne mogu ugovorom iskljuciti. Korištenje ovog prava je ograniceno u pogledu objekta i vremena. Ova prava se protežu na stvari iz ugovora o špediciji iz kojeg potice samo potreživanje, ne mogu se koristiti za potraživanje iz nekog durgog ugovora o špediciji. Špediter se može koristiti ovim pravom dok stvari drži u svojoj fizickoj vlasti ili dok u rukama ima isprave pomocu kojih može raspolagati stvarima.
Ukoliko je u izvršenju ugovora ucestvovalo više špeditera, kasniji špediter je dužan starati se o ostvarivanju potraživanja prethodnih špeditera.

POSEBNI SLUCAJEVI ŠPEDICIJE
Fiksna (forfetna) špedicija se nikad ne pretpostavlja nego se uvijek mora posebno ugovoriti (forfetni stav) i ima slijedece dvije osnovne karakteristike:
1. Ugovara se naknada u fiksnom iznosu koja obuhvata sve naknade i sve troškove realizacije ugovora; Ugovorom se može prcizirati šta ona tacno obuhvata.
2. Špediter po zakonu odgovara za rad prevozioca i trecih lica koja je angažovao u izvršenju naloga komitenta. Ova odgovornost se ugovorm ne može iskljuciti. Smisao ovako stroge odgovornsti je u tome da se vodi racuna o strucnosti i kvalitetu rada lica koja angžuje, inace be u slucaju blaže odgovornosti više vodio racuna o cijeni njihvih usluga nego o kvalitetu.

Zbirna (skupna) špedicija podrazumjeva organizaciju otpreme stvari kada špediter skuplja pojedinacne pošiljke od razlicitih komitenata i formira zbirne tovare, koje na osnovu ugovora sa prevoziocem upucuje na odredišta. Moguca je i saradnja više špeditera radi zajednickog transporta.
Koristi (ekonosmki znacaj) od ovakve špedicije su: niži troškovi prevoza (posebno kod željeznice), manipulacije robom se smanjuju, pojacava poslovna saradnja.
Špediter ima pravo organizacije zbirne špedicije, ako ugovorom nije drugacije odredeno. Špediter ima pravo na dodatnu naknadu ostvarenu zbirnom špedicijom kada komitentu uštedi troškove, ali i pojacano odgovara - za gubitak ili oštecenje stvari do kojih ne bi došlo da nije organizovana zbirna špedicija.

UGOVORI O ORGANIZOVANJU PREVOZA I PREVOZU STVARI
UGOVOR O PREVOZU STVARI ŽELJEZNICOM
To je takav ugovor kojim se željeznica,kao transporter, obavezuje da stvar preveze do uputne stanice i preda je primaocu, a pošiljalac se obavezuje da željeznici isplati ugovorenu prevozninu.
Željeznica ima veliki znacaj za privredu, ona obavlja saobracaj javnog karaktera. Redovno se uz prevoz željeznicom koriste i druge vrste prevoza kako bi se transport obavio od vrata do vrata (od skladišta do skladišta)

Pravni izvori (kod prevoza robe željeznicom)
Znacaj željeznickog saobracaja uticao je da se u ovoj oblasti unificiraju pravila na medunarodnom planu. Sa stanovišta imovinskih odnosa u ovoj materiji primarni izvori su:
- Zakon o ugovorima o prevozu u željeznickom saobracaju (ZUPŽS) i
- ZOO supsidijarno,
a na medunarodnom planu: Konvenciji o medunarodnim željeznickim prevozima (COTIF) koja ima nekoliko dodataka:
• JP-CIM - Jednoobrazna pravila o ugovoru o medunarodnom prevozu robe željeznicama
• RID – pravila o prevozu opasne robe
• RIP – pravila o prevozu kola korisnika prevoza
• RICo – pravila o prevozu kontejnera
• RIEx – pravila o prevozu ekspresnih pošiljki
Tarife i opšti uslovi poslovanja kada su javno objavljeni spadaju u autonomne izvore prava.

Zakljucivanje ugovora o prevozu stvari željeznicom
Po pitanju forme u pravnoj teoriji ne postoji jedinstven stav da li je formalan ili neformalan, ali je teorija jedinstvena da je ugovor realan. Prema zakonskim rješenjima ugovor o prevozu stvari željeznicom je zakljucen kada željeznica primi stvari na prevoz sa tovarnim listom. Ovjeren (od otpravne stanice željeznice stavljen datum i žig) tovarni list je dokaz o zakljucenom ugovoru i njegovom sadržaju. Nedostatak tovarnog lista ne znaci da ugovor nije zakljucen. To znaci da je ugovor neformalan.
Pošto je za nastanak ugovora potrebna predaja stvari na prevoz to je ugovor realan, sama saglasnost volja nije dovoljna. Pored predaje stvari potrebna je još jedna cinjenica – izdavanje ovjerenog tovarnog lista.

Tovarni list je javna isprava ciji je minimalni sadržaj odreden zakonom, odnosno medunarodnim pravilima, a izdaje se prilikom prijema stvari na prevoz. U poslovnom svijetu njegov obrazac je standardizovan, tipiziran.
Obavezni sastojci su:
1. mjesto i datum sastavljanja,
2. naziv uputne stanice,
3. ime i prezime / naziv primaoca i njegova adresa,
4. vrsta i masa stvari, broj kola,
5. ime i prezime / naziv pošiljaoca,
6. žig otpravne stanice,
7. prevozni i drugi troškovi te
8. spisak isprava koje se prilažu uz tovarni list.
9. može sadržavati i fakultativne elemente

Tacno je odredeno koje podatke unosi pošiljalac, a koje željeznica i za njihovu tacnost isto tako odgovaraju.
Ostale karakteristike tovarnog lista
Popunjava se u više primjeraka, original prati pošiljku, a duplikat se predaje pošiljaocu. Duplikat nema važnost tovarnog lista (na osnovu njega se ne može vršiti prijem stvari), ali može služiti kao legitimacioni papir kod izmjena ugovora i sl.
Za svaku pošiljku se izdaje jedan tovarni list. Tovarni list nije hartija od vrijednosti, što znaci da nije prenosiv, ali se željeznica i pošiljalac mogu dogovoriti da se izdati prenosivi tovarni list što mora biti izricito navedeno i potpisuju ga obje strane. Prenosivi tovarni list je vrijednosni papir i može se prenositi indosamentom ako glasi po naredbi, ili predajom iz ruke u ruku ako glasi na donosioca.

Ogranicenja slobode ugovaranja kod prevoza stvari željeznicom
Ogranicenja za pošiljaoca su: dužan je za svaku pošiljku predati posebno ispunjen tovarni list na obrascu koji sastavlja željeznica saglasno opštim uslovima poslovanja i tarifi. Pošiljalac popunjava odredene podatke
Za željeznicu je ogranicena sloboda ugovaranja jer zbog javnopravnog karaktera ne može odbiti nikoga ko želi sklopiti ugovor o prevozu, a ispunjava propisane uslove:
- prevoz se može izvršiti bez odlaganja, po redovnom toku stvari
- nije zabranjen prevoz tih stvari,
- stvari su podesne za prevoz, po obliku, obimu i masi
- prevoz je moguc redovnim prevoznim sredstvima željeznice
- prevoz nije onemogucen okolnostima koje željeznica ne može otkloniti).
Željeznica je dužna prevoz obavljati po redu vožnje, a može ga obustaviti samo pod uslovima odredenim zakonom. Pošiljalac ili imalac prava iz prenosivog tovarnog lista, može jednostranom izjavom volje izmjeniti ili raskinuti ugovor, uz ispunjavanje odgovarajucih uslova

Bitni elementi ugovora o prevozu robe željeznicom
Kako se ugovor zakljucuje predajom stvari i popunjavanjem tovarnog lista, kao bitni elementi najcešce se uzimaju sastojci samog tovarnog lista:
1. Ugovorne strane: prevozilac (željeznica – javno preduzece) i pošiljalac (stranka) koje ne mora biti vlasnik stvari koje predaje.
2. Primalac je lice ovlašteno da u uputnoj (istovarnoj) stanici iskupi tovarni list i preuzme stvari. To je lice na koje je adresirana pošiljka. Pošiljalac može stvari uputiti i na svoje ime. Ako je izdat prenosivi tovarni list primalac je posljednje lice na koje je prenesen tovarni list (indosatar).
3. Uputna stanica je željeznicka stanica do koje stvar treba da se preveze, u koju se roba upucuje. Stanica mora biti navedena prema službenom imeniku željeznickih stanica.
4. Predmet prevoza (stvari). Svaka stvar koja se prima na prevoz ima karakter robe. Neke stvari su iskljucene iz prevoza željeznicom, dok je za druge prevoz ogranicen ili uslovljen. Željeznica može provjeravati podatke o sadržini, broju i masi pošiljke. Stvari moraju biti upakovane na odgovarajuci nacin kako bi mogle izdržati prevoz da se ne oštete.
5. Mjesto i datum zakljucenja ugovora (mjesto i datum navedeni na žigu otpravne stanice)
6. Prevozni i drugi troškovi – Cijena je odredena tarifom. Tarifa je obavezujuca za obje strane. Prevoznina (vozarina) i troškovi prevoza unose se u tovarni list.
7. Obavljanje odredenih radnji i spisak isprava (carinjenje, veterinarski ili fitopatološki pregled i druge radnje) koje je obavezna obaviti željeznica - pošiljalac je dužan priložiti odgovarajuce isprave za to. Prevozilac nije dužan upuštati se u ispitivanjei tacnosti priloženih isprava.

Nebitni elementi ugovora o prevozu stvari željeznicom se mogu unijeti u tovarni list kao dodatne klauzule, ako su predvidene zakonom ili su uobicajene u medunarodnom saobracaju, a placaju se prema tarifi. Ostale klauzule nisu dopuštene i ne obavezuju željeznicu. U tovarni list mogu se unositi i slijedece notifikacije i izjave:
1. Prevozni put samo za brzovoz, za tarifom predvidene slucajeve, kao i za prevoz stoke. Za sve ostale slucajeve željeznica je slobodna u izboru puta, a vozarinu može zaracunati samo za korisnika najpovoljniji put;
2. Franko carina – pošiljalac obavezuje željeznicu da obavi carinske i druge formalnosti;
3. Pouzece – nalog željeznici da stvari izda primaocu samo pod uslovom da primalac plati naznaceni iznos na ime pouzece. Pošiljka se može opteretiti pouzecem do iznosa vrijednosti stvari koje se prevoze
4. Mješoviti prevoz – pošiljalac zahtjeva da željeznica preda stvari drugom prevozniku. Ako nije odredeno prevozno sredstvo željeznica ce sama izabrati ili obavi prevoz drugim sredstvima;
5. Provjera pošiljke – pošiljalac zahtjeva da željeznica utvrditi masu i broj komada stvari predatih na prevoz;
6. Vrijeme (rok) isporuke – vrijeme za koje je željeznica obavezna izvršiti prevoz
7. Klauzula ostaje na stanici - željeznica nije dužna obavjestiti nikoga o prispjecu pošiljke; Pretpostavlja se da ce primalac doci po pošiljku.
8. Smetnje –Pošiljalac upisuje instrukcije za slucaj smetnji u prevozu (usljed udesa i nezgode). Udes je vanredni dogadaj koji je uzrokovao znatnu materijalnu štetu i veci pregid saobracaja, dok je nezgoda smetnja sa manjom materijalnom štetom i kracim prekidom. (Pr. inst. vratiti robu u otpravnu stanicu)
9. Obezbjedenje uredne isporuke - iznos do kojeg željeznica odgovara i za drugu dokazanu štetu pored gubitka, oštecenja ili zadocnjenja.
10. Rok utovara - vrijeme u kom je pošiljalac dužan utovariti stvari u vagon. U slucaju da pošiljalac ne utovari stvari u naznacenom roku placa posebnu naknadu;
11. Obavještavanje o prispjecu pošiljke – Nalog željeznici kada i na koji nacin.

Obaveze željeznice:
1. Prijem i provjeravanje stvari (pošiljke)
2. Utovar stvari
3. Uredan prevoz stvari
4. Prevesti stvari u ugovorenom roku
5. Postupanje po nalozima
6. Obavještavanje korisnika prevoza
7. Izvještavanje o prispjecu stvari
8. Predaja stvari primaocu
9. Cuvanje stvari
10. Objavljivanje tarifa

Prijem i provjera stvari .
Željeznica je obavezna da primi svaku stvar na prevoz kada su ispunjeni odredeni uslovi utvrdeni u objavljenim opštim uslovima poslovanja, odnosno tarifama.
Provjera stvari (utvrdivanje mase i broja komada) je pravo željeznice, a obavezna je samo na zahtjev pošiljaoca. Prilikom provjere željeznica je dužna pozvati pošiljaoca ili primaoca da prisustvuje provjeri ili ako to nije moguce 2 svjedoka koja nisu službenici željeznice. Ako se utvrdi netacnost prilikom provjere, netacnost u masi preko 2% ili netacni navodi koji uticu na visinu prevoznine željeznica troškovi provjere terete robu te željeznica ima pravo da pored ispravne prevoznine naplati još i dvostruki iznos razlike u prevoznini. Rok isporuke ne tece za vrijeme provjere, ako se utvrdi netacnost navoda u tovarnom listu. Pošiljalac može vršiti izbor nacina prevoza (exspresni, brzovozno ili sporovozni) samo ako pošiljka ispunjava uslove za taj nacin prevoza.

Utovar stvari ako je tako predvideno ugovorom ili uslovima poslovanja. Ugovorom se može odrediti da pošiljalac utovara stvari. Kada željeznica utovara stvari one se predaju u skladište željeznice.

Uredan prevoz stvari - u primljenom stanju, bez oštecenja i gubitaka, što i jeste cilj. Željeznica ima slobodu u izboru putnog pravca, no u medunarodnom saobracaju pošiljalac može oznaciti granicnu ili pogranicnu tacku - prelaznu stanicu. U slucaju smetnji prilikom prevoza željeznica je dužna preduzeti mjere u interesu korisnika prevoza (postupiti po instrukcijama u tovarnom listu, uputiti stvari drugim putem, tražiti dispoziciju od pošiljaoca, predati stvari špediteru ili u skladište, prodati robu) i o svemu ga obavijestiti. Dodatne troškove zbog smetnji, ukoliko ne postoji krivica željeznice snosi pošiljalac. Ona nema pravo na vecu vozarinu ako je stvar uputila pomocnim putem da bi izbjegla smetnje.

Rok isporuke – Željeznica je dužna prevesti stvari u ugovorenom roku. On se može ugovoriti, ali je najcešce odredeno tarifama (uobicajeno vrijeme). Ukoliko drugacije nije predvideno rok isporuke se racuna od ponoci (za brzo pokvarljive stvari i žive životinje i od podne) poslije prijema stvari pa do predaje izvještaja o prispjecu stvari adresatu (a ako obaveza obavještavanja ne postoji do casa kada je pošiljka pripremljena za izdavanje. Rok isporuke se sastoji iz otpravnog (koji se racuna samo jednom) i prevoznog roka (za cijelo odstojanje od otpravne do uputne stanice). Propisima ili tarifom mogu biti odredeni slucajevi kada rok isporuke ne tece, npr. zadržavanje pošiljke radi carinjenja, vet. pregleda, provjere robe i dr.

Postupanje po nalozima.
Pošiljalac ili ovlašteni primalac može jednostrano izmjeniti ugovor izdavanjem naloga (upustva) ali samo pod uslovima i nacin propisan zakonom.
Tako pošiljalac može tražiti da se: stvar vrati, zaustavi pošiljka, stvari ne izdaju, stvari izdaju drugom primaocu, promjeni uputna stanica, promijeni nalog o pouzecu.
I primalac ako je na to ovlašten ili imalac prenosivog tovornog lista može tražiti: da se prevoz obustavi, stvar uputi u neku drugu stanicu ili vrati nazad.
Nalozi se podnose pismeno a željeznica ima pravo na naplatu troškova. Pošiljalac može mjenjati nalog do momenta predaje tovarnog lista primaocu, a ako pak ovaj to odbije pravo se ponovo vraca pošiljaocu.
Željeznica je obavezna izvršiti nalog izuzev u propisanim slucajevima:
- nemoguce ga je izvršiti, izvršenje
- naloga ce izazvati poremecaje u saobracaju,
- nalog protivan imperativnim propisima te
- kada su troškovi veci od vrijednosti stvari, a nije dato jemstvo.

Obavještavanje korisinika prevoza. Željeznica je dužna obavijestiti pošiljaoca, primaoca ili imaoca prenosivog tovarnog lista, u svakom slucaju kada prevoz odstupa od redovnog toka stvari (smetnje u prevozu, poziv na prisustvo carinjenju, pregledu robe i dr.). Ne obavještavanje se smatra povredom ugovora i da se nije pridržavala principa savjesnosti i poštenja i zaštite interesa korisnika prevoza.

Izvještavanje o prispjecu stvari. Kada stvari stignu na uputnu stanicu, željeznica je dužna bez odlaganja stvari pripremiti za izdavanje i obavijestiti adresata da preuzme pošiljku i iskupi tovarni list. Izvještavanje se može izvršiti: preporucenim pismom, telegramom, telefaksom, telefonom ili kurirom. Obvještenje je izvršeno nakon proteka odredenog vremena (24 sata po predaji preporuke, 12 po predaji telegrama, a telefonom kada je razgovor završen).
Ako je ugovoreno da nema obavještavanja ili je izdat prenosivi tovarni list (željeznica ne zna kod koga je) željeznica nikog ne obavještava. Ako je prenosivi tovarni list glasi „po naredbi“, a primalac je izvjestio željeznicu da je prenesen na njega, željeznica obavještava to lice o prispjecu pošiljke.

Predaja stvari primaocu. Žaljeznica je obavezna izdati stvar primaocu.Ako primalac treba nešto da plati stvari ce se predati nakon uplate tog iznosa - iskup tovarnog lista. Željeznica može odbiti predaju stvari ako joj se ne preda duplikat tovarnog lista. Ukoliko primalac ili željeznica posumnjaju da postoji oštecenje ili djelimican gubitak stvari, željeznica je obavezna utvrditi stanje pošiljke u prisustvu korisnika. Troškove pregleda snosi krivac odnosno željeznica ukoliko je pošiljalac, odnosno primalac zahtjevaoi pregled robe, a željeznica nije priznala štetu prije pregleda, u suprotnom troškove snosi onaj ko je zahtjevao pregled (ako nema štete ili je štetu željeznica ranije priznala).
Predajom stvari primaocu - željeznica je izvršila ugovor o prevozu. I prilikom izdavanja stvari mogu nastupiti poteškoce: ne može se primalac pronaci, tovarni list nije u roku iskupljen, primalac je odbio prijem stvari ili je izdavanje zabranjeno odlukom nadležnog organa. Željeznica o tome obavještava pošiljaoca i traži upustva. Ako ne dobije upustva ili se ona ne mogu sprovesti, željeznica je ovlaštena da na trošak pošiljaoca: stvari stavi na privremeni smještaj ili špediteru (željeznica odgovara za cuvanje odnosno izbor, a rizik prelazi na pošiljaoca), pod odredenim uslovima žljeznica može stvar prodati (po istku 30 dana za njihovo odnošenje ili je u pitanju lakokvarljiva roba i sl.). O svim ovim radnjama željeznica obavještava pošiljaoca.

Cuvanje stvari. Željeznica je obavezna cuvati stvari, pošto ovaj ugovor ima elemente ugovora o ostavi, kao savjestan i uredan privrednik za sve vrijeme dok se one nalaze u rukama željeznice. Ako je u pitanju živa stoka, ako pošiljaoc nije odredio pratioca, obavezna je cijelo vrijeme redovno hraniti stoku.

Objavljivanje tarifa na propisan ili uobicajen nacin, da budu pristupacne i saznatljive za korisnike prevoza. Tarife moraju sadržavati sve posebne uslove, elemente za izracunavanje visine prevoznine. One se primjenjuju prema svim korisnicima pod istim uslovima.

Obaveze pošiljaoca (kod ugovora o prevozu stvari željeznicom):
1. Obavještavanje o namjeravanom prevozu opšta je obaveza pošiljaoca. On daje podatke o vrsti, kolicini, sadržini, masi pošiljke, o uputnoj stanici i primaocu kao i o drugim relevantnim elementima. To posebno važi kod transporta vecih tereta, opasnih stvari ili stvari koje zahtjevaju posebne uslove prevoza. Svrha je da željeznica na vrijeme pripremi i preduzme radnje za nesmetan i bezbjedan prevoz.
2. Predaja stvari i tovarnog lista. Stvari se predaju blagovremeno, upakovane na propisan ili uobicajen nacin. Pošiljalac ako sam vrši utovar dužan je pridržavati se roka i upustva o smještaju stvari. Kada se završi utovar na vagon se stavlja plomba i drugi zatvaraci, a u tovrni list se unosi broj i oznaka plombe. Tovarni list mora biti uredno popunjen. Obaveza utovara je dispozitivne prirode.
3. Placanje prevoznih troškova koji se sastoje iz: vozarine, dodataka na vozarinu, naknada za sporedne usluge, te drugih naknada po ugovoru / tarifi. Opšte je pravilo da željeznica ima pravo na vozarinu za najkraci prevozni put, bez obzira na stvarni put prevoza, izuzev ako pošiljalac odredi prevozni put. Tarifa može odrediti da neke troškove obavezno placa pošiljalac. Pošiljalac placa troškove prevoza ako je to upisao u tovarni list, inace ta je obaveza na primaocu. Medutim ako primalac ne iskupi tovarni list, obaveza se vraca na pošiljaoca. Ako se radi o lakokvarljivim ili stvarima male vrijednosti koji ne mogu pokriti troškove prevoza otpravna stanica može zahtijevati da pošiljalac unaprijed plati troškove. Lica koja snose troškove i koja su platila troškove imaju pravo reklamacije na visinu troškova, a bezuspješnim protekom od 30 dana i pravo pokretanje spora.

Obaveze primaoca (kod ugovora o prevozu stvari željeznicom):
1. Placanje prevoznih troškova svih ili djelomicno, kako je navedeno u tovarnom listu i ako on taj dokument preuzme. Samo preuzimanje tovarnog lista je pravo primaoca, a ne obaveza i na to ga niko ne može natjerati, medutim cim preuzme zasniva se obaveza placanja troškova. Primalac je u obavezi da plati i sve troškove nastale po njegovim nalozima, i troškove koji su nastali njegovim (ne)radnjama nakon prihvatanja tovarnog lista (dangubnina, ležarina i dr.).
2. Odnošenje stvari nakon iskupa tovarnog lista u ugovorenom roku (roku odnošenja). Ako stvari ne odnese u roku odnošenja, željeznica naplacuje dangubninu ili ležarinu prema tarifi. Ako se rok prekoraci za više od 14 casova željeznica ima pravo stvari staviti na privremeni smještaj, na trošak i rizik primaoca, kao što ih može odmah i prodati pod odredenim uslovima (lakokvarljiva roba, žive životinje, ne može se predati špediteru ili skladištu). Primalac može zahtijevati provjeru stanja pošiljke i odbiti prijem sve dok se to ne ucini. Prilikom provere sastavlja se zapisnik, ukoliko se ustanovi istovjetnost pošiljke (da nema štete) troškove pregleda snosi primalac, u suprotnom željeznica.




Odgovornost željeznice
Željeznica odgovara za štetu nastalu u toku prevoza zbog djelimicnog ili potpunog oštecenja ili gubitka stvari, kao i za štetu nastalu zbog prekoracenja roka isporuke (zadocnjenja), za sve vrijeme do predaje stvari primaocu.
Željeznica odgovara za povredu integriteta pošiljke, gubitak ili oštecenje.
Gubitak postoji onda kada željeznica nije u mogucnosti da u odredišnom mjestu izda stvari primaocu. Pretpostavka da postoji gubitak je kada željeznica ne izda stvari u roku od 30 dana od isteka roka isporuke. O djelimicnom gubitku se radi ako željeznica izda kolicinski umanjenu pošiljku. Oštecenje (djelimicno ili potpuno) je kvalitativno umanjenje pošiljke - umanjenje vrijednosti stvari (lom, deformacije i sl.). O zadocnjenju željeznice se radi ako nije na vrijeme preuzela pošiljku ili je nije na vrijeme predala primaocu.
Pravna priroda odgovornosti željeznice je sporna. Preovladava sistem objektivne odgovornosti baziran na teoriji interesa (rizik - korist), po kom je sama cinjenica nastanka štete osnov nastanka odgovornosti. Djelatnost željeznice povezana sa pojacanim rizikom, štete se dešavaju usljed dejstva nepoznatih uzroka i krivicu je teško dokazati jer pošiljalac nema uvida u kontrolu na rad željeznice.

Pravni osnovi (razlozi) koji ublažavaju dejstva objektivne odgovornosti željeznice dijele se na:
a) opšte - u slucaju gubitka, oštecenja ili zadocnjenja - oslobadaju željeznicu od odgovornosti ako je šteta nastala uslijed djelovanja više sile ili krivicom korisnika prevoza i mana na samoj robi. Željeznica mora dokazati uzrocnu vezu izmedu navedenog uzroka i štete
b) posebne (privilegovane) - vrijede samo za slucaj gubitka ili oštecenja robe a to su – ne pretpostavlja se krivica željeznice i ona se oslobada odgvornosti u slijedecim slucajevima:
1. Prevoz je izvršen otvorenim kolima po važecim propisima ili ugovoru stranaka
2. Stvar nije upakovana ili nedovoljno upakovana (bez odgovarajuce ambalaže)
3. Šteta nastala utovarom ili istovarom pošiljaoca odnosno primaoca
4. Ako se prevozi stvar koja je prirodno izložena gubitku ili oštecenju (lom, rdanje trulenje)
5. Stvar je predata na prevoz pod neispravnom, netacnom ili nepotpunom deklaracijom
6. Ako je došlo do štete u prevozu životinja zbog posebnih okolnosti (bolest) ili kada je uz pošiljku na osnovu ugovora trebao biti pratilac a to je izostalo
Korisnik prevoza može dokazivati suprotno da šteta nije nastala ili nije iskljucivo nastala usljed ovih posebnih okolnosti.
Specijalni razlozi za oslobadanje od odgovornosti. Ona ne odgovara za normalni kalo – gubitak u masi. Odgovarace za onaj dio koji prelazi propisane (standardne) norme kala.
Opšte je pravilo da željeznica ukoliko je odgovorna nadoknaduje prostu štetu i izgubljenu dobit. Isto tako željeznica vraca naplacenu vozarinu jer se smatra da nije izvršila prevoz.
U slucaju djelimicne štete željeznica nadoknaduje štetu do visine tog dijela i vraca srazmjeran dio vozarine.
Ugovorm o prevozu ne može se ograniciti niti iskljuciti odgovornost željeznice. Kada u prevozu ucestvuje više željeznickih preduzeca, koje je odredio pošiljalac, ona odgovaraju svaka za svoj dio prevoza, a ako ih nije odredio pošiljalac odgovaraju solidarno.

Odgovornost pošiljaoca
1. On odgovara za tacnost podataka unesenih u tovarni list. Podaci koji se odnose na masu i broj komada mogu se upotrijebiti protiv željeznice samo kada je ona te podatke provjerila i potvrdila u tovarnom listu. I ovdje ima odstupanja ako je vagon predat primaocu sa ispravnom plombom.
2. kao i za štetu koja nastane zato što nije priložio odgovarajucu dokumentaciju.
3. odgvornost postoji i po osnovu štete nanesene utovarom, istovarom, rdavim pakovanjem
4. kad su propisani odredeni rokovi, ali ih se primalac ne držii (danguba, ležarina, itd)

Prestanak ugovora o prevozu stvari željeznicom
Ugovor o prevozu stvari željeznicom prestaje kao i svaki ugovor prema pravilima o prestanku obligacija, i to najcešce prestaje kada imalac prava iz ugovora primi pošiljku. Imalac prava može biti: pošiljalac, primalac, korisnik prevoza, odnosno imalac prenosivog tovarnog lista.
Pravo potraživanja prema željeznici ne prestaje iako je ona isporucila pošiljku u slijedecim slucajevima:
- ako primalac dokaže da je štetu na stvarima prouzrokovala željeznica (krivica željeznice),
- u slucaju djelimicnog gubitka ili oštecenja stvari,
- ako oštecenje ili gubitak stvari primalac nije opazio prilikom prijema (zato ima rok 7 dana i obavezu da dokaže prije prijema)
- kada se potraživanje odnosi na vracanje placenih iznosa ili pouzeca
Pošiljalac ima pravo reklamacije sve dok raspolaže robom, a primalac od trenutka prijema tovarnog lista. Istekom roka od 30 dana nakon reklamacije imalac prava može podnijeti tužbu. Zahtjev za naknadu štete zbog zakašnjenja mora staviti u roku od 15 dana ili pada u prekluziju.

Zastara potraživanja iz ugovora o prevozu stvari željeznicom
- za 6 mjeseci – potraživanja željeznice zbog više sile, manje naplacene vozarine, naknade za sporedne usluge
- ostala potraživanja zastarjevaju za godinu dana
- obustava zastare nastaje dostavljanjem pismene reklamacije, a nastavlja urucenjem pismenog odgovora od strane željeznice. Naknadne reklamacije po istoj stvari ne obustavljaju zastarjevanje

UGOVOR O PREVOZU STVARI DRUMOM (CESTOM)
To je ugovor kojim se drumski transporter, uz naknadu obavezuje pošiljaocu, da ce stvari u neoštecenom stanju prevesti iz mjesta otpreme u mjesto opredjeljenja i tamo ih staviti na raspolaganje pošiljaocu ili licu koje on odredi. Sredstvo prevoza je motorno vozilo – vozilo koje se pokrece mehanickom snagom sopstvenog motora neovisno o postojanju šina ili elektricnih vodova. Ova cinjenica daje karakteristike ostalima

Znacaj drumskog saobracaja
Prednost drumskog saobracaja ogleda se u slijedecem:
• moguce je obaviti direktan prevoz stvari po principu od vrata do vrata odnosno od skladišta do skladišta
• lakše se koriste prednosti integralnog prevoza (primjenom kontejnera, paleta i sl.)
• pogodniji je za prevoz manjih kolicina stvari ili stvari specificnih osobina
• mogu se koristiti zaobilazni i sporedni putevi i tako lakše savladavaju saobracajne smetnje,
• lakše se kombinuje sa ostalim vrstama prevoza
• jeftinija je izgradnja prevoznih sredstava osobite za posebne stvari (hladnjace, cisterne)
• pogodan prevoz za vlastite potrebe
Nedostaci:
• nije pogodan za istovremeni prevoz velikih kolicina
• skuplji je nego željeznicki
• teže se prevozi narocito kabasta roba
• vezan je za vremenske prilike odnosno neprilike
• prevozna sredstva su podložnija kvarovima nego kod željeznickog i pomorskog

Vrste drumskog prevoza i ugovora
Drumski prevoz, a time i ugovori, prema predmetu prevoza možemo podijeliti prema razlicitim kriterijima:
A) prema predmetu prevoza
- na prevoz putnika, prevoz robe (stvari) i prevoz prtljaga.
B) po nacinu organizovanja prevoza putnika i stvari:
• javni – koji obavljaju poslovni subjekti kao registrovanu djelatnost
• privatni – radi zadovoljavanja vlastitih potreba i po pravilu ne pružaju prevoznicke usluge trecim licima
Javni se može podijeliti na:
• linijski – redovni prevoz se odvija prema unaprijed utvrdenom redu vožnje, polaznom, medustanicama i krajnjom stanicom. Cijene i ostali uslovi su unaprijed odredeni tarifom i objavljeni
• slobodnii - prevozni put, cijena i ostali uslovi odreduju se ugovorom, mada se i ovdje mogu unaprijed donijeti uslovi poslovanja i tarife.
Mješoviti prevoz, koji se dosta koristi, je slucaj kada se koriste sredstva iz razlicitih grana saobracaja (brod, željeznica, kamion).

Pravni izvori kod drumskog prevoza
Kod prevoza stvari drumom, kao pravne izvore na medunarodnom nivou, znacajno je pomenuti dvije konvencije:
CMR – Konvencija o ugovoru za medunarodni prevoz
TIR – Carinska konvencija o prevozu robe na osnovu karneta
Takode formirano je i nekoliko medunarodnih asocijacija u ovoj oblasti a to su:
IRU – Medunarodna unija za drumski transport
UITU – Medunarodna unija za javni saobracaj
IRF – Medunarodna drumska federacija i dr.
U domacem pravu drumski saobracaj je regulisan je nizom zakonskih akata koji se odnose na organizaciju i funkcionisanje saobracaja, bezbjednost, nadzor, kontrolu i druga pitanja. Drugi izvor je sam ugovor, te poslovni obicaji.

Zakljucivanje ugovora o prevozu stvari drumom
Ugovor o prevozu stvari u drumskom saobracaju je neformalan i može se zakljuciti na bilo koji nacin. Za neke vrste ugovora zakon može odrediti nacin zakljucivanja. Ima shvatanja da je ovaj ugovor formalan i realan narocito u medunarodnom transportu.
Kod ovog ugovora postoji nacelo sloboda ugovaranja i ugovor je zakljucen kad se postigne saglasnost volja pošiljaoca i prevoznika. Prema medunarodnoj praksi koja je našla mjesto i u našoj sudskoj praksi, vozac, kao punomocnik po zaposlenju, ovlašten je na zakljucivanje ugovora, ukoliko je to u okviru redovnog poslovanja prevoznika.

Tovarni list kod drumskog prevoza
Tovarni list je pevoznicka isprava, i izdaje se na zahtjev pošiljaoca ili prevoznika, i njegovo nepostojanje ili neispravnost ne utice na postojanje i valjanost ugovora o prevozu stvari.
Tovarni list se izdaje u tri originalna primjerka: prvi ide pošiljaocu, drugi prati pošiljku, a treci ostaje prevozniku. Obavezni sastojci tovarnog lista su:
1. datum i mjesto izdavanja
2. ime i adresa primaoca
3. ime i adresa pošiljaoca
4. ime i adresa prevoznika
5. identifikacija prevoznog sredstva
6. mjesto i datum utovara
7. mjesto i datum preuzimanja stvari (mjesto istovara)
8. opis pošiljke (kvaliteti kvantitet)
9. troškovi carine i sl.
Pošiljalac odgovara za štetu i troškove koje nastanu unošenjem netacnih ili nepotpunih podataka u tovarni list. I ovdje se može izdati tovarni list koji glasi po naredbi ili na donosioca.

Bitni elementi ugovora o prevozu stvari drumom
1. ugovorne strane,
2. primalac,
3. mjesto otpreme i mjesto opredjeljenja,
4. stvari koje se prevoze i
5. naknada za prevoz.
Sastojci tovarnog lista se najcešce uzimaju kao bitni elementi ugovora. I ovdje se može pojaviti nešto slicno kao kod željeznice: podprevoznik – kojeg angažuje ugovorni prevoznik (vozar) i uzastopni prevoznik koji se odreduje ugovorom.

Obaveze drumskog prevoznika
1. Stavljanje motornog vozila na raspolaganje pošiljaocu kojim ce se moci bezbjedno i pravilno izvršiti prevoz. Tip vozila se može ugovorm odrediti ili izbor prepustiti prevozniku. Vozilo se postavlja na mjesto odredeno ugovorm (mjesto utovara), odnosno na njebliže mjesto koje ispunjava uslove za utovar. Vozilo se stavlja na raspolaganje ugovorenog dana i sata, a ako sat nije odreden, najkasnije u vrijeme koje omogucava utovar do kraja radnog vremena. Ukoliko pošiljalac ne koristi blagovremeno dostavljeno vozilo snosi dangubninu, dok za neblagovremeno dostavljeno vozilo prevoznik odgovara kao za docnju.
2. Preuzimanje stvari na prevoz – provjerava stanje pošiljke, oznake, te prijem stvari i dokumenata, provjerava navode iz tovarnog lista sa spoljnim stanjem pošiljke i njenog pakovanja. Svoje primjedbe unosi u tovarni list. Nije obavezan provjeravati bruto masu i sadržinu paketa, ali može zahtjevati.
3. Cuvanje stvari primljenih na prevoz od transportnih rizika i oštecenja od trecih lica kako bi nacelno, u nepromjenjenom stanju predao stvar. Obaveza traje od momenta preuzimanja stvari do predaje.
4. Prevoz stvari - osnovna obaveza. Prevozni put je linija koju vozilo treba da prede iz mjesta otpreme do mjesta opredjeljenja. Kod linijskog prevoza utvrden je redom vožnje, a u slobodnom ugovorom i prevoznik je dužan izvršiti prevoz ugovorenim putem. Ako put nije ugovoren izbor se prepušta prevozicu, ali pod uslovom da najviše odgovara pošiljaocu (brzina, ekonomicnost, sigurnost). Prevoznik je dužan izvršiti prevoz stvari u ugovorenom roku ili ako nije ugovoreno u vrmeneu koje je uobicajeno za prevoz takve stvari. Vrijeme prevoza pocinje teci od isteka vremena za utovar i obuhvata rok otpreme i rok prevoženja. Rok otpreme je vrijeme nakon utovara stvari do momenta kada prevoženje treba da pocne. Rok prevoza je vrijeme od isteka roka otpreme do predaje tovarnog lista primaocu. Rok otpreme i prevoza ne teku za vrijeme smetnji za koje prevoznik nije kriv. Ako prevoz stvari nije moguc u ugovorenom roku i pod ugovorenim uslovima prevoznik je dužan tražiti upustva od pošiljaoca odnosno postupiti u najboljem interesu pošiljaoca.
5. Postupanje po uputstvima imaoca prava (kao kod željeznice)
6. Isporuka pošiljke primaocu (predaja stvari) – bez odlaganja po prispjecu pošiljke u mjesto opredjeljenja. Dužan je obavjestiti primaoca i staviti mu stvari na raspolaganje, predati dokumenta (medu kojima je i kopija tovarnog lista) prema uslovima iz ugovora ili naknadnim upustvima. Ako ugovorm nije drugacije odredeno istovar vrši primalac. On je dužan da pregleda primljene stvari, a ima pravo zahtjevati utvrdivanje istovjetnosti pošiljke. Provjeravanje pošiljke vrši se zapisnicki i za nedostatke koje odmah uoci stavlja prigovor na licu mjesta, a za skrivene nedostatke ostaje mu na raspolaganju prekluzivni rok od 7 dana. Ukoliko primalac odbije prijem pošiljke pravo raspolaganja se vraca pošiljaocu i tada je prevoznik dužan tražiti upustva od pošiljaoca, odnosno postupiti u najboljem interesu pošiljaoca na trošak pošiljaoca.

Obaveze pošiljaoca kod drumskog prevoza
1. Obavještenje o prevozu i predaja potrebnih dokumenata – Pošiljalac je obavezan da obavjesti prevoznika o namjeravanom prevozu, o releventnim podacima vezanim za pošiljku, mjesto opredjeljenja i ime primaoca. Kada se radi o prevozu opasnih ili prevozu stvari narocite vrijednosti, pošiljalac je dužan dati na vrijeme, kako bi prevoznik preduzeo sve potrebne mjere i pripremio vozilo. Takode pošiljalac je obavezan dati sva dokumenta koja su potrebna za ovu vrstu prevoza, koja se prilažu uz tovarni list. Davanje pogrešnih obavještenja i podataka povlaci odgovornost pošiljaoca.
2. Pakovanje i oznacavanje stvari (priprema pošiljke)- Nacin pakovanja može biti odredeno prinudnim propisima ili ugovorom što zavisi od vrste stvari koja se prevozi. Smatra se da je pakovanje izvršeno na odgovarajuci nacin ako pošiljka može pod redovnim uslovima prevoza i pri uobicajnim postupcima prevoznika, biti bezbjedno prevezena bez gubitaka i oštecenja, niti nanošenja štete tudoj imovini. Kada utvrdi nedostatke pakovanja zavisno od zakona i ugovora drumski prevoznik može: odbiti prevoz i odustati od ugovora, tražiti popravljanje pakovanja, da sam izvrši popravljanje o trošak pošiljaoca ili da stavi prigovor upisom u tovarni list. Deklarisanje stvari vrši se na uobicajen nacin osim kod prevoza opasnih stvari.
3. Utovar stvari – je obaveza pošiljaoca ukoliko se ugovorom drugacije ne sporazumiju. Ukoliko sam pošiljalac vrši utovar mora se pridržavati instrukcija prevoznika jer utovar stvari obuhvata unošenje stvari u vozilo, njihov smještaj, slaganje i sl. što direktno utice na sigurnost lica, vozila i pošiljke. Vrijeme utovara ako ugovorm nije odredeno treba se obaviti u primjernom roku. U vrijeme utovara racuna se i popunjavanje tovarnog lista i predaja dokumenata.
4. Placanje naknade za prevoz – po dispozitivnom pravilu je obaveza pošiljaoca. Naknada za prevoz obuhvata:
- vozarinu (koja zavisi od dužine puta, mase, oblika, vrijednosti i sadržaja pošiljke, te nacina prevoza),
- dodatke na vozarinu – kada se po standardnom obracunu ne bi postigla ekvivalentnost prestacije,
- dangubnina – usljed probijanja rokova i zadržavanja vozila
- drugi troškovi koji su nužni i korisno ucinjeni.

Obaveze primaoca
1. Placanje naknade za prevoz – iako nije ugovorna strana (po engleskom pravu jeste) ima ovu obavezu ako je to pošiljaoc naveo u tovarnom listu. Zakonska je pretpostavka da placanje naknade za prevoz pada na teret primaoca ako pošiljalac u tovarnom listu nije preuzeo tu obavezu.
2. Istovar stvari – ako ugovorm nije drugacije odredeno. Ako je primalac iskupio tovarni list i time preuzeo pošiljku obavezan je istovariti stvari prema instrukcijama transportera. Istovar se vrši u mjestu opredjeljenja. Ukoliko primalac, koji je preuzeo tovarni list, ne istovari stvari u odredenom roku, snosi dangubu, a u odredenim slucajevima transporter je ovlašten da sam izvrši istovar na trošak i rizik primaoca, a u nekim slucajevima (lakokvarljiva roba) i da proda robu.

Odgovornost drumskog prevoznika
Postoje dva shvatanja o odgovornosti drumskog prevoznika. Prvo je da je njegova odgovornost objektivna tj. prevoznik treba da dokaže da nije kriv za štetu. Drugo shvatanje je dvojako: po sistemu objektivne odgovornosti odgovara za cuvanje stvari, a po sistemu subjektivne odgovornosti za ostale štetne radnje. Uglavnom se kombinuje sistem objektivne i subjektivne odgovornosti na bazi pretpostavljene krivice. On se oslobada odgovornosti za gubitak, oštecenje ili zakašnjenje ako je do toga došlo usljed: radnji ili propusta korisnika, svojstava robe ili više sile.
Prevoznik se oslobada od odgovornosti za gubitak ili oštecenje robe i to u slucajevima:
1. Ako se upotrebljavao otvoreni tip vozila, a bio je ugovoren
2. Ako stvar nije dobro upakovana (neodgovarajuca ambalaža)
3. Ako su manipulacije sa robom vršila lica ovlaštena od strane pošiljaoca
4. Ako su stvari po svojoj prirodi izložene gubitku ili oštecenju
5. Ako je nepotpuna oznaka ili brojke na paketima
6. Ako je u pitanju prevoz živih životinja
Imalac prava može dokazivati suprotno, da to nije uzrok ili glavni uzrok. Drumski prevoznik u nacelu nadoknaduje stvarnu štetu, a u slucaju zakašnjenja do visine naknade za prevoz.
Ako se radi o uzastopnom prevozu (više prevoznika prevozi stvar) oni odgovaraju za štetu na taj nacin što se utvrduje u kojem dijelu puta tj. koji prevoznik je štetu pocinio. Ako se to ne može utvrditi onda prevoznici odgovaraju solidarno. Za podvozara odgovara ugovorni vozar uz mogucnost regresa od podvozara.

Odgovornost pošiljaoca kod drumskog prevoza
Pošiljalac, kao i u drugim granama transporta odgovara za svoje radnje i propuste. On odgovara za štetu nastalu usljed: netacno i nepotpuno unesenih podataka u tovarni list, neispravnosti isprava koja se prilažu uz tovarni list, prevoza opasnih stvari bez upozorenja prevozioca, nepridržavanje upustava prilikom utovara, probijanja rokova utovara i sl.

UGOVOR O LICENCI
Književna, naucna, umjetnicka djela i kompjuterski programi predmet su autorskog prava. Izumi, tehnicka unapredenja, te znakovi razlikovanja spadaju u pravo industrijske svojine. Vecina prava industrijske svojine upisuje se u posebne registere kod Zavoda za standardizaciju, mjeriteljstvo i patente. Prava na navedene stvari su, prije svega, imovinskog karaktera, ali i licna (moralna) prava. Prava industrijske svojine mogu se prenositi na druga lica u cjelini ili djelimicno. Ugovor kojim se prava prenose u cjelini je ugovor o cesiji. Prenos samo prava na upotrebu i korištenje naziva se licencom (lat. dozvolom). Dopuštenje za korištenje tudeg patenta može biti zasnovano na administrativnom aktu nadležnog upravnog organa (Zavoda), dok se tehnicko znanje, iskustvo, žig, uzorak i model prenosi iskljucivo ugovorom.
Ugovor o licenci ima veliki znacaj. On omogucava prenosiocu valorizaciju resursa uloženih u naucnoistraživacki i organizacioni rad, a primaocu sticanje potrebnih znanja brzo i bez rizika.

Definicija ugovora o licenci
To je ugovor kojim se davalac licence obavezuje da stecatelju licence ustupi u cjelini ili djelimicno pravo iskorištavanja izuma, tehnickog znanja i iskustva, žiga, uzorka ili modela, a stjecalac licence se obavezuje da mu za to plati odredenu naknadu. Ovaj obligacioni pravni posao ima slijedece karakteristike: dvostrano je obavezan, komutativan, teretan i formalan.
Što se tice pravne prirode dominira stav da je to posebna vrsta ugovora, iako on ima neke elemente ugovora o prodaji, ugovora o zakupu i sl.

Izvori prava ugovora o licenci
A) Medunarodni - od izvora prava za ovaj ugovor najznacajnije su slijedece konvencije:
1. Konvencija o osnivanju svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo
2. Pariška konvencija za zaštitu industrijskog vlasništva
3. Madridski sporazum o medunarodnoj registraciji žigova
4. Lokarski sporazum za medunarodnu klasifikaciju modela i uzoraka
B) domaci izvori - najpoznatiji su:
1. Zakon o patentima i znacima razlikovanja
2. Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju – znacajan za zaštitu interesa domocih subjekata i cijele zemlje u vanjskotrgovinskom poslovanju

Zakljucivanje ugovora o licenci
Ugovor o licenci je formalan i zakonodavac je propisao da se oni zakljucuje u pismenoj formi. Upisuje se u odgovarajuci registar koji vodi Zavoda za standardizaciju, mjeriteljstvo i patente. Upis može tražiti svaka od strana. Ugovor koji nije upisan proizvodi pravne posljedice sama prema ugovornim stranama, dok registrovani ugovor djeluje i prema trecim licima – prema svima.

Bitni elementi ugovora o licenci
1. Subjekti ugovora: davalc i primalac licence . Davalac licence je vlasnik licence (vlasnik apsolutnog prava industrijske svojine, nosilac prava iskorištavanja objekata idnustrijske svojine, podnosilac prijave patenta, modela ili uzorka, odnosno žiga). Primalac može biti bilo koje domace ili strano, fizicko ili pravno lice.
2. Predmet ugovora – je radnja odnosno ustupanje ovlaštenja na iskorištavanje nekog od objekata prava industrijske svojine (patent, robni žig, model ili uzorak
• Patent je pravo na zaštitu izuma, koji predstavlja novo tehnicko rješenje odredenog problema i koji se može primjeniti u industrijskoj i drugoj djelatnosti
• Robni (uslužni) žig je namjenjen u privrednom prometu za razlikovanje robe ili usluga
• Model je zaštita vanjskog oblika odredenog industrijskog ili zanatskog proizvoda
• Uzorak je nova slika ili crtež koji se može prenijeti na odredeni industrijski proizvod
Prenos se može izvršiti u razlicitim modalitetima koji su ujedno i mjerilo za podjelu licence:
- Iskljuciva i neiskljuciva licenca. Iskljuciva licenca, koja se mora izricito ugovoriti, je ona kod koje primalac stice pravo iskljucivog iskorištavanja licence (granicama, vremenu i prostoru). Ukoliko je davalac licence za sebe zadržao bilo kakvo pravo iskorištavanja licence ili da prenos izvrši i trecim licima radi se o neiskljucivoj licenci. Ona se zakonom pretpostavlja i ne sprijecava davaoca da za istu teritoriju i za isto vrijeme izda još jednu ili više neiskljucivih licenci.
- vremenski ogranicena i neogranicena. Ugovor o licenci nikada ne može trajati duže od perioda zakonske zaštite prava (patent 20 godina, a žig, model i uzorak 10 godina)
- prostorno ogranicena i neogranicena (neogranicenost se pretpostavlja dok se prostorno ogranicenje mora izricito ugovoriti poštujuci propise o jedinstvenom tržištu – ne može se ograniciti samo na jedan dio BiH)
3. Cijena – protpuvrijednost, naknada, koju primalac stavlja na raspolaganje davaocu licence za ustupljeno pravo. Mora biti odredena ili odrediva. Postoji više nacina odredivanja cijene: paušalno, po komadu, srazmjerno materijalnim troškovima proizvodnje, prema prometu, prema dobiti, kombinovano.
4. Forma ugovora – Zakon nalaže da ugovor mora biti i pismenom obliku

Obaveze stranaka kod ugovora o licenci
Obaveze davaoca lecence
1. Predaja predmeta licence – karakteristicna obaveza davaoca i sastoji se od tri radnje:
- urucenje patenta ili drugog spisa – što zavisi od vrste objekta koji se licencira
- urucenje dozvole za korištenje – u okviru ugovora i zakona
- predaja tehnicke dokumentacije potrebne za prakticnu primjenu licence
2. Davanje upustava i objašnjenja – zakon to izricito zahtjeva. Davalac se mora ponašati pošteno i savjesno. Pošto vremenskog ogranicenja nema obaveza ima trajni karakter.
3. Garancija za tehnicke osobine predmeta licence – prenosilac prava jamci primaocu da predmet ugovora i njegova upotreba ispunjavaju tehno-ekonomske uslove predvidene propisima ili ugovorom. Obaveza postoji na osnovu zakona, a ugovorom se može precizirati i proširiti. Prema zakonu davalac licence jamci za:
- tehnicku izvodljivost predmeta licence – mogucnost da se tehnickim putem proizvede odredeni proizvod ili primjeni odredeni postupak
- tehnicku upotrebljivost – mogucnost da se upotrebom licenciranog objekta obavi zahtjevani proces i dobije odredeni proizvod sa odgovarajucim svojstvima
U spoljnotrgovinskom prometu davalac mora garantovati:
- da ce se primjenom predmeta licence dobiti proizvod ugovorenog kvaliteta
- neškodljivostdobijenog proizvoda po život i zdravlje ljudi, to po prirodnu okolinu.
4. Garancija za pravne osobine prenesenog prava – davalac licence jamci primaocu da pravo pripada njemu, a ne trecem licu. Ukoliko je u pitanju iskljuciva licenca, garancija se dalje proširuje: da pravo iskorištavanja ni potpuno ni djelimicno nije ustupio drugome. Obaveza je trajna – dok traje ugovor.

Obaveze primaoca licence
1. Iskorištavanje predmeta licence – na ugovoreni nacin, u ugovorenom obimu i u ugovorenim granicama i u granicama zakona. Dokle primalac ne stice samo pravo nego i dužnost.
2. Placanje naknade – nacin placanja zavisi od modaliteta kako je cijena utvrdena. Ako je prema obimu iskorištavanja, sticalac je obavezan davaocu podnijeti izvještaj o obimu iskorištavanja i obracunati naknadu svake godine, ako ugovorom nije utvrden kraci rok.
3. Obaveze uslovljene vrstom ugovora o licenci – samo za neke tipove ugovora o licenci. Kod know-how i nepatentiranog izuma primalac je dužan na cuvanje tajnosti dobijenih znanja. Obaveza je trajnog karaktera. Kod licence žiga kojim se proizvod obilježava, primalac ne smije u promet pustiti proizvode sa tim žigom ako kvalitet nije isti kao kod proizvoda davaoca licence.

Odgovornost davaoca licence
- Davalac licence odgovara, bez obzira na odsustvo krivice (objektivna odgovornost), za prekršaj obaveze garancije za tehnicku izvodljivost i tehnicku upotrebljivost, ako je nedostatak bio skriven. Prava primaoca su analogna su onima koje ima kupac kod skrivenih materijalnih nedostataka kod ugovora o prodaji
- Objektivna odgovornost postoji i ako na licenci postoje pravni nedostaci. Primalac ima prava kao kupac kada roba ima pravne nedostatke
- Za neizvršavanje ostalih obaveza iz ugovora davalac odgovara samo u slucaju da je kriv (subjektivna odgovornost).



Odgovornost primaoca licence
- Primalac licence odgovara objektivno za neizvršenje novcanih obaveza. Prava davaoca su analogna pravima prodavca u slucaju docnje kupca kod ugovora o prodaji.
- Za sve ostale obaveze primalac odgovara subjektivno, s tim što se krivica primaoca pretpostavlja i on mora dokazivati suprotno.

Podjela licenci
Pored onih koje su razmatrane u predmetu ugovora (iskljucive i neiskljucive, vremenski ogranicene i neogranicene, prostorno ogranicene i neogranicene) licence se mogu dijeliti i:
a) prema namjeni na: one za proizvodnju, upotrebu i prodaju proizvoda dobijenih licenciranim postupkom ili obilježenih ustupljenim žigom.
b) U spoljnotrgovinskoj razmjeni licence se dijele na: uvozne i izvozne.
c) prema licnosti primaoca: pogonske, koncernske, licne i nelicne
Pogonske licence su one koje su ustupljene odredenom preduzecu. Ako nije drugacije ugovoreno ova licenca nije prenosiva bez istodobnog prenosa samog pogona.
Koncernska licenca je ona ciji je nosilac koncern, a namjenjena je preduzecima u njegovom sastavu.
Licna licenca je ona koja se ne može prenositi na drugoga.
Nelicna licenca se na treca lica prenosi ugovorom o podlicenci.

Podlicenca
Podlicenca ili ugovor o podlicenci je sporazum primaoca iskljucive licence i treceg lica na koga se ta licenca prenosi. To je dakle novi ugovor o licenci ciji predmet ne može biti širi od predmeta prvobitnog ugovora o licenci. Ugovorom o licenci da bi se ova mogucnost, bilo apsolutno ili relativno iskljucila mora biti izricito unesena u ugovor. Relativno ogranicenje podlicence postoji kada zakljucivanje ugovora nije moguce bez dopuštenja davaoca licence. Dopuštenje se može dati unapried najcešce u samom ugovoru.
Trece lice kao primalac podlicence nacelno ne stoji sa prvobitnim davaocem ni u kakvom pravnom odnosu, ali davalac licence je ovlašten da od primaoca podlicence zahtijeva isplatu iznosa koje ovaj duguje davaocu podlicence ukoliko primalac licence ne izmiruje svoje obaveze prema davaocu licence.


Prestanak ugovora o licenci
1. Prestanak protekom vremena - ukoliko je ugovor sklopljen na odredeno vrijeme ugovor se gasi istekom roka. Produžavanje ovog ugovora konkludnim radnjama je moguce.
2. Otkazom - Ugovori o licenci sklopljeni na neodredeno vrijeme prestaju otkazom bilo koje stranke. Otkazni rok se ugovara, a ne bude li ugovoren vrijedice dispozitivno pravo da se otkaz ne može izvršiti u prvoj godini, a poslije toga otkazni zakonski rok je 6 mjeseci.
3. Prestanak subjektiviteta - smrt fizickog lica kao davaoca ili primaoca licence u principu ne utice na ovaj ugovor. Nasljednici davaoca licence stupaju u ugovor samo ako ta mogucnost ugovorm nije iskljucena. Ugovorm se mogu odrediti i uslovi pod kojima nasljednici postaju ugovorna stranka. Ako su u pitanju nasljednici primaoca licenci oni stupaju u ugovor samo pod zakonskim uslovom da produžavaju djelatnost primaoca licence. U slucaju stecaja ili likvidacije primaoca licence davalac licence ima pravo da raskine ugovor.

UGOVOR O GRAÐENJU
To je ugovor o djelu kojim se izvodac obavezuje da ce prema odredenom projektu sagraditi u ugovorenom roku odredenu gradevinu na odredenom zemljištu ili na vec postojecem objektu izvršiti kakve druge gradevinske radove, a narucilac se obavezuje da mu za to isplati odredenu cijenu. Ugovor o gradenju je:
- ugovor o djelu – dužnik ne preuzima obavezu rada, nego obavezu postizanja rezultata,
- teretan
- Dvostrano obavezan
- Sinalagmatican
- farmalan pravni posao

Gradenje i gradevina (ZOG 55/02)
Gradenjem, prema ZOG, smatra se izvodenje pripremnih radova, gradevinskih radova (ukljucujuci gradevinsko-završne i gradevinsko-instalaterske radove), te ugradnja i montaža opreme, gotovih gradevinskih elemenata i konstrukcija, te drugi zahvati u prostoru.
Gradevinom, u smislu ovog zakona, smatra se gradevinski objekat trajno povezan sa tlom koji se sastoji od gradevinskog sklopa i ugradene opreme, koji u okviru tehnološkog procesa zajedno cine tehnološku cjelinu, kao i samostalna postrojenja trajno povezana sa tlom.

Izvori prava za ugovor o gradenju
1) Zakoni: koje se mogu podijeliti na imovinske i admistrativne
2) Dispozitivna pravila: ZOO
3) Prinudni propisi – oni koji se odnose na pojedina pitanja finansiranja
4) Federalni propisi koji se mogu podijeliti u dvije grupe:
- Koji ureduju urbanisticko komunalne uslove i inspekcijski nadzor (Zakon o prostornom uredenju)
- Koji ureduju nacin zakljucivanja ugovora o gradenju (Zakon o ustupanju izgradnje investicione opreme)
5) Podzakonski akti
6) Posebne Uzanse u gradevinsrstvu

Stranke kod ugovora o gradenju
1. Investiror (narucilac) - mora biti privredni subjek (da bi ugovor o gradenju bio posao poslovnog prava) - pravno ili fizicko lice u cije ime i za ciji racun se gradi gradevina i vrše drugi zahvati u prostoru.
2. Gradevinar (izvodac) - privredni subjekt registrovan za ovu djelatnost. Može se pojaviti jedan ili više izvodaca istovremeno, koji mogu djelovati samostalno svaki na osnovu posebnog ugovra o gradenju s tim što se imenuje glavni izvodac koji koordinira radove, ili jedinstveno kao jedan subjekt (konzorcij kod velikih projekata).
Pored njih u poslu gradenja se srecu: arhitekti, projektantske i inžinjerske organizacije, te subjekti specijalizovani za vršenje nadzora kao i komunalne organizacije (EP, VIK, Gas i sl.)(??kooperanti).
(Svi osim investotora moraju prije registracije ispuniti odredene zakonske uslove.)
Izvodac može zakljuciti posebne ugovore sa drugim privrednim subjektima za izvodenje pojedinih radova. On se tada pojavljuje u ulozi komisionara.

Radnje kod zakljucivanje ugovora o gradenju
1. Prethodne radnje
- pribavljanje investicionog programa i tehnicke dokumentacije
- pribavljanje odobrenja za gradnju
- obezbjedenje sredstava za gradnju
2. Izbor saugovaraca
- pravni režim za izbor saugovaraca
- javno nadmetanje
- prikupljanje ponuda
- neposredna pogodba
3. Zakljucivanje ugovora

Investicioni program i tehnicka dokumentacija (gradenje)
Da bi se moglo pristupiti izvodenju gradevinski, montažnih i drugih radova prije svega mora postojati investicioni program i investiciona tehnicka dokumentacija. IP je elaborat iz kojega se vidi o kakvom se objektu radi, gdje se daje detaljna analiza uslova za izgrdanju i dokazuje da je izgradnja ekonomicna, rentabilna i društveno cjelishodna. Može ga uraditi sam investitor ili to povjeriti specijalizovanoj organizaciji. Donosi ga investitor bez icijeg odobrenja, ali ako se gradnja vrši iz kredita, kreditor prije odobrenja kredita ga pažljivo pregleda. Može se raditi za cijeli projekt ili za neku njegovu cjelinu.
Investicioni program treba da sadrži:
1. Opis objekta i namjena
2. Kapacitet i tehnološko proizvodnu koncepciju
3. Program proizvodnje i karaketristike objekta, opreme, postrojenja..
4. Analizu tržišta
5. Analizu uslova za izgradnju i eksploataciju objekta
6. Potrebna obrtna sredstva i izvore finansiranja
7. Analizu osnovnih ekonosmkih pokazatelja: rentabilnosti
8. Trajanje izgradnje
9. Pocetak eksploatacije

Investiciona tehnicka dokumentacija (ITD) je elaborat u kome su tehnicki razraduje tehnološko proizvodna, odnosno eksplataciona koncepcija objekta i radova i daju tehnicka rješenja za njegovu izgradnju. IP je preduslov za izradu ITD. ITD obuhvata razlicite projekte (projekt instalacija isl.). Izdaradom TD bave se specijalizovanej organizaciije, koje su za takav rad registrovane.
Projekti sadrže:
1. Crteže , 2. Predmjer, 3. Tehnicke opise, 4. Tehnicko obrazloženje 5. Predracun sa opisom radova, 6. Specifikaciju, 7. Posebne uslove za gradenje tog objekta itd.
Zakon nalaže postojanje projekta za izvodenje (izvedbenog projketa), a njegovoj izradi može da prethodi, prema sporazumu stranaka, idejni projekt što je u praksi cest slucaj. Izmedu njega i projekta za izvodenje cesto se srece i glavni projekt.
Glavni projekat je onaj u kome su data cjelovito i detaljno u razmjeru od 1:100 sva rješenja vezana za planirani objekt. Tehnicka rješenja u projektima moraju biti u skladu sa standardima, te sa dobijenim saglasnostima.
Projekti koji ulaze u tehnicku dokumentaciju moraju biti revidirani od strane organizacija koje su registrovane za izradu odgovarajuce tehnicke dokumentacije. Za pojedine objekte može biti propisana i posebna revizija od strane nadležnih državnih organa ili ovlaštenih organizacija.

Odobrenje za gradenje-gradevisnka dozvola
Nadležni organ njome potvrduje da su ispunjeni uslovi iz Zakona o prostornom uredenju (ZOPU) i da investotor može pristupiti izgrdanji. Ovo odobrenje se još zove i gradevinska dozvola. Postupak je slijedeci:
- Odobrenje izdaje nadležni opštinski organ
- Organ uprave u postupku izdavanja odobrenja provjerava da li TD uradena prema urbanistickoj saglasnosti, zakonu i propisima
- Obobrenje se izdaje ili odbija u roku od 60 dana od podnošenja zahtjeva.
- zapocinjanje radova bez gradevinske dozvole je privredni prestup i krivicno djelo (1-3.g.)
Prije gradevinske dozvole treba dobiti i urbanisticku saglasnost (tehnicka dokumentacija se radi prema urbanistickoj saglasnosti). Urbanisticka saglasnost važi 1 godinu a gradevinska dozvola 10 godina.

Sredstva za izgradnju
Investitor prije zakljucivanja ugovora mora obezbjediti finansijska sredstva bilo iz sopstvenih ili drugih izvora, a i putem kredita. Vlasnici državnih sredstava mogu finansirati izgradnju samo ako investitor vec ima odobrenje za gradenje.

Izbor saugovaraca – Pravni režim za izbor saugovaraca
Pravni režim izbora saugovaraca obuhvata pravila o nacinu odredivanja gradevinara sa kojim ce se sklopiti ugovor i proceduru koja se provodi u primjeni izabranog nacina. Pravni režim obuhvata:
- pravila o nacinu odredivanja saugovoraca (zavisi da li je investotor subjekt privatne ili državne imovine)
- proceduru koja se provodi u primjeni izabranog nacina (bez obzira na svojinska obilježja investitora)
Kada je investitor lice koje djeluje na bazi privatne svojine, on samostalno odlucuje o nacinu odabira gradevinara, osim ako se izvodenje investicionih radova u BH povjerava stranom izvodacu, tada se ide ili na javno nadmetanje ili na prikupljanje ponuda.
Procesna pravila o nacinu izbora saugovaraca su u principu ista. Razlika postoji kod javnog nadmetanja. Poziv na javno nadmetanje obavezuje privatnog investitora da ce prihvatiti onog ko ponudi najmanju cijenu, ukoliko tu obavezu nije iskljucio u pozivu. Sa državnim to nije slucaj.

Javno nadmetanje-ofertalna, ponudbena licitacija
To je gradanski jednostrani pravni posao kojim se investitor javno obavezuje da ce primiti i razmotriti sve ponude za zakljucenje ugovora, , koje su pristigle putem tendera i koje odgovaraju uslovima javnog poziva. Uslovi javnog poziva moraju biti takvi da osiguraju ravnopravnost svim ponudacima. Ovom tehnikom odabira izvodaca investitor koji je u ekonomskom smislu ponudilac pravno dobija položaj ponudenig.
Odluku o raspisivanju donosi organ upravljanja i objavljuje to u S. listu i/ili sredstvima javnog informisanja.
Tender je skup dokumenata u kojim je precizno i detaljno obradeni jednoobrazan sadržaj ponuda, osim cijene, koje investitor želi dobiti i postupak investitora sa tako dobijenim ponudama. Elementi tendera su:
- Uputstvo ponudacima
- Opšti, a po potrebi i posebni uslovi izgradnje konkretnog objekta ili izvodenja radova
- Obrasce: formular za dobijanje informacija, tipske ponude, formular ugovora, garancije, tehnicke specifikacije itd..
Faze procedure ispitivanja, odabira i dodijeljivanja ponuda:
- Prijem ponuda
- Javno otvaranje ponuda
- Procjena ponuda
- Odluka organa upravlajnja o neuspjelom nadmetanju ili
- Izbor jednog ili više najpovoljnijih ponudaca

Prikupljanje ponuda
Prikupljanje ponuda se sastoji u pozivanju odredenog kruga izvodaca neposredno, a ne putem javnog oglasa da dostave svoje ponude za izgradnju ili radove. Kod nas se taj broj lica obavezno odreduje licitacijom o podobnosti. Licitacija (konkurs) o podobnosti je jednostrani gradansko pravni posao kojim se investoitor javno obavezuje (??znaci postoji oglas) da ce prema jedinstvenim pravilima utvrditi podobnsot svakog prijavlejnog subjekta za izvodenje odredenog objekta, te da ce onim koji se kvalifikuju uputiti poziv da pošalju ponude.
Razlikuje se od javne licitacije u slijedecem:
- Oglas mora sadržavati i zahtjev za podatke o licnosti izvodaca
- Odluka se odnosi ne na najpovoljnijeg nego na sve koji su se kvalifikovali i
- Poziv na dalje pregovore i zakljucenje ugovora može se uputiti samo jednom ili nekolicini kvalifikovanih izvodaca.

Neposredna pogodba
Ovakav izbor saugovaraca je moguc samo u slucajevima odredenim zakonom. Oni se mogu podijeliti u dvije grupe:
1. Kada nikakva licitacija nije potrebna: nakon nezgoda, stambene izgradnje, znacajni objekti za odbranu, zajednicko finansiranje izgradnje, kad se vrši zamjena ili dopuna robe, kada predracunska vrijednost ne prelazi zakonski minimum.
2. Kada ni ponudbena ni ponovljenja licitacija nisu uspjele može se ici na neposrednu pogodbu.

Zakljucenje ugovora
U slucaju ponudbene licitacije i prikupljanja ponuda investitor ima pravo da traži nastavak pregovora sa onima koje je odabrao kao najpovoljnije. O tome ih obaviještava Pismom o namjeri.
Izabrani izvodac se obaviještava Pismom o prihvatanju, koje ima karakter prihvata. Zakljucivanje je formalan pravni posao po sili zakona. Ugovor je zakljucen kad je postignut sporazum u pisanoj formi (jedan ili dva identicna dokumenta).


Bitni elementi ugovora o gradenju
1. Predmet, 2. Cijena, 3. Rok, 4. Ugovorna kazna, 5. Premija izvodacu, 6. Garantni rok za kvalitet radova, 7. Pismena forma ugovora

Predmet ugovora o gradenju
1. Gradevine - Šta su gradevine zakonom je odredeno nabrajanjem objekata i navodenjem bitnih osobina objekata
2. Gradevinski radovi – zakonom nisu precizirani. Mogu se podijeliti na gradevisnke radove u užem smislu i zanatski radovi
Predmet posla se odreduje ili u ugovoru nepsoredno ili upucivanjem na TD. TD je uvijek sastavni dio ugovora.

Cijena kao bitan elemenat ugovora o gradenju
Cijena je naknada koju investitor duguje izvodacu za psotignuti rezultat: gradevinu ili obavljene radove. Uvijek se odreduje sporazumom stranaka. Postoje tri nacina odredivanja cijene:
- paušalno – davanje ukupne cijene za cijeli objekat (može i za dio objekta). Prema Uzansama za gradevinarstvo ukupna cijena se ne mjenja zbog nastalih viškova ili manjkova radova, ukoliko oni ne prelaze 10% ugovorenih.
- zbir jedinicnih cijena radova - ne ukljucuje se i cijena materijala, ali su ukljuceni fiksni troškovi gradevinara. Danas se u pravilu ne razdvaja cijena rada i materijala, vec se daje jedinstvena cijena „ugradeno“.
- uz navodenje izraza «kljuc u ruke»
Postoji više vrsta radova ciji troškovi cine cijenu.
1. u cijenu najpre ulazi vrijednost radova navedenih u tehnickoj dokumentaciji
2. ona dalje zavisi od odnos kolicine predvidenih radova i onih koji se stvarno trebaju izvesti -višak i manjak radova (kod „kljuc u ruke“ oni ne uticu na cijenu)
3. Radovi cije je poduzimanje neophodno za stabilnost objekta ili sprijecio nastanak štete - nepredvideni radovi. Za ove radove izvodac ima pravo na pravicnu naknadu ukoliko oni znatno ne povecavaju cijenu (Ako su preveliki investitor može raskinuti ugovor)
Radovi koji nisu ni nužni ni predvideni - naknadni radovi, ne uticu na cijenu. O njima se mogu sporazumjevati.

Promjena cijene kod ugovora o gradenju
Ugovorna cijena može se mijenjati i to je najcešce uredeno ugovorom stranaka (klizna skala ili indeksna klauzula). Prema indeksnoj skali cijena se može promjeniti kada se troškovi života promjene za 5%. U skladu sa sudskom praksom i Posebnim uzansama ZOO usvojio je nacelo promjenjljivosti cijene:
1. Ako nije drugacije dogovoreno izvodac koji nije u docni snosi povecanje do 2%, a ako je u docnji svojom krivicom na njega pada teret povecanja cijene do 5%. (osnovicu ne predstavlja ukupna vrijednost radova nego onaj dio sa kojim je izvodac u docnji).
2. Ako je izvodac pao u docnju, a poslije toga došlo do povecanja cijena elemenata na osnovu kojih je odredena cijena, u cijelosti snosi sam izvodac
3. Ako je fiksna cijana a dode do povecanja elemenata izvodac snosi povecanje do 10% a preko toga investitor.
Smanjenje cijene kada padaju cijene elemenata na osnovu kojih je utvrdena vrijednost objekta:
izvodac nije u docnji investitor ima pravo na sniženja preko 2% a kod fiksnih cijena 10%. Ako je izvodac u docnji sva sniženja su u korist investitora.
Ako je avans predviden i dat izvodacu za nabavku materijala, izmjena cijena se ne može zahtijevati radi promjene cijena materijala u onoj mjeri u kojoj se datim avansom magao iskljuciti uticaj izmjena cijena materijala.

Rok kao bitan elemenat ugovora o gradenju
Rok je trenutak do koga ili period unutar koga objekt, odnosno gradevinski radovi moraju biti završeni. Najcešce je odreden periodom, gdje se utvrduje dinamicki vremenski plan radova (svaka faza ima svoj rok). Pocetak roka može biti izricito ugovoren, a ako nije onda tece od dana uvodenja gradevinara u posao. (narucilac je obavio sve neophodne obaveze za pocetak radova).
Ako izvodac bez razloga odlaže pocetak poslova daje mu se primjeren rok. Njegovo nepoštivanje vodi ka raskidu ugovora. Produžavati rok može se i unaprijed i naknadno. Kada zbog neispunjavanja obaveza narucioca izvodac nije u mogucnosti da krene sa radom, tada se rok prolongira za vrijeme potrebno za ponovno za otpocinjanje radova, odnosno za eventualno pomjeranje radova zbog nepovoljnog godišnjeg doba.

Ugovorna kazna (kod ugovora o gradenju)
Ugovorna kazna je bitan elemenat po sili zakona. Njeno unošenje zahtjeva i ZUIIO
Ugovorom se predvida placanje ugovorne kazne u slucaju da izvodac kasni. To može biti:
- Ugovoreni iznos po periodima (npr. 5000KM za svaki dan zakašnjenja)
- Procenat od vrijednosti neizvršenih radova za utvrdeno vrijeme (2% od neizvršenih radova za svaki dan zakašnjenja)
- Procenat od vrijednosti neizvršenih radova za utvrdeno vrijeme po progresivnoj stopi (npr za prvih 10 dana 2%, drugih 10 dana 4% itd.)
Smatra se da je kazna ugovorena za neuredno ispunjenje ako nije drugacije ugovoreno. U tom slucaju po Posebnoj Uzansi kazna je jedan promil od ukupno ugovorene cijene za svaki dan zakašnjenja. Taj iznos ne može preci 5% od ukupne cijene radova. U ukupnu cijenu ne ulazi vrijednost vec predatog dijela objekta.

Premija izvodaca
Da bi stimulisao izvodaca na ispunjenje obaveza prije roka ZUIIO predvida i premiju kao bitan elemenat ugovora.To je stimulacija, iznos koji investitor daje izvodacu za prijevremeno završavanje njegovih obaveza iz ugovora. Ona se ugovara.

Garantni rok za kvalitet radova – po sili zakona je bitan elemenat ugovora. Traje minimalno dvije godine, ali se može ugovoriti i duži rokovi. Ostali garantni rokovi su uredeni prinudnim propisima.

Pisana forma ugovora – Ugovor mora biti zakljucen u pismenoj formi

Obaveze investitora kod ugovora o gradenju
1. prethodne obaveze, 2. UVodenje izvodaca u posao, 3. Gradevinski nadzor, 4. Placanje cijene

Prethodne obaveze investitora
Po osnovu nastanka, odnosno pravnoj prirodi obaveze investitora se mogu se podijeliti u administrativne i ugovorrne, a po vremenu nastanka na: prethodne, u toku gradenja i obaveze po završetku.
U prethodne obaveze spadaju:
- izrada elaborata
- obezbjedenje tehnicke dokumentacije sa revidiranim projektima
- pribavljanje sredstava
- provodenje izbaranog nacina odabira saugovaraca u skladu sa zakonom
- dobijanje odobrenje za gradenje i
- poštovanje pismene forme ugovora.

Uvodenje izvodaca u posao
Uvodenje izvodaca u posao je ugovorna obaveza. Pod uvodenjem izvodaca u posao podrazumjeva se ispunjenje onih obaveza narucioca bez cijeg prethodnog ispunjenja zapocinjanje radova faktici nije moguce, a ni pravno dozvoljeno. Investitor mora da:
1. preda gradilište. Uredenim se smatra samo ono gradilište koje izvodacu izmedu ostalog obezbjeduje faktilcku i pravnu mogucnost pristupa parceli na kojoj se izvode radovi.
2. da uruci izvodacu TD u potrebnom broju primjeraka,
3. odobrenje za izgradnju i
4. potrvdu da su sredstva obezbijedena.
O ovome se vodi zapisnik i to se konstatuje u GD. Od trenutka uvodenja u posao tece rok za izgradnju.

Gradevinski nadzor
To je sistem materijalnih i pravnih radnji strucne provjere racionalnosti, savremensoti, kvaliteta i zakonitosti dokumentacije, postupaka, mterijala i radova potrebnih za izgradnju objekata, kao i samog objekta. Prema ZOO gradevinski nadzor ne spada u principu u obavezu nego u pravo investitora. Ova obaveza može veoma biti znacajna kod procjenjivanja odgovornosti izvodaca.
Po prinudnim propisima nadzor mora vršiti: sam investitor (preko lica koja ispunjavaju zakonom predvidene uslove diplomirani inžinjer sa 5 godina radnog iskustva i položenim strucnim ispitom za tu vrstu poslova – mašinski, elektro (ZOG)); povjeriti ga organizaciji ili licu koje je radilo TD, ili povjeriti subjektu koje je specijalizovano samo za poslove nadzora
Predmet gradevinskog nadzora su:
- Vrste, kolicine i kvalitet radova, materijala i opreme
- Pridržavanje TD i rješenja znacajnih za stabilnost i sigurnost objekta.
Nacin nadzora se odreduje ugovorom i Posebnim uzansama. Primjedbe nadrzorni organ odmah saopštava izvodacu posebnim aktom (notom) i pismeno unosi u gradevisnki dnevnik.

Placanje cijene (kod ugovora o gradenju)
Trajna obaveza koja se izvršava prije, u toku i poslije izgradnje objekta.
Placanje prije gradnje, vrši se davanjem avansa. Za iznose koje ce dati investitor traži garanciju banke da ce izvodac ili izvršiti ugovorene radove ili vratiti avans. Ako nije drugacije dogovoreno, obaveza vracanja avansa pocinje teci kad novcani iznos ispostavljenih privremenih situacija dostigne visinu od 50% ugovorene cijene. Vracanje avasa ostavaruje se kroz odbijanje odgovarajuce rate od cijene koju treba platiti po dospjeloj privremenoj situaciji.
Placanje u toku izgradnje, izvodenja radova
Vrši se na osnovu faktura. U poslu gradenja nazivaju se situacijama. Po Posebnim uzansama to je faktura koja se ispostavlja za radove izvedene u proteklom periodu od mjesec dana. Radovi se utvrduju na osnovu GD i gradevinske knjige (GK) u koju se dnevno bilježi situacija na gradilištu.
U praksi postoje i tzv. obracunske situacije. Obracunska situacija se ispostavlja za radove obavljene u jednoj fazi, dijelu objekta. Osnov je gradevinska knjiga.
Iznos se utvrduje na drugu nacin: od ukupne vrijednosti dijela objekta se odbije ono što je vec placeno po osnovu privremenih situacija.

Placanje nakon završetka radova - Osnov je okoncana situacija. Ona se sastavlja i podnosi investitoru po izvršenoj primopredaji izvedenih radova. Sadrži podatke do kojih je došla kolaudaciona komisija, zajednicko tijelo investitora i izvodaca koje provjerava saglasnost i kvalitet izvedenih radova sa TD.
Iznos se utvrduje konstatovanjem vrijednosti nespornih izvedenih radova i njenim umanjenjem za iznose placanja po osnovu privremenih, a evenutalno i obracunskih situacija.
Rok za placanje ove situacije je 15 dana od prijema. Investotor ne placa cijeli iznos placene konacne situacije. On ima pravo da zadrži srazmjerni dio cijene za otklanjanje nedostataka utvrdenih prilikom primopredaje radova. Zadržani iznos se mora platiti u roku od 8 dana po otklanjanju utvrdenih nedostataka.
Investitor ima pravo da zadrži dio cijene do isteka garantnog roka za kvalitet radova. On obicno iznosi 2% i služi za otklanjanje nedostatka na koje kaže superkolaudacija-stranacki pregled objekata po isteku garantnog roka. Tek nakon toga se vrši krajnji obracun i završno placanje po ugovoru.

Obaveze izvodaca (gradevinara)
1. Prethodne obaveze, 2. Vodenje knjiga o gradenju, 3. Solidno izvodenje radova,
4. Obavještavanje o višku radova, 5. Omogucavanje nadzora, 6. Cuvanje gradilišta
7. Uredenje gradilišta

Prethodne obaveze izvodaca (gradevinara)
Obaveze izvodaca mogu se podijeliti po istim mjerilima kao kod investitora. Prethodne obaveze imaju prinudni karakter. Po svom osnovu su:
1. Imovinskopravne: Poštovanje pismene forme ugovora
2. Administrativne:
- Pregled TD prije pocetka radova,
- prijava pocetka radova –minimalno 8 dana prije pocetka izvodenja radova. Prijava se podnosi opštinskoj inspekciji nadležnoj za gradenje.
Preduzimanje mjera obezbjedenja je takode obaveza izvodaca – sve radnje da bi zaštitio: gradevinu i radove, opremu i materijal, radnike, prolaznike i saobracaj, te susjedne objekte. Gradilište mora imati na vidnom mjestu istaknutu plocu sa svim relevantnim podacima o gradevini i sudionicima u gradenju (naziv investitora, naziv izvodaca radova, naziv projektanta, naziv i vrstu gradevine koja se gradi, vrijeme pocetka i završetka radova).

Vodenje knjiga o gradenju
Prinudnim propisima je nametnuta obaveza gradevinaru da vodi:
1. Gradevinski dnevnik – u koji se unose dnevni podaci o otpocinjanju i završetku pojedinih radova i o njihovim kolicinama. Mora sadržati sve važnije momente koji se ticu izvodenja radova ili koji mogu da uticu na kvalitet, nalozi i primjedbe investitira. Potpisivanje je svakodnevno. Podaci iz dnevnika su osnov za izdavanje privremenih situacija.
2. Gradevinska knjiga – sadrži navode o završetku pojedinih faza radova i uredivanje odnosa izmedu stranaka povodom te faze. I nju potpisuju obje stranke. Ona je jedan od izvora podataka za obracunske situacije.

Solidno izvodenje radova
je karakteristicna obaveza koja regulisana nizom administrativnih, dispozitivnih, ugovornih i odredbi Posebnih uzansi o gradenju i obuhvata:
- pridržavanje projektne dokumentacije
- upotrebu odgovarajuceg materijala
- pridržavanje rokova.

Pridržavanje projektne dokumentacije
Pošto je ugovor o gradenju ugovor o djelu Izvodac je dužan izvršiti djelo kako je ugovoreno i po pravilima posla. A to znaci u svemu se treba pridržavati glavnog i izvedbenih prijekata, ITD i drugih planova te dokumenata koji su sadržani u ugovoru. Bez odobrenja investitira, izvodac ne smije odstupiti od projekta. U nacelu nema za to pravo na naknadu štete. Izuzetak su jedino hitni nepredvideni radovi.
Moraju se poštovati i javnopravni propisi: tehnicke norme, obavezni strndardi, propise o bezbjednosti.
Investitor je dužan da u primjerenom roku pruži u pismenoj formi sva tražena objašnjenja TD i svoj stav o nedostacima na koje je ukazano.
Ako ovlašteno lice ne reaguje na opomenu a radi se o onim nedostacima koji predstavljaju javnu opasnost, izvodac je dužan da o tome obavijeti nadležni inspekcijski organ.
U slucaju akutne opasnosti izvodac mora samoinicijativno privremeno obustavi radove.

Upotreba ogovarajuceg materijala (kao obaveza gradevinara)
Izvodac je dužan upotrijebiti materijal koji je dobio od investitora. Gradevinski materijali i oprema mogu se upotrebljavati odnosno ugradivati samo ako je njihov kvalitet dokazan ispravom proizvodaca ili certifikatom o uskladenosti sa utvrdenim posebnim propisima (ZOG 55/02).
Materijal se predaje na gradilištu u skladu sa dinamikom radova. Obaveza i troškovi idu na teret izvodaca. On je dužan da provjeri kvalitet samo ako je tako ugovoreno.
Kada sam nabavlja materijal dužan je uzeti onaj koji odgovara TD i onaj koji ma atest.
Bez obzira da li je kvalitet materijala propisan ili ugovoren, izvodac mora,kada je to potrebno, da provjeri kvalitet materijala koji ugraduje. Materijal na koji je imao promjedbe, izvodac mora ugraditi samo onda kada je to zahtijevao investitor. Zahtjev treba dati pismeno, po pravilu i kroz gradevinski dnevnik.
Primjeti li investitor da izvodac ne koristi podoban materijal ima slijedeca prava:
1. Zahtjevati obustavu radova
2. Rušenje dijela koji je napravlje od takvog materijala
3. Primjenu adekvatog materijala
4. Angažovanje drugog izvodaca za izradu porušenog dijela i
5. Naknadu eventualne štete koju je pretrpio.
Ako izvodac nece da postupi po nalogu investitor može odustati od ugovora.Tada ima pravo na naknadu štete.

Rokovi izgradnje
Vremenski plan, koji je sastavni dio IPD može i od parcijalnih rokova da ucini samostalne cjeline cijim nepoštivanjem izvodac pada u docnju

Obavještavanje o višku radova
Za svako odstupanje od projekta radenja izvodac mora imati pismenu saglasnost narucioca i projektanata vezano za njegovo autorstvo. Ako to ne ucini ne može zahtjevati povecanje ugovorene cijene za dodatne radove.
Ovo važi i za višak radova tj. radove koji nisu predvideni u projektu i u ugovorenoj dokumentaciji, a pojavljuju se kao nužni ili korisni. Obavješetenja treba dati bez odlaganja kroz GD. Ono predstavlja uslov za naknadu viškova radova.
Izuzetak su nepredvideni radovi koje izvodac može izvesti i bez saglasnosti ako zbog njihove hitnosti nije mogao pribaviti tu saglasniost. Mogucnost njihovog izvodenja ne znaci i prestnak obaveze obaviještavanja koja leži na izvodacu.

Omogucavanje nadzora na koji investitor ima pravo je i prinudna, i dispozitivna i obicajna dužnost izvodaca. Izvodac mora uciniti sve da bi narucilac mogao realizirati svoja nadzorna ovlaštenja. Tu spada:
1. Omogucavanje pristupa na gradilište i u skladišta
2. Pružanje dokaza o kvalitetu upotrebljene opreme i radova
3. Pozivanje na testiranje, prisustvovanje testovima
4. Izvodenje pojedinih radova u prisustvu nadzornog organa
5. Omogucavanje izvodenja proba na licu mjesta
6. Otkrivanje pojedinih radova
7. Uzimanje uzoraka i sl.
Promjedne koje su rezultat nadzora upisuju se u gradavinski dnevnik, ili na drugi nacin ali uvijek u pismenoj formi i bez odlaganja

Cuvanje gradilišta
Ako nije ništa ugovoreno u ovu obavezu ulaze radnje koje su potrebne da se radovi, materijal i oprema sacuvaju od uništenja, odnošenja ili propadanja. Ako na istom gradilišti ima više izvodaca, svaki od njih preuzima samostalno obavezu cuvanja, ili tu obavezu preuzima jedan za sve, uz odredenu naknadu.

Uredenje gradilišta
Ona postoji i po raskidu ugovora. Ako ništa nije posebno ugovoreno onda je izvodac po završetku radova dužan da o svom trošku povuce radnike i opremu, preostali materiajal i otpad. Mora takode ukloniti o privremene objekte i rašcistiti teren. Troškove u principu snosi izvodac. Jedini izuzetak je u slucaju raskida kada troškove snosi ona strana koja je odgovorna za raskid.
Troškovi okolnog uredenja se posebno ugovaraju, ili može i u sklopu cjelokupnog posla. Ovo se uredenje vrši i u skladu sa regulacionim poslom.

PREDAJA OBJEKTA
1. Tehnicki pregled i odobrenje za upotrebu
Prva etapa u predaji objekta je njegova javnao-pravna kontrola i prihvatanje koje vrši organ koji je izdao odobrenje za gradenje.
Tehnicki pregled je sistem upravnih i stucnih postupaka kojim posebno imenovana komisija utvrduje da li je objekat u skladu sa TD na osnovu koje je dato odobrenje za gradenje, kao i da li je objkat izgraden u skladu sa tehnickom propisima, standardima i obaveznim normativima. Tehnicki pregled obuhvata kontrolu gradevinskih radova, instalacija, opreme i postrojenja. Zahtjev za tehnicki pregled podnosi inevestitor, izvodac ili oba subjekta zajedno organu koji je izdao odobrenje.
Kada prihvati zahtjev organ uprave dužan je u roku od 8 dana da imenuje komisiju za tehnicki pregled, koja mora imati najmanje tri clana strucno-kvalifikovana za prijem s tim da ne mogu biti lica koja su radila na izgradnji objekta. Radu komisije mogu prisustvovati i inspektori, a obavezno prisustvuju predstavnici izvodaca i investitora.
Komisija radi na bazi dokumentacije koju investitor i izvodac obavezno dostavlaju na osnovu rješenja o vršenju tehnickog pregleda. Program sastavlja predsjednik. Sam se progam sastoji od pregleda dokumentacije i od obilaska gradevine. O radu komisije se vodi zapisnik.
Po završenom poslu komisija je dužna da organu koji je imenovao podnese izvještaj. U njemu treba iznjeti strucni stav komisije o tome da li objekat treba: porušiti, nedostatke otkloniti ili odmah primiti. 8 dana po prijemu izvještaja nadležmi organ mora donijeti rješenje u kome može predvidjeti tri stvari:
1. da se objakat sruši, otkloni, ako se nedostaci ne mogu otkloniti
2. da se uoceni nedostaci uklone o roku koje se odredi
3. odobrenje za upotrebu , dozvolu.
Privremeno odobrenje se može izdati onda kada je potreban probni rok za prvjeru ispravnosti rada objekta.

Primopredaja objekta, radova (kolaudacija)
To je sistem strucnih postupaka koje provode same stranke,onosno njihovi predstavnici sa ciljem da se utvrdi saobraznost objekata/radova sa ugovorom. Naziva se i kolaudacijom. Pravni izvori kolaudicije su ZOO, ugovor i Posebne uzanse o gradenju.
Prema ZOO - Obaveza je narucioca da pregleda djelo po redovnom toku stvari cim je to moguce i da o nadenim nedostacima obavijesti izvodaca.
Vrijeme kolaudicione radnje može se odrediti razlicito. Ako zakon ništa ne propisuje može se izvesti prije tehnickog pregleda, paralelno sa njim i nakon tehnickog pregleda. Najcešce je zadnje rješenje.
Zahtjev može podnijeti svaka strana nakon obavještenja da su radovi završeni. Stranke su dužne da bez odugovlacenja pridu primopredaji i konacnom obracunu. Imenuju se clanovi komisije koji na osnovu ugovorne dokumentacije preledaju objekat. Postupak pregleda je odreden sporazumom i po prirodi stvari. Ne provjeravaju se oni elementi koji su vec provjereni tehnickim pregledom. O pregledu se vodi zapisnik ciji je sadržaj odreden ugovorom. Podaci se odnose na :
- Poštivanje pravila struke u izvodenju radova
- Kvalitet radova
- Obim radova
- Pitanja o kojima nije postignuta saglasnost
- Koje radove treba popraviti ili ponovo izvesti
Zapisnik potpisuju obje strane. Ako jedna strana nece neopravdano da pristupi pregledu ili odbije da potpiše zapisnik, drugi partner to može uciniti sam. Danom dostavljanja takvog zapisnika drugom ugovaracu nastaju posljedice u vezi sa primopredajom.
Ako su primopredajom obostrano konstatovani nedostaci koje izvodac mora da otkloni on je dužan odmah da pristupi izvodenju radova.
Kada zapisnik o primopredaji bude potpisan i eventualni nedostaci otklonjeni, investitor donosi odluku o prijemu objekata. Posije toga se objekat zapisnicki preuzima od izvodaca.

Superkolaudacija
To je pregled koji stranke vrše po isteku rokova. Obavlja ga komisija koju imenuju obje stranke. Predmet kontrole je pojava eventualnih skrivenih nedostataka objekata ili radova, onih koje se nisu mogli utvrditi prilikom kolaudacije.
Utvrdeni nedostaci se upisuju u zapisnik i odreduje rok za njegovo otklanjanje. Ako ih ne ukloni izvodac, to može uraditi i sam investitor ili neko trece lice, ali na trošak izvodaca. To ide iz pridržanih (zadržanog) iznosa u velicini do 2%.
Ako nema nedostataka , tj. ako su otklonjenji, postupa se konacnom svodenju racuna izmedu stranaka. Kada se iznosi po ovoj fakturi plate, odnosi izmedu stranaka po redovnom toku posla su definitivno prestali.


ODGOVORNOST UCESNIKA U POSLU (GRAÐENJU)
Posao gradenja je složen i zahtijeva ucestvovanje više lica ciji postupci samostalno ili u vezi sa radnjama drugih lica uticu na ishod ugovora. Ta lica su: projektant, organizacija koja ispituje teren i daje mišljenje o podobnosti zemljišta, investitor, izvodac, podizvodac itd. Zato svako od tih lica može da odgovara samostalno ili povezano sa drugima. Bitna karakteristika režima odgovornosti je njegova strogost.
Odgovornost projektanta
Projektant ogovara za štete nastale usljed lošeg projektovanja. Odgovara za nedostatke gradevine koji se ticu njene soildnosti, unutar 10 godina od primopredaje radova (nedostaci ugrožavaju solidnost i sigurnost objekta)
Za nedostatke koji mogu biti rezultat greške u projektovanju ili zbog osobina zemljišta, koje je sam utvrdivao ogovornost projektanta se ne može iskljuciti niti ograniciti. Pravo na tužbu ima ne samo narucilac vec i svaki sticalac gradevine unutar 10 godina.
Oslobada se krivice samo ako nedostatak nije nastao njegovim propustom.
Odgovornost strucne geofizicke organizacija koja je dala mišljenje o podobnosti zemljišta - odgovara za stabilnost gradevine u periodu od 10 godina isto kao projektant. Oslobada se samo ako dokaze da se nisu u tih 10 godina pojavile okolnosti koje bi uticale na njeno mišljenje.
Investitor ogovara za svoje novcane obaveze po opštim pravilima. Štete na objektima snosi ako su one rezultat njegovih naloga. Uslov za to je da ga je izvodac upozorio.

Odgovornost gradevinara
1. Kaznene prirode – za privredni prestup, odnosno nepoštivanje najvažnijih administrativnih obaveza:
- kada se radovi izvode na zašticenom infrastruktirnom pojasu suprotno svrsi radi koje je on uspostavljen
- kao i u slucaju izvodenja radova bez odobrenja za gradenje.
2. Imovinskopravne mogu se svrstati u tri grupe:
- Odgovara za solidnost gradevine kao i projektant.
- Ogovara i za one nedostatke koji ne uticu na stabilnost gradevine
- Ogovovara za povrede ugovora koje nisu predvidene kod ugovora o djelu po opštim pravilima odgovornosti za neispunjenje nenovcanih obaveza
Ako su za štetu krivi i izvodac i projektant, onda svako snosi dio naknade srazmjerno krivici. Izvodac odgovara i za štete koje je skrivio podizvodac (i tada ima pravo na regres). Ovo može ostvariti samo ako podizvodaca obavijesti o postojanju nedostatka u roku od 2 mjeseca od dana u kome ga je investitor informisao o svojim pimjedbama.

POSEBNE VRSTE POSLA (GRAÐENJE)
1. Kljuc u ruke, 2. Gradevinski inženjering, 3. Ugovor o investicionoj izgradnji

Kljuc u ruke
Pod ugovorom o gradenju “kljuc u ruke” podrazumijeva se takav gradevinski posao kod koga se cijeli objekat i svi radovi koji su potrebni za njegovo izvršenje obuhvataju jednom i jedinstvenom cijenom. Izvodac radova preuzima obavezu da kompletan objekat, osposobljen za upotrebu, preda naruciocu, predajom kljuceva. Višak radova, manjak radova, te hitni nepredvideni nemaju uticaja na cijenu. Do promjene cijene može doci ukoliko je ona zasnovana na drugim pravom predvidenim elementima, narocito onim iz ZOO clan 636 i 637 (radi povecanja cijena materijala cijena radova bi trebala da bude veca za više od 10%) a ne na obimu radova.
Ugovor kljuc u ruke ima sljedece osobine:
- Kada na strani izvodaca sudjeluje više subjekata sa tim svosjtvom, oni odgovaraju solidarno.
- Izvodac veoma cesto nabavlja materijal
- Izvodac obezbjeduje i nadzor
- Izvodac se redovno pojavljuje kao komisionar.
- Ogovornost izvodaca je strožija. Teret dokaza pada na izvodaca, smanjenje broja i dejstava klauzula o ogranicenju tj. iskljucenju odgovornosti.


Gradevinski inženjering
To je stvaralacka primjena naucnih principa i iskustava u svim fazama jednog poduhvata-od davanja ideja, izrade studija pa do razlicitih savjeta u toku realizovanja projekta, vršenja nadzora. Uz njega postoje izvodacki i savjetodavni inženjering (konsalting)
.
Ugovor o investicionoj izgradnji
Sporazum kojim se izviodac za naknadu obevezuje investitioru da ce mu izvšiti jednu ili više povezanih radnji potrebnih da se odredeni investicioni objekat, odnosno njegov dio, preda u odredenom roku sposoban za iskorištavanje u skladu s ugovorm i pravilima struke.
Od ugovora o gradenju se razliku po tome što obaveza izgradnje ne mora biti jedina obaveza izvodaca. To može biti još i isporuka investicione opreme, koja može biti ukljucena u ugovor o investicionoj izgradnji, ali ne kao jdini predmet ugovora. Ona mora biti povezana sa nekom radnjom potrebnom za završetak poduhvata (gradenje, montaža, puštanje u pogon i sl.).

PRESTANAK UGOVORA O GRAÐENJU
Ugovor o gradenju prestaje iz razloga:
1. Promjenjenih okolnosti
- Nemogucnosti ispunjenja
- Prekomjerno oštecenjem ako su ispunjeni zakonski i fakticki uslovi
2. Sporazumno - na osnovu sporazuma izvodaca i investitora - obavezna pisana forma da bi bio pravno valjan
3 jednostrano raskinuti
- Izvodac - kada investitor kasni sa uvodenjem gradevinara u posao.
- Investitor može prekinuti ugovor u slucaju
a. znatnog povecanja cijene izazvanog nepredvidenim radovima ili višim cijenama materijala i radova.
b. zbog upotrebe neadekvatnog meterijala od strane izvodaca
c. u slucaju docnje izvodaca sa izvodenjem pojedinih radova prema vremenskom palnu
Pod a. i b. ugovor se može raskinuti samo u jednom dijelu.

UGOVOR O OSIGURANJU
Znacaj i funkcije osiguranja
Osiguranje je kompleksna aktivnost usmjerena na cuvanje dobara i obnovu oštecene imovine, a kad se radi o osiguranju lica, to je onda sistem mjera za ocuvanje života, zdravlja i životnog standarda. Ciljevi osiguranja su ekonomska zaštita imovine i lica, a ti ciljevi se ostvaruju isplatom naknade štete za oštecenje i propale stvari, odnosno isplatom ugovorenih iznosa o osiguranju lica, kad nastane osigurani slucaj.
Osiguranje ima i psihološki efekat – stvara osjecaj sigurnosti, uvjerenja da ih štetni dogadaji nece oštetiti ili suviše oštetiti. Štetni dogadaj tako nece imati dejstvo potpuno neocekivanog slicaja. Rizik prelazi na zajednicu.
Osiguranje se zasniva na iskustvu da se neke pojave u prirodi i društvu dešavaju izuzetno, ali se ipak dešavaju. Ako se udruže svi oni koji su izloženi takvim pojavama, štetne posljedice se mogu ekonomski ublažiti ili otkloniti. Osiguranje može izvršiti svoju ekonomsku funkciju samo ako postoji masa osiguranika. Osiguranje ukljucuje i preventivne mjere, zbog toga su osiguravaci dužni pri utvrdivanju uslova osiguranja, odnosno prilikom zakljucivanja ugovora sa osiguranicima, predvidjeti i mjere koje imaju svrhu otklanjanje uzroka i smanjenja šteta (gubitak prava na naknadu, davanje premije pažljivijim i sl.)
Funkcija osiguranja je trojaka:
- cuvanje imovine – preduzimanje preventivnih i represivnih mjera, te naknada štete
- akumulacija naovcanih sredstava – koja se stavljaju na raspolaganje poslovnom svijetu
- socijalna sigurnost - ublažavanje materijalnih nezgoda

Izvori prava kod ugovora o osiguranju
Pravni izvori ovog ugovora mogu se podijeliti u dvije grupe: zakonske i autonomne
Zkonski: (Zakon o osiguranju imovine i osoba, ZOO, Zakon o pomorskoj plovidbi)
Autonomni izvori su pravila osiguravajuce organizacije, koje one donose samostalno. Mogu biti 1. opšta – za pojedine tipove i grupe osiguranja
2. posebna pravila – za pojedinu vrstu osiguranja

Posao osiguranja – je širi pojam od ugovora o osiguranju. On najpre oznacava ukupnu pravnu regulativu pojedinog osiguranja i drugo postoji znacajna razlika izmedu ugovora i posla.
ZOIO aktivnosti osiguravaca dijeli u dvije grupe:
1. grupa:
- zakljucivanje i izvršavanje ugovora o osiguranju imovine i lica
- zakljucivanje i izvršavanje ugovora o saosiguranju i reosiguranju
- mjere za sprecavanje i smanjenje rizika koji ugrožavaju osiguranu imovinu
- mjere na sprecavanju i smanjenju šteta
- drugi poslovi osiguranja
2. grupa:
- poslovi posredovanja u ugovaranju osiguranja
- zastupanja u osiguranju
- snimanje rizika,
- snimanje i procjena štete
- prodaja ostatka osiguranih uništenih stvari
- pružanje pravne pomoci i drugih intelektualnih i tehnickih usluga u osiguranju

Ugovor o osiguranju
Ugovor o osiguranju je ugovor kojim se obavezuje ugovaratelj osiguranja da, na nacelima uzajamnosti i solidarnosti, udružuje odredeni iznos u zajednici osiguranja (osiguravatelj), a zajednica se obavezuje da, ako se desi dogadaj koji predstavlja osigurani slucaj, isplati osiguraniku ili nekoj trecoj osobi naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili ucini nešto drugo.
Obilježja ovog ugovora su:
- sinalagmaticnost, teretnost, formalnost, a u pojedinim slucajevima i svojstva ugovora u korist trecih lica.


Pravna priroda posla osiguranja
O pravnoj prirodi osiguranju postoji više teorija koje se mogu podijeliti u dvije grupe: ugovorna i protivugovorna shvatanja.
Protivugovorna teorija tvrdi da je posao osiguranja rezultat djelovanja ekonomski jace strane – osiguravaca pa zbog toga nije ugovornog karaktera. On unaprijed, poput zakonodavca, propisuje pravila za buduce slucajeve osiguranja. Nema ravnopravnosti volja, pa prema tome ni ugovora.
Drugi, pak, tvrde suprotno tj.da je ovaj pravni posao ugovornog karaktera i to je potkrijepljeno sa 5 teorija i to:
a) teorija naknade štete – po kojoj se osiguranik ovim ugovorom obezbjeduje od štetnih posljedica
b) mješovita teorija – po njoj je ugovor o imovinskom osiguranju ugovor o šteti koja se može dogoditi, a ugovor o licnom osiguranju predstavlja aleatorni pravni posao
c) aleatorna teorija- tvrdi da ne postoji ekvivalentnost izmedu osiguravaca i osiguranika jer je moguca nepodudarnost uplacenih premija sa naknadom štete
d) Teorija prestacija – tvrdi da je ugovor ekvivalentan jer on obavezuje obje strane na vršenje odredenih cinidbi (placanje premije i otklanjanje štete)
e) Teorija organizovanja zaštite od rizika – osiguravac se za premiju obavezuje da ce naknadom štete obezbjediti osiguranika.

Zakljucivanje ugovora o osiguranju
U najvecem broju slucajeva osiguravac traži posao, saugovorace, preko svog predstvanika (akvizitera osiguranja) koji može imati posrednicka ili zastupnicka ovlaštenja. Pretpostavlja se da akviziter nema ovlaštenja na zastupanje.
U pravu BiH ukoliko zastupniku osiguravac nije odredio obim ovlaštenja, zastupnik je po samom zakonu ovlašten na sklapanje ugovora u ime i za racun osiguravaca..
U našoj praksi osiguranje se zasniva ugovorom, a on se zakljucuje na osnovu pismene ponude (formulara). U nekim uporednim pravima ova ponuda uopšte ne obavezuje, dok kod nas po Zakonu pismena ponuda veže ponudioca za vrijeme od 8 dana od prispjeca osiguravacu. Ponudilac može obezbjediti i kraci rok. Kod životnog osiguranja ponuda veže ponudioca 30 dana od prispjeca.
ZOO predvida tri nacina zakljucivanja ugovora:
1. kao pravilo uzima se da je ugovor o osiguranju zakljucen kad ugovaraci potpišu polisu osiguranja, ili listu pokrica.
2. kad neko podnese pismenu ponudu za zakljucenje ugovora osiguravacu i ovaj je prihvati ili ne odgovori da odbija ponudu
3. za neke slucajeve, uslovima osiguranja može biti predvideno da ugovorni odnos iz osiguranja može nastati samim placanjem premije (zbog hitnosti roba u transportu)
Kod obaveznog osiguranja obaveze i prava stranaka su utvrdeni zakonom i pravilima osiguranja pa odnos nastaje i bez zakljucivanja ugovora, cim osiguranik podnese prijavu, odnosno cim uplati premiju.

Polisa osiguranja
O zakljucenom ugovoru o osiguranju osiguravac izdaje polisu (lat. policere – obecati) osiguranja u kojoj je sadržano sljedece:
- ugovorne strane
- osigurana stvar ili lice
- rizik osiguranja,
- trajanje osiguranja
- svota osiguranja (i podatak da je osiguranje neograniceno, ako je neograniceno)
- premija te
- datum izdavanja polise i potpisi ugovornih strana
- ime i prezime onog na koga se osiguranje odnosi
- oštampani uslovi osiguranja ili klauzula da su opšti i posebni uslovi sastavni dio ugovora

Ono što je upisano u polisu ima prednost nad opštim i posebnim uslovima osiguranja, i u slucaju suprotnosti važeca ce biti rukopisna odredba.
Polisa može biti privremeno zamjenjena listom pokrica. To je pismena izjava osiguravaca kojom izvještava osiguranika da prihvata njegovu ponudu i preuzima osiguranje odmah. Ona ima karakter isprave o osiguranju i izdaje se da bi se izbjegle štetne posljedice po osiguranika ako je potreban protok vremena da se dobije polisa osiguranja (npr. zbog ljekarskog pregleda kod osiguranja života). Lista pokrica sadrži iste elemente kao i polisa osiguranja, stim da lista pokrica traje samo do izdavanja polise osiguranja.
Polisa osiguranja je hartija od vrijednosti i može glasiti na odredeno ime, po naredbi i na donosioca. Polisa osiguranja života može glasiti samo na ime ili po naredbi. Ona se može i zalagati kada glasi po naredbi, a zalaže se indosamentom.

Elementi ugovora o osiguranju
1. stranke, 2. predmet osiguranja 3. rizik, 4. premija, 5. osigurana suma, 6. Trajanje osiguranja

Stranke kod ugovora o osiguranju
To su osiguravac (osiguratelj, osiguravaoc) i ugovarac osiguranja.
Osiguravac pravno lice koje se bavi poslovima osiguranja kao djelatnošcu. Posluje u formi dionickog društva te je njegov minimalni zakonski iznos glavnice 1.000.000 KM za poslove osiguranja života i 2.000.000 KM za društva koja se bave sa više vrsta osiguranja. Za osnivanje je predviden koncesioni sistem, a odobrenje daje Ured za nadzor. Ukoliko je ulog stranih ulagaca veci od 50% potrebno je i odobrenje ministarstva finansija.
Kao osiguravac može se pojaviti i društvo za uzajamno osiguranje. Na strani osiguravaca može biti i više subjekata, koji se prethodno sporazumiju o zajednickom snošenju rizika i njegovoj raspodjeli. Svaki koji je naveden u polici osiguraniku odgovara za potpunu naknadu.


Ugovarac osiguranja
Ugovor o osiguranju se uglavnom zakljucuje u svoje ime i za svoj racun, pa je ugovarac osiguranja ujedno i osiguranik. Ugovarac osigurava svoju stvar (odnosno imovinski interes) ili život (kao tjelesni integritet). Kod osiguranja lica ugovarac može osigurati i život treceg lica. Tada je potrebna pozitivna zainteresovanost za život i zdravlje treceg lica, a u slucaju osiguranja za slucaj smrti treceg lica, neophodna je pismena saglasnost treceg lica koja se daje u polici.
Ugovor o osiguranju može se zakljuciti i u svoje ime a za tudi racun. Obaveze placanja premije i ostale obaveze su na ugovaracu, dok naknadu ne može naplatiti bez pristanka te trece osobe. Kod osiguranja naknada štete može biti isplacena i trecem licu (beneficijaru).
Kod osiguranja imovine, imovinu može osigurati bilo ko kome je to u interesu.

Predmet osiguranja
Predmet osiguranja je dobro za cije su normalno postojanje stranke zainteresovane, ono cemu se pruža zaštita od rizika, o cemu je sklopljen ugovor, ono što se osigurava. Mogu biti stvari, životinje, bestjelesne stvari (osiguranje kredita, osiguranje od odgovornosti) i lica. ZOO stoji na ovom stanovištu i da polisa treba da sadrži podatke o tome šta se osigurava.

Rizik kod osiguranja
Rizik je buduci neizvjestan dogadaj koji u konkretnom slucaju može prouzrokovati štetnu posljedicu. Da bi neki predmet mogao da bude osiguran potrebno je da bude izložen riziku. Osnovni uslov posla i bitan elemenat ugovora. Gdje nema rizika nema ni osiguranja.
Rizikom se smatra:
- mogucnost nastupanje ekonomski štetnog dogadaja, tj. dogadaja usljed kojeg može nastati šteta na predmetu osiguranja.
- sama opasnost, dogadaj protiv koga se osigurava
- štetni dogadaj, uzrok štete
- i sama šteta
Da bi se neki dogadaj smatrao rizikom u osiguranju potrebno je da ispunjava slijedece uslove::
1. mogucnost njegovog nastupanja
2. i da je podoban da prouzrokuje posljedice protiv kojih se osigurava (ako se osigurava od poplave da se stvar nalazi u predjelu koji može biti poplavljen, od požara – da stvar može gorjeti itd.) (objektivna mogucnost)
3. Po ZOO dalje mora biti buduci, neizvjestan i nezavisan od iskljucive volje ugovaraca.
Rizik u sebi nosi: elemenat neizvjesnosti – ne zna hoce li se i kada desiti dogadaj protiv kojeg se osigurava (svako ce umrijeti, ali ne zna kada).
Dogadaj treba da bude buduci, da se nije desio ili se ne zna da se desio (npr. brod otplovio, a osigurava se od putativnog rizika, moguce je da je vec brod potonuo, ali se ne zna), u suprotnom ugovor je ništavan.
Mogucnost ugovaraca da utice na ostvarenje reizika procjenjuje se objektivno, a ne subjektivno.
Pravo predstvlja još dva uslova da bi rizik bio pokriven osiguranjem:
1. da je veza osiguranika i imovine legalna (da nije ukradena), odnosno kod osiguranja lica da radnje pri kojima je covjek izložen riziku nisu protivpravne (npr. provalne krade).
2. da bi se neki dogadaj mogao uzeti kao rizik potrebno je da se ponavlja, i što je ucestalost veca osjeca se veca potreba za zaštitom i veca je vjerovatnoca nastupanja štetnih posljedica. Visina štete izracunava se posebnim matematickim metodama.
Svi elementi rizika utvrduju se prilikom zakljucivanja rizika i osigurati se može protiv jednog ili više rizika (za pomorsko osiguranje postoji samo od više riziuka).

Premija kod osiguranja
To je iznos koji ugovarac uplacuje u fond osiguranja kao kao cijenu za rizik koji preuzima osiguravac. Na njenu visinu utice stepen vjerovatnoce ostvarenja rizika, i u zavisnosti od njega utvrduje se visina premije korištenjem tarife. Stepen vjerovatnoce ostvarenja rizika se izracunava statistickim posmatranjem štetnih dogadaja, pa se pri odredenju premije uzimaju sljedeci elementi:
- intenzitet nastupanja štetnog dogadaja – što cešce nastupa štetni dogadaj premija je veca, jer je veca vjerovatnoca da ce osiguravac isplatiti naknadu.
- trajanje osiguranja (ako je period osiguranja duži vjerovatnoca štetnog dogadaja je veca, pa i premija treba da je veca)
- vrijednost stvari, odnosno od naknade (što je naknada veca – veca je i premija.
Premija izracunata na prethodni nacin naziva se u literaturi teorijskom, statistickom ili neto-premijom, a u ZOIO tehnickom premijom. Kad se na tehnicku premiju dodaju naknade za organizovanje preventive dobija se funkcionalan premija koja je bruto-premija.
Premija kao izvor prihoda osiguravaca odreduje se tarifom koju donosi svaki osiguravac.
Po nacelima tehnike osiguranja, premija bi trebala da bude nedjeljiva, što znaci da se placa za cio period osiguranja (požari u šumama su cešce ljeti).

Osigurana suma
Osigurana vrijednost je u ugovoru utvrdena vrijednost imovinskog interesa koja je za ugovaraca koncentrisana u predmetu ugovora. Osigurana suma razlikuje se od naknade po osnovu osiguranja. Naknada je iznos koji osiguravac isplacuje korisnuku naknade kad nastupi ugovorm predvideni štetni dogadaj, kad se ostvari rizik koji je pokriven osiguranjem. Ona se ne ugovara ali zavisi od štete koju pretrpi osiguranik. Osigurati se ne mora na stvarnu vrijednost stvari, nego može biti ispod vrijednosti što znaci da osiguravajuce društvo npr. nece isplatiti punu cijenu štete za oštecenu stvar. Takva vrsta osiguranja se naziva podosiguranje.
Suprotno od toga je nadosiguranje. ZOO u nacelu ne prihvata nadosiguranje – osiguranje iznad stvarne vrijednosti, ona se snižava do stavrne vrijednosti (zgrada se može osigurati na cijenu izgradnje umanjenu za iznos amortizacije).
U nekim slucajevima osiguranje ili ugovor predvidaju da se naknada ogranicava odredenjem najvece osigurane sume tj. odredivanje njenog maksimuma koji se može dobiti u slucaju štete.(da bi se sprijecile špekulacije, odnosno da sam osiguranik ne bi izazvao nastanak osiguranog slucaja – npr. kod osiguranja stoke iliu transportnom osiguranju do 90%)
Kod osiguranja lica ugovara se osigurana suma koja predstavlja iznos naknade. U polisu se unosi osigurana svota, a ne naknada, ona je kao elemanat ugovora odrediva.

Trajanje osiguranja
To je period u kome je osiguranik pokriven osiguranjem. Njegova dužina bitno utice na velicinu rizika i iznos premije.
Trajanje se odreduje:- najpre ugovorom – izricitim odredivanjem pocetka i kraja vremena ili pozivom na opšte uslove poslovanja. Ugovor se može sklopiti i na neodredeno vrijeme tada osiguranje traje dok traje ugovor. Postoje i izuzetci – mogu se sporazumjeti da je osiguranjem pokriven i period koji prethodi zakljucivanju ugovora ili da traje izvjesno vrijeme nakon isteka trajanja osiguranja.
ZOO razlikuje trenutak zakljucivanja ugovora od trenutka kad pocinje dejstvo. Dejstva pocinju 24 sata od potpisivanja polise osiguranja. Ako je trajanje osiguranja ugovoreno ono traje do isteka posljednjeg dana roka. I ovdje postoji izuzetci:
• ako je ugovoreno da se premija placa odjednom i prilikom zakljucivanja ugovora, dejstvo pocinje od iduceg dana po uplati premije,
• kada se ispostavlja lista pokrica – od dana izdavanja

Obaveze osiguranika
1. davanje podataka o riziku, 2. placanje premije, 3. Obavještavanje o osiguranom slucaju i promjene rizika 4. Staranje o osiguranom predmetu

Davanje podataka o riziku
Ugovarac je dužan da prilikom zakljucenja ugovora prijavi osiguravacu sve okolnosti koje su znacajne za procjenu rizika, a koje su mu poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate. Pošto ugovarac (osiguranik) ne zna koje su to oklnosti to se radi putem upitnika, koji sastavlja osiguravac, a popunjava ugovarac. Tu je veoma važno da li je ugovarac postupio savjesno ili nesavjesno tj. da li je dao tacne podatke ili nije. Ako je ugovarac namjerno dao netacne podatke osiguravac može u zakonski odredenom roku od tri mjeseca da traži poništenje ugovora. Ako je ugovarac ne namjerno dao netacne podatke osiguravac može tražiti raskid ugovora ili povecanje premije. Ukoliko ugovarac ne pristane, ugovor prestaje po samom zakonu.
U slucaju da je osiguravac u casu zakljucivanja ugovora znao ili je mogao znati da su dobijeni podaci netacni ili da je ugovarac neke informacije precutao, on se ne može više pozvati na netacnost prijave i ostvariti svoje pravo, odnosno tražiti povecanje premije. Isto je rješenje kada osiguravac u toku trajanja osiguranja sazna za netacnost informacija. On svoje pravo može ostvariti u zakonom predvidenom roku, u suprotnom gubi pravo.
Kod osiguranja života ako je osiguranik dao pogrešne podatke o godinama,
• a one prelaze gornju granicu, ugovor je ništavan, a primljene premije premije se vracaju
• a one ne prelaze gornju granicu, ugovor ostaje na snazi, osigurana svota se smanjuje u srazmjeri ugovorene premije i premije koja je predvidena za njegove stvarne godine
• osiguranik ima manje godina nego što je prijavljeno, smanjuje se premija na njegove stvarne godine i osiguravac je dužan vratiti razliku u primljenim premijama

Placanje premije (kod osiguranja)
Nju placa ugovaratelj. No osiguravac je dužan primiti premiju i od svakog ko ima pravnog interesa da ona bude uplacena. Po izricitoj odredbi ZOO obaveza nije donosiva. Ako ništa nije ugovoreno placa se u mjestu gdje je sjedište, odnosno prebivalište ugovaraca osiguranja.
Po pravilu se placa unaprijed, a može biti ugovoreno i drugacije (kvartalno, polugodišnje i sl.). Obaveza osiguravaca na naknadu štete nastaje tek pošto osiguranik uplati premiju. Danas je kod svih osiguranja usvojeno da se placa fiksna premija koju izracunava osiguravac, za koju se prigovara da nije pravicna jer visina uplacenih premija znatno prevazilazi iznos isplacenih šteta u jednog godini i da se kao kriterij ne uzima vrijednost stvari nego neka druga osobina (motorna vozila)
Kod imovinskog osiguranja pravilo je da osiguravac ne mora da opominje osiguranika da plati premiju izuzev ako je ugovor na neodredeno vrijeme, a premija nije uplacena za naredni period. Ukoliko osiguranik ne plati ni u roku od 30 dana od opmene, slijedi raskid ugovora po sili zakona.
Kod osiguranja života ako premija ne bude isplacena u dospjelosti, osiguravac opominje ugovaraca i daje mu zakonski rok od 30 dana za placanje stim da rok ne može biti i kraci. Osiguravac ne može raskinuti ugovor ako su dotle uplacene premije bar za 3 godine, samo može smanjiti osiguranu svotu na iznos otkupne vrijednosti osiguranja.

Obavještavanje o osiguranom slucaju i promjene rizika
Cim se desi osigurani slucaj osiguranik je dužan da obavijesti osiguravaca o tome u roku od tri dana, kako bi ovaj mogao provjeriti stanje i utvrditi nastalu štetu. Ako to ne ucini osiguravac nije dužan nadoknaditi onaj dio štete koji je usljed toga propusta nastao. Ali se ni ugovorom ne može predvidjeti da osiguranik gubi svoja prava osiguranja zbog toga što je propustio rok.
Ugovarac je dužan i tokom trajanja osiguranja (isto kao i pri zakljucivanju ugovora) obavjestiti osiguravaca o svakoj okolnosti koja je od znacaja za ocjenu rizika kod osiguranja imovine i to bez odgadanja. Ukoliko je povecanje rizika nastalo bez njegove krivice rok za prijavu je 14 dana. O smanjenju rizika nije postavljen rok, jer se pretpostavlja da ugovarac ima interesa do to što prije obavi. Povecanje, odnosno smanjenje rizika kod imovinskog osiguranja daje pravo na zahtjev promjene premije. Zainteresovani partner, ukoliko druga strana odbije promjenu premije, može raskinuti ugovor. Kod osiguranja lica obaveza obavještavanja postoji u slucaju da je rizik povecan promjenom zanimanja.

Staranje o osiguranom predmetu
Osiguranik je dužan da vodi brigu o osiguranoj imovini i održava je u redu, da preduzme sve mjere zaštite osigurane imovine i sprijecavanja širenja štete. Ne ucini li to osiguravac ima pravo da mu ne nadoknadi onaj dio štete koji je nastao zbog konkretnog propusta. Osiguranik usljed ovog ne može izgubiti pravo osiguranja, pa cak i da je bilo ugovoreno drugacije (odredba bi bila ništavna) izuzev ako je preduzimanje tih mjera bilo od uticaja za nastajanje štete.
Obaveza staranja se produžuje i kad nastane osigurani slucaj. Osiguranik je dužan da preduzme sve mjere za sprecavanje povecanja štete. Isto i ovdje osiguravac ima pravo da mu ne nadokandi onaj dio štete koji je nastao zbog nepreduzimanja ovih mjera, a ko je mogao preduzeti.

Obaveze osiguravaca kod ugovora o osiguranju
1. osnovna obaveza: placanje naknade
2. Ostale obaveze osiguravaca
- osiguravac je dužan da putem reosiguranja obezbjedi sredstva za isplatu naknade
- osiguravac mora svoju ekonomsku djelatnost da organizuje saglasno ekonomskim nacelima osiguranja – mogucnost trajnog obezbjedenja izvršenja svojih obaveza po osnovu osiguranja
- obaveza osiguravaca je da svoje opšte akte pravila osiguranja, tarife uslovi osiguranja i sl. ucini dostupnim javnosti
- osiguravac je dužan obavijestiti osiguranike o uslovima osiguranja – zakonska mu je dužnost da prilikom zakljucivanja ugovora preda osiguraniku pravila i uslove osiguranja i da ga upozori da su oni sastavni dio ugovora, da mu izda polisu
- osiguravac je dužan da se osigura od rizika nemogucnosti isplate naknada jacanjem raznih fondova tj. širenjem svog posla i samim tim prikupljanjem veceg broja sredstava. Ova obaveza u našem pravu je javnog karaktera i ne potice iz ugovora nego iz karaktera i tehnike poslovanja

Placanje naknade (kao osnovna obaveza osiguravaca)
Placanje naknade, odnosno placanje osigurane sume, je osnovna obaveza osiguravaca prema osiguraniku kada se desi dogadaj protiv koga se lice osiguralo. Prije isplate najpre se utvrdi postojili ugovor o osiguranju, zatim je li se desio slucaj predviden ugovorm, te ima li osiguranik pravo na naknadu i kolika je ta naknada.
Osiguravac je dužan isplatiti naknadu osiguraniku ili imaocu polise ako je ona izdata na donosioca, i to u roku od 14 dana, od dana dobijanja obavještenja da se slucaj desio. Ako se iznos naknade ne utvrdi u tom roku osiguravac je dužan isplatiti kao predujam dio naknade koji nije sporan, ako to traži ovlašteno lice. Ako je sporno postojanje ili visina naknade, rok od 14 dana tece od dana kada su oni utvrdeni.
Postupak kojim se utvrduje postojanje obaveze za naknadu je složen i sastoji se iz faza, i to:
- utvrdivanje osiguranog slucaja – da li je to slucaj iz ugovora i je li pogodio osiguranika,
- procjena štete (ako se osiguravac i ugovarac ne slože o visini štete onda se ona povjerava vještacima, a ako jedna od strana nije zadovoljna i njihovim nalazom onda se pokrece spor kod suda)
- utvrdivanje velicine naknade: kod imovinskog osiguranja iznos naknade ne može preci visinu stvarne štete, dok se izgubljeni dobitak izricito ugovara, a visina naknade je ogranicena visinom osigurane svote pa se ova dva pravila kombinuju. Ako je ugovorom utvrdena vrijednost stvari onda se naknada odreduje prema toj vrijednosti. Naknada ne može preci stvarnu štetu i ne može biti izvor bogacenja.Kod podosiguranja naknada ne može preci osiguranu sumu bez obzira na stvarnu vrijednost stvari Ako je stvar djelimicno oštecena primjenjuje se pravilo proporcija:

Naknada štete = (osigurana svota/stvarna vrijednost) x stvarna šteta
(primjenjuje se kod nas) ili
Naknada štete = (iznos placene premije/iznos premije koju bi trebalo platiti) x stvarna šteta
(u Francuskoj)

Pored naknade štete osiguravac je dužan da nadokandi i troškove koje je osiguranik morao nužno ucinit radi otklanjanja i smanjenja štete, i onda kada oni zajedno sa naknadom prelaze osiguranu sumu
Kod nekih vrsta osiguranja, kada se stvar osigurava ispod vrijednosti, može se ugovoriti da se u slucaju djelimicne štete umjesto primjene proporcije, vrši naknada za potpunu štetu, a ako stvar potpuno propadne isplacuje se suma osiguranja. To osiguranje naziva se osiguranje na prvi rizik. Premija je veca od premije koja odgovara sumi osiguranja, a manja od premije za stvarnu vrijednost.
Nekim slucajevima može se ugovoriti da osiguravac placa naknadu samo ako šteta prede odredenu granicu. Taj dio štete koji se ne isplacuje naziva se franšiza. Slaba strana franšize je da osiguranik nema interesa da šteta bude manja i nije stimulisan da preduzme radnje i mjere usljed kojih bi ona mogla biti manja.
Kod osiguranja života osiguraniku ili korisniku isplacuje se osigurana suma kada osiguranik umre ili doživi odredeno doba života.
Osiguravac nije dužan da nadoknadi štetu ako je:
1) ona nastala zbog ratnih operacija, pobuna i nemira,(i samoubistvom kod osiguranja lica).
2) ukoliko je štetu prouzrokovao osiguranik namjerno (nepažnjom da, ali namjerno ne), izuzetak je kod obaveznog osiguranja korisnika m/v od odgovornosti
3) u slucaju da je ona nastala usljed nedostatka osigurane stvari i sl. osiguranje nije dužno platiti naknadu i u slucaju osiguranja života ako je smrt prouzrokovana ratnim operacijama. Takode, nije dužno ni za naknadu štete koju je osiguranik namjerno pocinio.

Postoji par izuzetaka od pravila da osiguravac ne nadoknaduje štetu i to:
- osiguravac je u slucaju smrti osiguranika naknadu dužan podijeliti nasljednicima i to u zavisnosti koliko je koji dobio nasljedstva od osiguranika
- ako je šteta bila na prevoznom sredstvu osiguranje je dužno nadoknaditi štetu osiguraniku bez obzira da li je on kriv za štetu ili nije
Otkup polise i predujam: u polisu osiguranja mora biti navedena njena otkupna cijena kao i zahtjev za predujam. Ako je osiguranje zakljuceno za cio život osiguranika, osiguravac je dužan da mu isplati otkupnu cijenu polise, ako je uplacena premija bar za tri godine. Isto važi i za predujam.

Kumuliranje zahtjeva za naknadu
Osiguranje ne pokriva samo rizike od više sile, nego i od štetnih ljudskih radnji (delikata). To je slucaj kod obaveznog osiguranja kada je moguce izvršiti naknadu štete od strane osiguravajuceg društva ili od strane onoga što je štetu pocinio. (npr. kod saobracajne nesrece osiguranik koji nije kriv za udes može tražiti od osiguranja, gdje nastaju složeni pravni odnosi izmedu više lica:
- oštecenog i odgovornog po osnovu gradanskog delikta
- oštecenog osiguranika i osiguravaca
- osiguravaca i štetnika koji odgovoran za gradanski delikt
Kod imovinskog osiguranja nema kumuliranja zahtjeva naknade. Osiguranik se može obeštetiti samo po jednom osnovu, ali po kom hoce: po osnovu osiguranja ili po osnovu delikta treceg lica da popravi štetu na vozilu. Ako naknada nije pokrila štetu razliku može tražiti po drugom osnovu.
Kod osiguranja života osiguranik ili korisnik osiguranja može u cjelini ostvariti pravo na naknadu od odgovornog lica i naplatiti sumu osiguranja iz ugovora od osiguravaca.

Višestruko i dvostruko osiguranje
To je slucaj kada je imovina ili lice osigurano kod dva ili više osiguravajucih društava za isto vrijeme od istih rizika. Ovdje se postavlja pitanje da li osiguranik može naplatiti naknadu od dva ili više osiguravaca. Zakon pravi razliku izmedu višestrukog osiguranja, kada zbir svota osiguranja ne prelazi vrijednost osiguranog predmeta i dvostrukog osiguranja, kad tu vrijednost prelazi.
U višestrukom osiguranju svaki osiguravac odgovara za izvršenje svojih obaveza u potpunosti, jer zbir svih naknada ne prelazi vrijednost osiguranog predmeta.
Kod dvostrukog osiguranja vodi se racuna o savjesnosti ugovaraca osiguranja:
- ako je postupio nesavjesno – svaki ugovarac može zatražiti poništenje ugovora i zadržati premije,
- ako je postupio savjesno - svaki osiguravac ima pravo na svoju premiju, a ugovaracu pripada naknada od svakog osiguravaca stim da zbir svih naknada ne mogu preci iznos štete. Svaki osiguravac snosi iznos naknade srazmjeran svoti osiguranja po ugovoru. Ukoliko neki od ugovaraca ne može da izvrši svoju obavezu, ostali za njega odgovaraju srazmjerno svojim dijelovima.
Tek kada se desi osigurani slucaj nastaju obaveze osiguranika da izvjsti svakog saugovaraca i saopšti mu naziv i adresu ostalih saugovaraca.

Podjela osiguranja
Prema nacinu nastanka osiguranje se djeli na dobrovoljno i obavezno.
A druga najcešca podjela je na:
- osiguranje lica
- osiguranje imovine
- pomorsko osiguranje (koje se dijeli na kasko i kargo tj. osiguranje broda i osiguranje brodske pošiljke)

Podjela osiguranja imovine
1. osiguranje stvari – predmet je stvar imovinske vrijednosti i naknaduje se šteta u slucaju propasti ili oštecenja stvari.
2. osiguranje od imovinskih šteta – obaveza osiguravaca je u naknadi imovinske šete kad se desi slucaj, bez obzira ima li oštecenja stvari, ili je šteta nastala kao neposredna ili posredna posljedica oštecenja ili uništenja stvari, zatim kad nije ostvaren moguci dobitak ili kad su prouzrokovani troškovi.
Neke vrste osiguranja imovine:
a) od požara
b) od provalne krade
c) osiguranje dobitka
d) osiguranje stakla od loma i sl.

Osiguranje lica (podjela)
ZOIO razvrstava poslove životnih osiguranja na:
1. osiguranje života
- osiguranje na nedoživljenje (osiguranje života)
- osiguranje na slucaj bolesti, nezgode nesposobnosti (osiguranje od nesretnog slucaja) – ovdje se isplacuje i troškovi lijecenja
2. penziono osiguranje

Plovidbeno osiguranje
Plovidbenim osiguranjem se pokrivaju rizici kojima su za vrijeme plovidbe izloženi brod, uredaji i oprema broda (kasko osiguranje), te roba i druge stvari koje se prevoze brodom (kargo osiguranje). Osiguranje se vrši od plovidbenih nezgoda, elementarnih nepogoda, eksplozija, požara, razbojništava na moru i unutrašnjim vodama i drugi rizici koji se mogu ugovarati (neisporuka, ratni rizici, manipulativni itd.)
Ovim osiguranjem nije obuhvaceno osiguranje od odgovornosti za štete koje se nanesu trecim licima u vezi sa pravom raspolaganja brodom.
Osigurane stvari se moraju prevoziti ugovorenim brodom i ne može se promjeniti brod bez saglasnoti osiguravaca, osim pretovara u slucaju nevolje, u protivnom ugovor se raskida. Medutim postoji generalna polisa kojom se može osigurati teret bez obzira na koji je brod ukrcan.
Kod plovidbenog osiguranja osiguravac preuzima i rizik baraterije. Baraterija je po pravu Engleske i Njemacke namjeran i nedozvoljen akt zapovjednika broda i clanova posade, ucinjen bez saglasnosti brodara kojim se brod i stvari izlažu uništenju, oštecenju ili konfiskaciji. Po pravima drugih zemalja to su namjerne štete, zatim štete nastale krivicom i nepažnjom zapovjednika i clanova posade (krijumcarenje, skretanje sa utvrdenog puta itd.)
Osiguravac nije dužan ugovaracu da preda polisu osiguranja prije nego što naplati premiju, ali je obavezan da izvršava svoju obavezu iz ugovora, ako to posebno nije ugovoreno.

Obavezno osiguranje
Obavezno osiguranje se uvodi samo zakonom. Može biti propisano osiguranje:
- od rizika koji ugrožavaju treca lica i
- od rizika koja predstavljaju opštu opasnost.
Prema ZOO obavezna osiguranja su:
- putnika u javnom saobracaju od posljedica nesretnog slucaja
- vlasnika/korisnika m/v od odgovornosti za štete pocinjene trecim licima
- vlasnika/korisnika vazduhoplova od odgovornosti za štete pocinjene trecim licima
- vlasnika/korisnika brodica na motorni pogon od odgovornosti za štete pocinjene trecim licima
Svi koji obavljaju javni prevoz dužni su da sa osiguravacem sklope ugovor o osiguranju putnike koje prevoze od posljedica nesrecnog slucaja za slucaj: smrti, trajnog gubitka opšte radne sposobnosti i za slucaj prolazne nesposobnosti putnika za rad. Isto pravilo važi za druge poslovne subjekte kada prevoze svoje radnike kada ih prevoze na rad ili u vezi sa obavljanjem svoje djelatnost.
Ako putnika zadesi nesretan slucaj, osiguravac je dužan isplatiti:
- osiguranu sumu ako je došlo do smrti ili trajnog gubitka radne sposobnosti
- ako je dušlo do djelimicnog gubitka radne sposobnosti osiguranje isplacuje odredeni procenat osigurane sume koji odgovara procentu gubitka opšte radne sposobnosti
- naknadu izgubljene zarade i nužnih troškova lijecenja
Kod obaveznog osiguranja u saobracaju nema kumuliranja, zahtjeva jer ugovor ne zakljucuje putnik, nego organizacija. Od iznosa naknade štete po osnovu sudske odluke koju prevoznik duguje putniku, odbija se naknade koju je putnik naplatio od osiguravaca.,

Reosiguranje
To je ustvari osiguranje osiguravaca, a služi da se obezbijede sredstva za isplatu naknade šteta kad sredstva osiguravaca nisu dovoljana za to. Reosiguranje u tom slucaju daje osiguravacu sredstva neophodna za isplatu naknade šteta i suma osiguranja. Dakle, reosiguranjem osiguravac prenosi na drugog osiguravaca dio rizika, u slucaju da ne mogne da isplati svoje klijente. Osiguravac zadržava osiguranje jednog dijela rizika za sebe, a drugi dio ustupa reosiguravacu. U istoj mjeri ucestvuje i u premiji. Kada se desi osigurani slucaj, u naknadi štete, ucestvuju oba osiguravaca srazmjerno dijelovima kojima su preuzeli rizik. Organizacija za osiguranje svojim opštim aktima predvidi iznose koje pokriva sopstvenim sredstvima, a prema prinudnim propisima ugovore koji prelaze ovaj limit osiguravac je obavezan da reosigura (najpre kod reosiguravaca u zemlji, a onaj dio koji ne može na ovaj nacin kod reosiguravaca u inostranstvu).

Vrste reosiguranja
Reosiguranje se provodi na osnovu ugovora i ima nekoliko oblika. Može biti uspostavljeno na:
1. osnovu osigurane sume ili na osnovu štete.
2. reosiguranje viška štete i reosiguranje viška (godišnjeg) gubitka
Osnivac može da ustupi reosiguranju jedan jedan dio svoga rizika (10%), pa se to osiguranje zove kvotno (danas se manje koristi). Postoji i ekscedentno osiguranje gdje osiguravac odlucuje koji ce dio rizika preuzeti on, a koji ce ustupiti reosiguranju, ali u svakom poslu osiguranja u snošenju rizika ucestvuje i reosiguravac
Kod osiguranja štete reosiguranje se može ugovoriti na nekoliko nacina:
- osiguravac snosi štetu sam do odredene visine, a sve preko prenosi na reosiguravacaa (tzv.cisto reosiguranje viška štete)
- kod osiguranja drugog rizika u svakoj naknadi štete, za koju osiguravac tako odredi, ucestvuje i reosiguravac
Kod reosiguranja viška gubitka reosiguravac nadoknaduje gubitak nastao u ugovornoj vrsti osiguranja u odredenom periodu (1 godina).

Prestanak ugovora o osiguranju
1. Po sili zakona,
a. zbog ništavosti i to kada se osigurani slucaj vec desio ili je bio u nastajanju ili je postalo sigurno da ce se desiti (stranke su dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile po osnovu ugovora)
b. Ako za vrijeme trajanja ugovora predmet osiguranja propadne usljed dogadaja koji nije predviden ugovorom (vraca se srazmjeran dio premije)
c. Ako je rok osiguranja ugovoren prestaje sa istekom ugovora (posljednjeg dana roka).
d. u slucaju stecaja osiguravajuceg društva i to nakon isteka 30 dana od otvaranja stecajnog postupka. Isto pravilo ne važi kad je stecaj nad ugovaracem. Kod osiguranja lica prestaje kada lice prede starosnu granicu do koje osiguravac vrši osiguranje.
e. zbog neplacanja premija i to po zakonu kada protekne 30 dana od dana dospjelosti, odnosno od urucenja preporucenog pisma o dospjelosti premije
f. kad osiguranik namjerno da pogrešne podatke ili ih propusti dati, a osiguravac ponudi povecanje premije, ako osiguranik to ne prihvati ni u roku od 14 dana.
2. jednostranim raskidom i to u nekoliko slucajeva:
a. ako mu ugovarac da netacnu prijavu ili prešuti relevantne podatke osiguravac ima pravo da raskine ugovor
b. osiguravac može raskinuti ugovor ako se u periodu nakon sklapanja rizik povecao do te mjere da pri takvim uslovima ugovor uopšte ne bi bio sklopljen (procjena uticaja povecanja rizika pripada osiguravacu)
c. osiguravac može raskinuti ugovor sa neogranicenim rokom sa danom dospjelosti premije. Otkazni rok iznosi 3 mjeseca, a kod osiguranja dužih od 5 godina, otkazni rok je 6 mjeseci od dana pismeno date izjave o raskidu. I osiguranik ima ista prava.
d. osiguravac može tražiti raskid ako društvo ide u stecaj i to u roku od 3 mjeseca od dana otvaranja stecaja. Dio premije ide u stecajnu masu. Isto pravo pripada osiguraniku.j
e. osiguravac može raskinuti ugovor kada je izvršeno nadosiguranje uslijed prevare osiguranika. Isto pravo ima osiguranik.
f. osiguranik može tražiti jednostrani raskid kada se nakon ugovora rizik smanjio a osiguravac odbije smanjenje premije
g. napokon osiguranik ima pravo u svako doba da raskine ugovor uz nadoknadu štete koju je tim aktom prouzrokovao osiguravacu


HARTIJE OD VRIJEDNOSTI (VRIJEDNOSNI PAPIRI)
Pravni izvori (vrela) hartija od vrijednosti
Mnogobrojni su pravni izvori koji uoblicavaju ovu materiju:
1. ZOO – gdje su sadržana opšta (zajednicka) pravila o HOV, (nastanak obaveze, prenos papira, dejstva papira, bitni sastojci itd.)
2. Zakon o mjenici
3. Zakon o ceku
4. Zakon o vrijedonosnim papirima – regulisana materija koja se odnosi na dionicu i obveznicu (dugorocne, investicione papire), blagajnicke i komercijalne zapise, te certifikate (kratkorocni papiri)
5. zakoni o deviznom i bankarskom poslovanju (Zakon o tržištu novca i tržištu kapitala)

Uopšte o hartijama od vrijednosti
Hartija od vrijednosti je isprava o nekom gradanskom (imovinskom) pravu koje je usko vezano za tu hartiju i cije iskorištavanje je uslovljeno držanjem isprave bez koje se to pravo ne može zasnovati, ostvariti, niti prenositi. To pravo je konstatovano na toj hartiji. Pravo se zasniva izdavanjem isprave, ostvaruje raspolaganjem tom ispravom i prenosi se ustupanjem te isprave. Najpotpunije su HOV koje imaju sva tri ova obilježja: da pravo nastaje, ostvaruje se i prenosi ispravom. Prema ZOO HOV je pismena isprava kojom se njen izdavalac obavezuje da ispuni obavezu upisanu na toj ispravi njenom zakonitom imaocu. HOV zasnivaju se obligacioni odnosi. Izdavanje HOV je jednostrani obligacioni posao..
Hartije od vrijednosti imaju sljedece osobine:
- lako su prenosive
- sadrže ovlaštenje korisnika koji može tražiti izvršenje cinidbe zapisane u hartiji i
- sadrže obaveze dužnika (izdavaoca) da isplati odredenu svotu novca ili da izda odredene stvari ili odredenu kolicinu zamjenjljivih stvari sl.
Kod hartija od vrijednosti razlikujemo tri lica:
- izdavaoca
- korisnika (povjerioca) – ima ovlaštenje da se koristi pravom iz hartije
- dužnika – koji je obavezan na cinidbu iz hartije
Najcešce je izdavalac ujedno i dužnik

Takode kod hartija od vrijednosti postoje dvije vrste prava:
- pravo na hartiju: to je pravo koje subjekat može imati na toj hartiji (stvarno pravo – ima pravo da raspolaže hartijom, npr. da je pusti u promet)
- pravo iz hartije: prava koja prema nacelima i propisima pripadaju povjeriocu (imaocu hartije). Precizirana su propisima za svaku vrstu hartije, a mogu biti djelimicno naznacena na hartiji.
Pravo na hartiju i pravo iz hartije su tjesno vezani. Prenošenjem hartije prenosi se i jedno i drugo pravo: onaj na koga su prenesena ima pravo da zahtjeva da mu se uruci hartija i da mu dužnik izvrši obavezu na koju glasi hartija.

Znacaj hartija od vrijednosti
• sigurniji je položaj povjerioca, jer u sudskom postupku povjerilac mnogo lakše i jednostavnije ostvaruje svoje potraživanje, ne mora dokazivati pravni osnov nastanka, držanje hartije je dovoljan dokaz,
• prednost dužnika – što mu povjerilac vraca hartiju od vrijednosti kad izvrši cinidbu i tako ima dokaz da je izvršio obavezu
• služi kao instrument placanja (mjenica, cek)
• instrument kreditiranja (obveznica – dugorocno; mjenica, blagajnicki i komercijalni zapis – kratkorocno)
• instrument akumulacije kapitala (dionica, obveznica)
• instrument robnog prometa (teretnica, prenosivi tovarni list itd.)

Bitni elementi (sastojci) hartija od vrijednosti
Da bi se neka isprava smatrala hartijom od vrijednosti zakon (ZOO) predvida slijedece obavezne sastojke:
1. oznaka vrste vrijednosnog papira (mjenica, cek, dionica)
2. firma,odnosno naziv sjedište iili ime i prebivalište izdavaoca hartije (eminenta)
3. firma, odnosno naziv ili ime lica na koje hartija glasi, odnosno po cijoj naredbi glasi ili oznaku da je papir na donosioca
4. tacno oznacenu obavezu izdavaoca koja proizilazi iz HOV (cekovnu ili mjenicnu sumu)
5. mjesto i datum izdavanja hartije, kad se izdaje u seriji i serijski broj
6. potpis izdavaoca hartije. odnosno faksimil potpisa izdavaoca
Posebnim zakonom, za svaki tip HOV, odredeni su i drugi sastojci kao bitni. vrijedonosni papiri mogu imati i nebitne elemente.
Bitne elemente, koji su zakonom propisani, svaki komad HOV mora da sadrži, u suprotnom ona tada ne važi kao HOV.

Osnovne teorije o HOV
Osnovno pitanje koje se u teoriji postavilo je kada nastaje obligacioni odnos kod izdavanja HOV, koji je momenat nastanka. U vezi sa tim razvilo se više teorija, ali su osnovne 3:
1. teorija kreacije
2. teorija emisije
3. teorija ugovora
Druge teorije kao što su: teorija poštenja, teorija pravnog privida itd. prvenstveno objašnjavaju prirodu mjenicnog odnosa, koja se prenosila i na ostale HOV.

Teorija kreacije
Po ovoj teoriji obligacioni odnos nastaje jednostranim pravnim poslom izdavanjem HOV, kao pisane isprave. Izdavanje obuhvata sastavljanje (pisanje) i stavljanje potipasa na hartiju. Za dejstvo ovog obligacionog odnosa neophodno je još da savjestan povjerilac stekne hartiju. Nesavjestan sticalac ne bi mogao steci valjano pravo povjerioca (papir ukraden).

Teorija emisije
Ova teorija u izdavanju HOV vidi jednostrani pravni posao i osnov obavezivanja, a za razliku od teorije kreacije ova teorija smatra da odnos nastaje u momentu stavljanja HOV u promet. Prema ovoj teoriji izdavanje HOV ne završava se cinom stavljanja potipsa, nego stavljanjem hartije u promet i sve dok ona nije u prometu izdavalac može promjeniti svoju volju.

Teorija ugovora
Za razliku od prve dvije koje smatraju da obaveza iz HOV nastaje jednostranom izjavom volje izdavaoca, ova teorija polazi od toga da obligacioni odnos nastaje ugovorm kao dvostranim aktom, kada voljnim radnjama izdavaoc preda HOV primaocu, a ovaj je voljno primi.
Da bi se zaštitio savjesni pribavilac, kada HOV dospije u promet bez volje izdavaoca, razvila se teorija pravnog privida, onaj ko je izdao hartiju (izdavalac) i tako stvorio vanjski pravni privid, mora racunati na rizik da hartija može doci u promet i bez njegove volje, dužan je po zakonu bez obzira na njegovu volju svakom savjesnom pribaviocu HOV.

Vrste hartija od vrijednosti
Hartije od vrijednosti se mogu klasificirati po razlicitim kriterijima:
1. prema sadržini prava
2. prema nosiocu prava
3. prema dospjelosti
4. prema predmetu obaveze sadžane u papiru
5. prema izdavaocu (emitentu)
6. prema prihodu koji donosi imaocu papira
7. prema odnosu sa osnovnim poslom, povodom koga su izdate
8. prema nacinu i obimu izdavanja

HOV prema sadržini prava
1. korporacijske hartije: sadrže pravo clanstva u nekoj korporaciji, kompaniji tipa d.d.
- daju pravo ucešca u imovinskim interesima (imovinska prava - na dividendu) i po pravilu na ucešce u upravljanju (upravljacka prava - pravo glasa), reprezentuju ulog (kontribuciju) onoga ko ih je kupio i taj ulog je dio osnovne glavnice
2. stvarnopravne hartije: sadrže neko stvarno pravo koje se može koristiti samo na osnovu te hartije (založnica, skladišnica). Od narocite važnosti su tz. tradicionalne hartije. Predaja ovih hartija znaci i predaju stvari navedenih u hartiji, proizvodi iste pravne posljedice kao da je izvršena i fizicka predaja tih stvari.
3. obligaciono-pravne hartije: njen sadržaj je neka tražbina najcešce upravljena na novac (mjenica, cek, obveznica). Tražbina može biti upravljena i na neku drugu cinidbu (npr. predaju stvari)

Hartije od vrijednosti prema nosiocu prava iz hartije:
Prema tome kao je na hartiji naznacen nosilac prava iz hartije razlikuju se:
1. HOV na donosioca - Kod ovakve HOV povjerilac je svaki savjestan držalac (posjednik). One sadrže klauzulu na donosioca. Za neke HOV sam zakon odreduje da su na donosioca pa je ova klauzula u tom slucaju nepotrebna. Najpogodnije su za promet. Sadržaj ovih hartija nisu samo tražbine (mada su najcešce), mogu sadržavati i clanska prava (dionica na donosioca). Onaj ko u rukama drži ovu HOV pretpostavlja se da je njen vlasnik. Sporazumom izdavaoca i donosioca ova hartija se može pretvoriti u onu koja glasi na ime. To preinacenje hartije naziva se vinkulacijom, a brisanje imena i ponovno pretvaranje na dosnosioca - devinkulacija. Slaba strana HOV na donosioca je što se izvršenje obaveze može tražiti samo od izdavaoca, jer su ostali nepoznati i ne odgovaraju za obavezu iz hartije. Druga slaba strana je što je zakonitom imaocu skoro nemoguce ostvariti pravo ako hartija nestane.
2. HOV na ime - Cesto se nazivaju i rekta hartijama. Povjerilac je ovom slucaju tacno odreden, poimenicno naveden u hartiji, što znaci da pravo iz hartije ne pripada svakom donosiocu odnosno imaocu. Manje je pogodna za promet i prenos ovih hartija vrši se cesijom. I za ovu hartiju važi pravilo da se ostvarenje prava iz hartije potrebno posjedovati hartiju, ali ono samo nije dovoljno – ako se vrši prenos, potrebno je izvršiti upis na samoj hartiji, obavjestiti izdavaoca, te da se prenos upiše u registar ako se on vodi.
3. HOV po naredbi - U ovom slucaju povjerilac je lice imenovano u hartiji ali i svako drugo za koje on naredi da bude povjerilac. Ova hartija sadrži klauzulu „po naredbi”. Za neke hartije zakon odreduje da su po naredbi pa je ova klauzula suvišna. Imenovano lice može prenijeti svoje pravo iz hartije na nekog dugog, može narediti da se cinidba izvrši nekom drugom. Ovo pravo se prenosi indosiranjem. Kod ovih hartija može se upotrijebiti i rekta klauzula i time zabraniti njihov prenos.



HOV prema dospjelosti
• Orocene HOV- su takvi papiri kod kojih je rok dospjelosti tacno odreden i upisan u hartiji: na tacno odredeni dan (15.01.2005), protekom odredenog vremena od dana izdavanja (6 mj. od dana izdavanja), protekom odredenog vremena od nekog dogadaja (radnje) (3 mj. od podnošenja ove isprave na uvid)
• HOV po videnju (a vista) - su takve kod kojih je dužnik obavezan izvršiti cinidbu iz HOV cim mu je povjerilac pokaže (prezentira). Na hartiji stoji klauzula “platite po videnju” ili “platite na prvi zahtjev” ili ništa ne stoji jer se po zakonu smatra da je izvršenje obavezno po videnju.
• HOV bez utvrdenog roka - kod njih nije upisan rok dospjelosti. Taj rok se ugovara (skladišnica) ili posebno utvrduje nekim aktom (obveznica, dionica, komercijalni zapis) – godišnja isplata dividende.

Ostale hartije od vrijednosti
• HOV prema predmetu obaveze: realne (stvarne) – predmet obaveze je neka stvar (skladišnica, prenosivi tovarni list, založnica) i novcane hartije (mjenica, cek)
• HOV prema izdavaocu (emitentu): javnopravne – papiri sa javnim povjerenjem koje izdaje država (opština, grad, ..obveznice) i privatnopravne – izdaju poslovni subjekti (dionica, cek.)
• HOV prema prihodu koje donose imaocu papira: investicione hartije - daju stalan prihod (obveznica); hartije koje daju promjenjljivi prihod (akcija, komercijalni zapis) i one koje ne donose nikakav prihod (cek, skladišnjica i sl)
• Tradicionalne HOV – na osnovu kojih se može tražiti predaja stvari i dispozicione – na osnovu kojih se može raspolagati stvarima navedenim u hartiji
• Prema nacinu i obimu izdavanja: masovne – izdaju se u velikom broju primjeraka u istom obliku, u seriji gdje svaki komad nosi serijski broj, mogu glasiti na razlicite nominalne vrijednosti. Ako imaju tržišnu ili berzansku cijenu nazivaju se tržišnim efektima. Druga grupa su pojedinacne (individualne) i izdaju se za svaki slucaj pojedinacno.

Prenos hartija od vrijednosti
Pošto su HOV namjenjene cirkulaciji u prometu njihova bitna karakteristika jeste prometljivost. Medu poslovnim ljudima uzimaju se umjesto novca ili robe (pod odrešenim uslovima). Hartije od vrijednosti se mogu prenositi na 3 nacina:
- cesijom
- indosamentom
- tradicijom (predajom)

Prenos hartija od vrijednosti cesijom
Cesija je pravni posao kojim dotadašnji povjerilac (cedent) ustupa dio tražbine ili tražbinu u cjelini trecem licu (cesionaru) koji postaje novi povjerilac. Cesijom se mjenja povjerilac u pravnom odnosu. Predhodi mu neki drugi osnovni pravni posao (npr. ugovor o prodaji). Za punovažnost cesije ne treba nikakav pristanak dužnika, s tim da mu se ne smije pogoršati položaj, ali zakon nalaže da se dužnik obavjesti o promjeni subjekata na strani povjerioca.
Tražbina iz HOV se može takode cedirati. Za punovažnost cesije HOV potrebna je i predaja HOV, inace bi cesija bila nepotpuna.
Prema ZOO cesijom se prenose HOV koje glase na ime. Zbog toga se i nazivaju rekta hartijama (neprenosivim). Cesijom se mogu prenositi i druge HOV, no takav nacin je izuzetan i rijedi.
Prilikom prenosa HOV cesijom vrše se slijedece radnje:
- na samoj hartiji upisuje se naziv (ime) novog stjecatelja
- stavlja se potpis prenosioca hartije
- pismeno obavještava izdavalac (dužnik)
- i vrši upis prenosa u registar te hartije ako se on vodi.
Bez pismenog obavještavanja i upisa prenosa u registar, ova cesija ne može proizvoditi pravna dejstva prema izdavaocu.
Izdavaoc HOV na ime može zabraniti njen prenos tako što se izjava o zabrani upisuje na samoj hartiji. Prenošenje ovih hartija može biti zabranjeno i zakonom.


Prenos HOV Indosamentom (indosmanom)
To je specifican, a i najcešci nacin prenosa HOV. To je takav nacin prenosa kada se na poledini hartije zabilježi da ostvarenje prava koja su pripadala licu oznacenom na hartiji, po njegovoj naredbi pripadaju drugom licu, koje je tom bilješkom oznaceno na hartiji. Tako se pravo iz ove hartije može prenositi dalje i dalje, i svakim indosamentom stvara se novi povjerilac, a stari postaje dužnik i tako ide dalje i dolazi do niza indosamenata.
Dužnik pri ispunjenju cinidbe nije dužan ni ovlašten da ispituje valjanost prenosa. Za njega je dovoljna formalna urednost prenosa.
Indosamentom se prenose hartije “po naredbi”. Lica koja ucestvuju u ovom poslu nazivaju se:
- Indosant: stari povjerilac – dotadašnji imalac hartije
- Indosatar: novi povjerilac – onaj na koga se prenosi hartija
Svaki indosant odgovara svome indosataru i preuzima jemstvo da ce u slucaju daljeg prenosa hartije svaki docnji indosant ispuniti obavezu iz hartije, odnosno svaki ce indosant ispuniti obavezu onom zakonitom imaocu na koga je prenio hartiju, i tako redom dok se ne dode do izdavaoca. Izdavalac odgovara samostalno za obavezu povodom koje je izdao hartiju. Kod nekih HOV indosant ne odgovara samo svom indosataru nego i kasnijim indosatarima u nizu.
Prenos HOV po naredbi može se zabraniti, ali je takvu zabranu potrebno naznaciti na HOV. U tom slucaju ona se može prenositi samo cesijom.
Indosament može biti:
• Puni (na hartije piše odredbu o prenošenju, ime (naziv) indosatara, potpis indosanta te mjesto i datum prenosa)
• Blanko (na hartiji ne piše ime indosatara, a piše ime indosanta te mjesto i datum prenosa). Lice koje je steklo hartiju može je prenositi dalje blano ili punim idnosamentom. Lice koje je steklo hartiju može da zahtjeva izvršenje cinidbe i u tom slucaju potrebno je da upiše svoje ime odnosno naziv iznad potpisa indosanta, na prazno (blanko) mjesto. Tako prekida dalje prenošenje.
• Na donosioca (sve je isto kao i kod blanko indosamenta stim što se ovdje umjesto imena indosatara piše “na donosioca”). Dalji prenos se može vršiti prostim ustupanjem, predajom hartije i punim indosamentom
Pri indosiranju HOV ne mogu se postavljati nikakvi uslovi, obaveza iz ahrtije je uvjek onakva kakva je upisana u hartiju. Indosirati se mogu sva prava, a ne samo neka. Djelimicni indosament je ništavan, a postavljanje nekih uslova, smatralo bi se kao da nisu ni napisana.

Prenos tradicijom HOV
To je nacin prenosa kojim se iz ruke u ruku (tradicijom) prenose prava iz hartije na donosioca. Povjerilac iz hartije na donosioca je svako ko drži tu hartiju. Nije potrebno nikakvo upisivanje u hartiju, a dužnik je dužan izvršiti obavezu svakom ko posjeduje tu hartiju. Zato ova hartija i jeste na donosioca. Korisnik je nepoznat, izuzetno može da sadrži ime korisnika ali bi u tom slucaju sadržavala klauzulu ”plati po naredbi NN ili donosiocu”. Pošto je korisnik nepoznat, a izdavalac poznat, povjerilac (korisnik) mora ici izdavaocu i tražiti ispunjenje. (Cek)

Prestanak prava iz hartije od vrijednosti
Prestanak HOV može biti ostvaren na jedan od nacina prestanka obligacije: izvršenjem cinidbe na koju glasi hartija, zastarjelošcu duga, oprostom duga, novacija, kompenzacija i dr.
Postoje i neki posebni slucajevi prestanka HOV (poništenje)
- otkupljanjem HOV od strane emitenta (slucaj kod dionica),
- mortifikacijom (sporazumno na osnovu zakonske dozvole)
- sudskom amortizacijom (ako je HOV izgubljena) – za hartije koje glase na ime ili po naredbi. Sud u vanparnicnom postupku donosi rješenje i kad ono postane pravosnažno zamjenjuje poništenu ispravu. Ako je rješenje pozitivno po imalaca poništene isprave on može tražiti ispunjenje obaveze iz hartije ili izdavanje nove HOV o trošku imaoca. Na osnovu amortizovane (poništene) hartije ne mogu se ostvariti nikakva prava. Za neke HOV nije uopšte dozvoljeno vodenje amortizacionog postupka (lutrijske hartije i one koje glase na donosioca a plative po videnju)
Ako je hartija oštecena u toj mjeri da je nepodobna za promet, a njena istinitost i sadržina se mogu tacno utvrditi može se izdati nova HOV na trošak imaoca, dok se oštecena vraca izdavaocu.

MJENICA
Pojam mjenice
To je hartija od vrijednosti kojom jedno lice daje bezuslovno obecanje (jednostrana izjava volje) da ce isplatiti odredenu svotu novca ili kojom izdaje bezuslovan nalog drugom licu da ono u odredeno vrijeme i na odredenom mjestu isplati odredenu (upisanu) svotu novca licu naznacenom na mjenici ili isplati trecem licu za koje ono to naredi. To je pisana isprava izdata u zakonom propisanoj formi, formalna isprava ciju sadržinu odreduje zakon.
Iz definicije proizilazi slijedece:
- izdavalac može uzeti na sebe obavezu da sam isplati mjenicnu svotu i u tom slucaju daje bezuslovno obecanje (radi se o sopstvenoj, vlastitoj, solo mjenici)
- izdavalac može dati bezuslovan nalog drugom licu da ono isplati mjenicnu svotu. Radi se o trasiranoj (vucenoj, trata) mjenici
Pravni izvori za mjenicne poslove u našem pravu je Zakon o mjenici i ZOO.

Ekonomske funkcije mjenice
a. služi kao sredstvo bezgotovinskog placanja na podrucju platnog prometa (u unutrašnjem prometu danas zmjenio ju je cuk, a u medunarodnom predstavlja oblik deviznog placanja)
b. kao sredstvo kreditiranja kod osiguranja potraživanja ili pak za odobravanje kratkorocnih kredita (mnogo cešce se koristi). Kod robnih kredita kupac akceptira mjenicu do visine kredita, koju je na njega prodavac (davalac kredita) vukao i tako stekao mogucnost vodenja mjenicnog spora. Sigurnost je još veca ako su tu i potpisi jemaca.
1. Mjenicni povjerilac može eskontovati svoje nedospjelo potraživanje i tako od banke dobiti gotov novac umanjen za kamate od dana eskontovanja do dospjeca.
2. Banka može reeskontovati mjenicu i tako zaraditi (reeskontna stopa je uglavnom niža od eskontne i obracunava se za kraci period)
c. mjenicni lombard – mjenica se može koristiti kao zaloga
d. akceptni kredit – umjesto da banka svom klijentu dadne kredit ona to obezbjeduje kod drugih poslovnih subjekata tako s tim što akceptira tako izdatu mjenicu. (kod placanja izvozno-uvoznih poslova)
e. kao sredstvo kratkorocnog ulaganja novcanog kapitala (kupovina nedospjelih mjenicnih potraživanja je cesta pojava u tržišnim ekonomija gdje se zarada ogleda u eskontu).

Mjenicne teorije - Teorija omisije
U pogledu vremena kad pojedinii elementi trebaju da budu uneseni postoje razlicite teorije. Prema starijoj teoriji, teoriji jedinstvene radnje, svi elementi moraju biti uneseni u mjenicu u casu njenog stvaranja. Po modernoj teoriji (teorija omisije) ne moraju se svi elementi unijeti u pismenu ispravu u casu sastavljanja mjenice, tj. dopušteno je sukcesivno dopunjavanje mjenice, onim elementima koje je njen izdavalac ispustio unijeti. Cilj ove teorije koja je stvorena prema potrebama trgovackog prometa i bankarske tehnike jeste da se omoguci elasticitet u mjenicnom poslovanju uz ocuvanje pravne sigurnosti. Radi ocuvanja pravne sigurnosti ova teorija istice dva momenta:
• svi sastojci mjenice koje zakon zahtjeva moraju biti uneseni u ispravu do momenta podnošenja mjenica na isplatu.
• postoji pravna pretpostavka da je izdavalac ovlastio svakog savjesnog imaoca da upiše u ispravu neki od elemenata koji nedostaju, a po zakonu moraju postojati.

Bitni elementi mjenice
Trasirana mjenica sadrži slijedece bitne elemente:
1. oznaku da je mjenica, napisanu u samom slogu isprave, na jeziku na kome je sastavljena
2. Bezuslovan nalog da se isplati odredena svota novca (slovima i brojevima)
3. Ime ili firma onoga ko treba da plati (trasat)
4. Oznaka kad treba da plati (oznacenje dospjelosti)
5. Mjesto gdje se treba placanje obaviti
6. Ime ili firma onoga kome treba platiti (remitent)
7. Dan i mjesto izdavanja mjenice
8. Potpis onoga ko je izdao mjenicu (trasant)
Neki autori ove elemente dijele na opšte (1,2), personalne (3,6,8), geografkse (5 i dio 7) i kalendarske (4 i dio 7)

Oznaka u tekstu da je isprava mjenica
Naziv mjenice mora biti napisan u samom tekstu isprave još u casu izdavanja i to na jeziku na kojem se isprava izdaje, da bi svaki potpisnik i svaki onaj koji dobije ispravu u ruke znao šta potpisuje, odnosno o kakvoj se ispravi radi. Ako taj naziv ne bi bio u ispravi ona se ne bi smatrala mjenicom. U praksi se gotov iskljucivo koristi mjenicni blanket sa nepromjenjljivim elementima medu kojima je i oznaka da se radi o mjenici, koji izdaje država ili neka ovlaštena organizacija. Naziv mora biti upisan u samom slogu, tekstu, ne u naslovu, da bi se izbjeglo falsifikovanje.

Bezuslovan nalog da se isplati odredena svota (elemenat mjenice)
Ovaj elemenat sastoji se iz tri dijela:
1. naloga za isplatu
2. bezuslovnosti tog naloga – isplata mjenicne svote ne može se nicim usloviti
3. oznake svote novca – sume i slovima i brojevima. U slucaju neslaganja vrijede slijedeca pravila:
- Ako je mjenicna svota napisana slovima i brojevima, vrijedi svota napisana slovima.
- Ako je mjenicna svota napisana više puta slovima ili više puta brojevima, vrijedi najmanja svota.

Ime trasata (kao elemenat mjenice)
Bitan elemenat kako bi se znalo ko treba da plati. Na mjenici može biti više trasata, što se cesto dešava u medunarodnom mjenicnom saobracaju. U tom slucaju mjenica se može vuci alternativno ili kumulativno. Ako se mjenica vuce kumulativno, banka kojoj se imalac mjenice obratio prihvaca mjenicu do iznosa pokrica, a za ostatak ce imalac mjenice se obratiti drugoj banci. Trasat može biti pravno i fizicko lice (svako poslovno sposobno lice)

Ime remitenta (kao elemenat mjenice)
Ime remitenta, odnosno naziv povjerioca kome treba isplatiti mjenicnu sumu mora biti navedeno na mjenici. Na istoj mjenici može biti naveden jedan ili više lica, alternativno ili kumulativno. Ako su navedeni alternativno, dužnik ce isplatiti onome ko donese mjenicu. Kumulativno mjenicna isplatu mogu tražiti samo zajednicki. Remitent može biti i fizicko i pravno lice. Prilikom upisivanja imena remitenta, zakon ne traži da se unese bliža adresa, iako bi to trebalo uciniti ako je mjenica prenošena, a dode do protesta ili tužbe.

Potpis izdavaoca mjenice (trasanta)
Pošto je za mjenicu propisana pismena forma, dužnilk, odnosno izdavaoc mjenice u momentu izdavanja mjenice mora je potpisati i tako preuzetu obavezu. A da bi preuzeo obavezu u momentu potpisivanja mora imati punu poslovnu sposobnost. Ukoliko je trasant pravno lice pored potpisa ovlaštenog lica na mjenici mora ispisan i naziv pravnog lica, firma. Po pravilu stavlja se i štambilj. Na istoj mjenici može biti naznaceno više lica za trasante (satrasanti). Oni u tom slucaju mogu biti samo zajednicki (kumulativni) dužnici, nema smisla da budu oznaceni alternativno.

Oznacenje dospjelosti mjenice
Dospjelost je vrijeme kada se mjenica ima isplatiti. To je bitan elemenat i naznacava se na mjenici, on se ne može odrediti van mjenice. Ukoliko se ne naznaci smatra se po ZM da je to mjenica po videnju. Rok dospjelosti može biti odreden na jedan od 4 nacina:
1. mjenica sa dospjelošcu na tacno odredeni dan. Umjesto fiksnog datuma mogu biti i slijedeci izrazi: primo ili pocetkom mjeseca (1.dan u mj.), medio ili polovinom mjeseca (15.dan) i ultimo ili krajem mjeseca (posljednji dan)
2. mjenica na odredeno vrijeme po izdavanju (3,6,12 mjeseci od danas)
3. mjenica po videnju - kad god se podnese na isplatu. Zakon nalaže da se mjenica po videnju mora podnijeti na isplatu u roku od 1 godine od dana izdavanja.
4. mjenica na odredeno vrijeme po videnju – ova mjenica se najprije podnese na videnje i tada pocinje teci rok za isplatu naznacen na mjenici.
Na mjenici može biti naznacen samo jedan rok dospjelosti.

Mjesto placanja mjenice
To je bitan elemenat, ali nije neophodan. Ukoliko je ono izostavljeno ZM kao mjesto placanja smatra ono mjesto koje je naznaceno na mjenici pored imena trasata, a ako ni to mjesto nije navedeno onda je takva mjenica ništavna. Kao naziv mjesta upisuje se zvanican naziv koji se koristi u toj zemlji i obicno se upisuje u donjem lijevom uglu ispod trasatovog imena.

Dan i mjesto izdavanja mjenice
Bitan elemenat i obicno se stavlja na pocetku u lijevom gornjem uglu, ali ne mora biti tako.


Pretpostavljeni bitni sastojci mjenice
Navedeni bitni elementi se obavezno upisuju u svakoj mjenici. Ipak, da bi se omogucila lakša upotreba mjenice, dozvoljeno je odstupanje od ovog pravila i izostavljanje nekih elemenata koji se pretpostavljaju. ZM navodi tri pretpostavke bitnih elemenata:
- trasirana mjenica u kojoj nije oznacena dospjelost smatra se kao mjenica po videnju
- ako u mjenici nije oznaceno mjesto placanja, smatra se da je to mjesto koje je oznaceno pored trasatovog imena (Dijamant dd Sarajevo)
- ako u trasiranoj mjenici nije naznaceno mjesto izdanja smatra se da je to mjesto koje je navedeno pored trasantovog potpisa

Domicilirana mjenica
Mjenica u kojoj je oznaceno drugo mjesto placanja, a ne sjedište ili prebivalište trasata naziva se domicilirana mjenica. U slucaju da se sjedište trasata podudara sa mjestom placanja ne možemo govoriti o domiciliranoj mjenici. Domiciliranom mjenicom se naziva i mjenica u kojoj je trasant naznacio da ce istu platiti neko drugi a ne trasat bez obzira što se mjsto podudara. Mjenicu može domicilirati samo trasant. Trasat može na domiciliranoj mjenici odrediti samo domicilijata tj. lice koje ce za njega platiti mjenicnu svotu u mjestu koje je vec odredio trasant.

Nebitni sastojci mjenice (mjenicne klauzule)
Pored bitnih elemenata u mjenici se mogu unositi i neki drugi sastojci koji imaju karakter mjenicnih klauzula. Njihovo unošenje nije nužno pa se stoga nazivaju nebitnim elementima:
1. duplikatna klauzula – podatak o broju mjenicnih primjeraka. Ako se mjenica izdaje u više primjeraka potrebno je da u tekstu bude naznaceno koji je po rodu primjerak (prvi, drugi, treci itd.). Svi primjerci predstavljaju jednu mjenicu.
2. Oznaka po naredbi – po sili zakona prenosiva (negocijabilna)
3. Klauzula o moneti – klauzula o efektivnom placanju u stranoj valuti, mjenica se ima isplatiti u naznacenoj vrsti novca
4. Klauzula o pokricu - Oznacava oblik vrijednosti koju je trasat primio od trasanta tj. cime ga je trasant pokrio i na osnovu cega trasat pristaje da se mjenica vuce na njega.
5. Klauzula valute - Pokazuje odnos izmedu trasata i remitenta, tj. u cemu je bila ili se ocekuje protuucindba remitenta (valuta primljena u robi ako je trasat primio robu i placa mjenicu, valuta primljena u gotovu i sl.)
6. Avizna klauzula – avizo ili klauzula o izvještaju. Govori o tome da li trasat prije nego što prihvati nalog iz mjenice treba da saceka izvještaj od trasanta ili ne treba (npr. Platite……i stavite istu na moj racun sa izvještajem). Bezuslovnost mjenicnog naloga se ovom klauzulom ublažava
7. Kasatorna klauzula - Ona se upisuje u slucaju izdavanja mjenice u više primjeraka, a cilj je da se svota isplati samo imaocu jednog odredenog primjerka mjenice.
8. Rekta klauzula – negativna klauzula po naredbi. Ovom klauzulom mjenica se pretvara u HOV na ime i može se prenosi samo cesijom, a ne indosiranjem.
9. Klauzula bez troškova (bez protesta) - Ako postoji ova klauzula imalac mjenice se oslobada obaveze da podnese protest, radi izbjegavanja suvišnih troškova. Imalac mjenice zadržava sva prava iako nije podigao protest i u slucajevima u kojima bi to inace trebao uciniti. Ovu klauzulu može unijeti trasat, indosant ili avalist. Ako je unese trasat klauzula djeluje prema svim potpisnicima, a ako je unesu avalist ili indosant onda ona djeluje samo prema njima. Akceptant i trasant nemaju pravo stavljati ovu klauzulu kod vlastite (solo) mjenice.
10. Klauzula bez obaveze (bez regresa) Njome indosant iskljucuje svoju mjenicnopravnu odgovornost, kao regresnog dužnika, prema daljnim imaocima mjenice.
11. Klauzula o kamati - Unosi je trasant kod mjenice plative po videnju ili na odredeno vrijeme po videnju, uz upis visine kamatne stope.
12. Oznaka adrese - Sve radnje koje treba preduzeti radi ostvarenja mjenicnih prava obavljaju se u poslovnom lokalu lica koga se one ticu.

Mjenicne radnje
Mjenica je tipicna HOV po naredbi kod koje prava nastaju, prenose se, mjenjaju ili prestaju preduzimanjem odredenih radnji bilo povjerioca, dužnika ili treceg lica. Svakom radnjom (izjavom na mjenici) stvaraju se novi pravni odnosi. Svako lice iz mjenice može ovlastiti drugo lice da kao njegov punomocnik izvrši neku mjenicnu radnju. Kada punomocnik prekoraci ovlaštenja postaje solidarni mjenicni dužnik. Po Zakonu o mjenici ko se na mjenici potpiše kao zastupnik drugog ili je prekoracio ovlaštenja licno je odgovoran., a za to nema ovlaštenje.
U osnovne mjenicne radnje spadaju:
- izdavanje mjenice
- prenos
- akceptiranje
- mjenicno jemstvo (aval)
- isplata (placanje) mjenice
- intervencija te
- umnožavanje i prepis mjenice
Radnje kojima je cilj ocuvanje mjenicnih prava su:
1. regres
2. protest
3. amortizacija mjenice
4. podizanje mjenicne tužbe

Izdavanje mjenice
Izdavanje mjenice vrši trasant i to je prva radnja, a sastoji se u popunjavanju isprave i stavljanju potpisa trasanta na mjenicno pismo. Popunjavanje mjenicnog blanketa nije neophodno, jer po teoriji omisije, to može upisati svaki njen imalac. Da bi izdavanje mjenice bilo punovažno trasant mora imati poslovnu sposobnost, jer je to pravna radnja. U mjenicnom pravu to se naziva pasivna mjenicna sposobnost i ona je kod nas izjednacena sa opštom poslovnom sposobosti, što nije slucaj u svim pravima.
Nepismeni i slijepi, imaju pasivnu mjenicnu sposobnost, ali je vršenje mjenicnih radnji uslovljeno. Nepismeni i oni koji ne mogu obavezuju se stavljanjem otiska prsta na mjenicu pred sudom i taj znak ovjerava sud. Potpis slijepi vrijedi samo ako je ovjeren od suda.
Pravno lice potpisuje mjenicu tako što pored potpisa ovlaštenog lica stavlja se i pecat, štambilj.
U privrednom životu mjenicu izdaje poslovna organizacija. Ona vuce (trasira) mjenicu na kupca, oznacavajuci sebe kao remitenta. Kao remitenta može naznaciti i neko drugo lice, svog povjerioca sa kojim je ugovoreno placanje na ovaj nacin. Mjenicu može da vuce i neka treca organizacija na kupca u korist prodavca. U tom slucaju ona je formalno izdavalac mjenice, a stvarno je garant (žirant).

Prenos mjenice
Mjenica se može prenositi: cesijom (ustupanjem) i indosamentom. Indosament (indosman) je takav nacni prenosa mjenice po naredbi gdje dosadašnji imalac mjenice (indosant) prenosi prava iz mjenice na novog imaoca (indosatar). Pored naziva indosant i indosatar koriste se i termini žirant i žiratar. Žirant je indosant, dosadašnji povjerilac koji indosamentom postaje dužnik, a žiratar je indosatar, novi povjerilac.
Vrste indosamenta:
1. puni
2. bjanko
3. prokura indosament
4. založni indosament
5. rekta inosament
6. povratni indosament
7. indosament sa klauzulom straha

Puni indosament (mjenica)
Indosament je izjava na mjenici ili na njenom produžetku (alonžu) kojom imalac prenosi svoja prava iz mjenice na neko drugo lice. Izjava se po pravilo daje na poledini mjenice i otuda njen naziv (in dosso – na ledima). U izuzetnim slucajevima indosament može biti ispisan i na licu mjenice ali tada mora biti cio ispisan (puni indosament). Obicno se piše: Platite po naredbi N.N. (indosatara). Prvi indosat je uvijek remitent, jer je on prvi povjerilac po mjenici. Indosament mora biti bezuslovan. Djelimican indosament je ništavan.

Bjanko indosament (mjenica)
Ovu mjenicu indosatar može:
a) Dalje prenijeti na drugo lice punim indosamentom upisujuci svoj indosament i potpis ispod potpisa ranijeg indosanta
b) Indosirati svojim blanko indosamentom stavljajuci samo svoj potpis ispod potpisa svog indosanta
c) Može mjenicu ispuniti upisujuci svoje ime te je dalje prenijeti ili podnijeti na naplatu
d) Može ispuniti blanko idnosament imenom nekog treceg te mu je predati (na taj nacin indosatar izlazi iz kruga mjenice i on više nema nikakve veze sa njom pošto nema njegovog potpisa na mjenici)
e) Može je predati nekom trecem bez da ište upisuje u nju ili da se na nju potpiše. Novi imalac postupa sa njom kao sa blanko mjenicom.
Preme tome, indosatar kod blanko indosamenta je onaj koji ima mjenicu u rukama.

Prokura indosament (punomocnicki indosament)
Ovim punomocnickim indosamentom se ne prenosi pravo svojine na mjenicu jer ono ostaje kod indosanta. Indosant ovdje samo ovlaštuje indosatara da u njegovo ime i za njegov racun vrši neka prava iz mjenice. Odnos naredbodavca i punomocnika mora se jasno vidjeti iz mjenice npr. „platite NN kao punomocniku”. Ako bi punomocnik htio indosirati mjenicu može to uciniti samo kao prenos punomocja, što znaci da punomocnik ne stice samostalno pravo iz mjenice.

Založni indosament
Mjenica se može i založiti za neko pravo povjerioca koje ima osnovu u pravnom poslu van mjenice. „platite NN vrijednost za osiguranje”. Založni povjerilac može dalje prenositi samo punomocnickim indosamentom. Kada mjenica dospije ima pravo tražiti isplatu mjenice i iz dobijenog iznosa namiriti svoja potraživanja, a eventualni višak dužan je predati indosantu.

Rekta indosament
Ovim se oduzima svojstvo prenosivosti mjenice po naredbi tako što se izjavi o prenosu dodaju i neke rijeci kao npr.”ne po naredbi” ili “ne po njegovoj naredbi”. Ovako nastala mjenica se dalje može prenositi samo cesijom. Indosant koji je upisao ovu klauzulu ne može mjenicu trajno pretvoriti u rekta mjenicu, na to je ovlašten jedino trasant.

Povratni indosament
To je kada mjenica indosiranjem dode u ruke nekom iz lanca tj.nekom kod koga je ona vec jednom bila.

Indosament sa klauzulom straha
Indosant u praksi odgovara da ce mjenica biti akceptirana i isplacena. Ipak on je ovlašten da tu svoju odgovornost iskljuci dodajuci klauzulu “bez obaveze” ili „bez garancije”, odnosno dodaje tz. klauzulu straha. Treba reci da ovu klauzulu može unijeti i trasant ali ne tako široko kao indosant. Ovakva klauzula slabi snagu mjenice.

Prijem mjenice (prihvat, akcept)
Mjenicom trasant upucuje bezuslovan nalog trasatu da isplati odredenu sumu novca. Da bi trasat postao dužnik potrebno je da obavezu akceptira (prihvati). Akcept je mjenicnopravna radnja (izjava) kojom trasat, stavljanjem odgovarajuce klauzule i svog potpisa, potvrduje da prihvata mjenicnu obavezu.
Akceptom se mijenja glavni dužnik u mjenici. Do tada je dužnik bio njen izdavalac. Akceptom trasat postaje glavni dužnik, a ostali potpisnici na mjenici postaju drugostepeni (regresni) dužnici. Akceptna obaveza je neposredna jer odgovara svakom imaocu mjenice pa cak i trasantu ako je došla u njegove ruke.
Akcept nije bitan sastojak mjenice stoga nije ni propisana forma. Obicno se daje rijecima „priznajem”, „prihvatam” isl. Akcept i potpis stavljaju se nalicu mjenice u donjem lijevom uglu ispod naznacenja trasatove adrese ili preko mjenicnog sloga na lijevoj strani.
Postoji i blanko akcept, to je sam potpis trasata na mjenici. Prema ZM pretpostavlja se da kao akcept važi i sam trasatov potpis na licu mjenice.
Mjenicu na akcept podnosi imalac mjenice. Od pravila da se trasirana mjenica može, a ne mora podnositi na akcept postoje izuzetci:
1. trasant može u mjenici odrediti da se ona obavezno podnese na akcept (akcept obavezan do..).
2. trasant može zabraniti da se mjenica podnosi na akcept uopšte ili prije odredenog vremena (ne podnositi na akcept do...)

Postoje i slucajevi kada trasant ne može zabraniti podnošenje mjenice na akcept.:
a) mjenica trasirana na odredeno vrijeme po videnju – mora se podnijeti u roku od 1 godine od
izdavanja
b) kada se radi o domiciliranoj mjenici

Kada se mjenica podnese na akcept trasat ima alternativno jedno od riješenja:
1. mjenicu može akceptirati i tako prihvatiti obavezu, postati glavni dužnik
2. akcept može odbiti i na taj nacin ne uci u mjenicnu obavezu. U ovom slucaju povjerilac ima pravo da preduzme postupak, kod suda, prema regresnim dužnicima
3. može tražiti jedan dan (deliberacioni rok) da odluci da li ce mjenicu akceptirati
4. može preuzeti odgovornost za jedan dio mjenicne svote, a da za ostali dug odgovaraju regresni dužnici
Pošto je mjenicni nalog bezuslovan i akcept mora biti bezuslovan. Uslovljavanjem bilo cime smatra se da je akcept odbijen. Akcept se ne mora datirati sem u odredenim slucajevima:
- kada je trasirana mjenica plativa na odredeno vrijeme po videnju
- kada je posebnom odredbom odredeno da se mjenica mora podnijeti na akcept po proteku odredenog vremena
Akcept je neopoziv kada trasant preda akceptiranu mjenicu povjeriocu.

Mjenicno jemstvo (aval)
To je pismena izjava sa potpisom ili samo potpis, kojim neko lice (avalist) garantuje da ce mjenicni dužnik za koga on daje aval (honorat) ispuniti svoju mjenicnu obavezu. Aval se daje samo za isplatu a ne za druge mjenicne poslove. Može se dati za cijelu mjenicnu svotu ili samo za njen dio. Svako lice koje ima pasivnu mjenicnu sposobnost moeže dati aval, s tim što se glavni mjenicni dužnik ne može pojaviti kao avalist.
Izjava o avalu mora biti upisana i potpisana na mjenici (bilo na licu ili poledini) ili na alonžu. Dovoljan je i samo potpis na licu mjenice jer se smatra da svaki potpis na licu mjenice ili na alinžu ima svojstvo avala izuzev potpisa trasanta i tarasata. Sam potpis na poledini mjenice ne vrijedi kao aval vec kao bjanko indosament. Mjenicno jemstvo se može preuzeti za bilo kojeg dužnika iz mjenice (honorata)
Prije davanja avala obicno se izmedu buduceg avaliste i njegovog honorata zakljucuje poseban ugovor koji je izvan mjenice. Aval se daje u slucaju kada remitent, odnosno indostar (povjerialc) nema dovoljno povjerenja ili ne poznaje dobro trasata, akceptanta, kao i ostale mjenicne potpisnike (obveznike).
Ako avalist isplati mjenicnu sumu postaje vlasnik mjenice i stice status regresnog povjerioca. Umjesto avala cesto se koristi i prikriveno jemstvo (žiro). Poledinu mjenice nazivaju žirom pa je otuda za indosante naziv žiranti. Oni koji potpišu mjenicu na poledini odgovaraju solidarno, pa su stoga takvi indosanti stvarno žiranti, garanti.
Skriveni aval može se dati preuzimajuci ulogu trasanta, pa i trasata. Odgovornost je uvijek onakva kakva je odgovornost lica ciju funkciju preuzima.

Isplata (placanje) mjenice
Cilj izdavanja mjenice jeste isplata mjenicne svote. Podnošenje mjenice na isplatu uvijek je obavezno za razliku od prezentacije na akcept. Mjenicni dug je potražljiv, pa povjerilac mora ici dužniku da bi se izvršila isplata. Pravilo je da se mjenica prezentira na isplatu i placa na dan dospjelosti. Ako je mjenica tacno vremenski odredena tj. dan njene dospjelosti je tacno odreden mjenica se može prezentirati na isplatu i dva radna dana nakon dospjelosti. Tada se ne poklapa dan dospjelosti i dan isplate. Ako dospjelost pada na neki praznik onda je isplata prvi radni dan nakon praznika. Što se tice mjenice po videnju njena naplata je moguca bilo kad u roku od godinu dana od njenog izdavanja.
Povjerilac i dužnik se mogu sporazumjeti da se mjenica isplati i prije dospjelosti. Kada povjerilac ne prezentira mjenicu na isplatu na vrijeme, tada je svaki mjenicni dužnik ovlašten da mjenicnu svotu položi (deponuje) kod suda u mjestu placanja na trošak, opasnost i štetu povjerioca.
Mjenicni zakon zahtjeva od onoga ko vrši placanje da prije isplate ispita pravilnost niza indosamenata, ali ne i istinitost potpisa. Dužan je odbiti isplatu ako zna ili bi morao znati da podnosilac mjenice nije njen zakoniti vlasnik. Inace mjenica se podnosi na isplatu glavnom dužniku.
Mjenica se placa u cijelom iznosu a može i u dijelovima. Ako se isplacuje u cijelosti, dužnik ima pravo da zahtjeva da mu se preda mjenica i da se na njoj konstatuje da je isplacena u cijelosti. Dužnik može isplatiti i dio mjenicne svote, a povjerilac ne može to odbiti (što se razlikuje od opštih pravila obligacionog prava) što se konstatuje na mjenici i dužnik ima pravo tražiti izdavanje priznanice za placeni dio. Ostatak potraživanja povjerilac može tražiti od regresnih dužnika.
Mjenicna obaveza prestaje potpuno i mjenica se gasi samo ako je isplati glavni mjenicni dužnik. Ako je neko drugi izmiro ovu obavezu on ima pravo da traži mjenicnu svotu, troškove, zatezne kamate od glavnog dužnika kao i od ostalih mjenicnih dužnika. U mjenicnu svotu koju placa dužnik ukljucena je i kamata, koja se priracunava glavnici vec prilikom izdavanja .

Regres (kod mjenice)
Normalan tok mjenicnih radnji je takav da se mjenica podnosi na akcept trasat, osim ako postoji zabrana podnošenja mjenice na akcept. Ako trasat odbije akcept ili odbije isplatu, imalac mjenice stice pravo da se obrati ostalim dužnicima, regresnim dužnicima. Regresni dužnici su sva lica koja kao mjenicni potpisnici jamce povjeriocu da ce mjenica biti isplacena, a to su trasant, indosanti i njihovi avalisti.
Regresno pravo je pravo na osnovu kojeg imalac mjenice može tražiti, uz ispunjenje zakonskih uslova, isplatu mjenice od regresnih dužnika. Regresno pravo obuhvata i pravo mjenicnog dužnika, koji je isplatio mjenicu, da traži nanaplatu isplacenog od svojih prednika.
Postoje dvije vrste regresa:
1. Regres o dospjelosti ili regres zbog neisplate: njega imalac mjenice vrši ako dužnik ne isplati mjenicu u cjelini ili djelimicno na dan placanja ili dva dana poslije toga.
2. Regres prije dospjelosti: on se podnosi zbog neakceptiranja ili nesposobnosti za placanje trasata ili akceptanta i može se postaviti u slucajevima odredenim zakonom:
• Ako je akceptiranje odbijeno (potpuno ili djelimicno)
• Ako je prije ili poslije akceptiranja otvoren stecaj ili prinudna likvidacija nad imovinom trasata, odnosno akceptanta ili ako je trasat, odnosnoi akceptant obustavio placanje.
• ako je otvoren stecaj ili prinudna likvidacija nad imovinom trasanta, a radi se o mjenici koja se ne smije podnijeti na akceptiranje.
Svi regresni dužnici odgovaraju povjeriocu samostalno, neposredno i solidarno. To znaci povjerilac se može obratiti ma kom od njih ne poštujuci red kojim su potpisivali mjenicu. Od regresnih dužnika može tražiti mjenicnu svotu, kamatu, troškove koje je imao u vezi sa regresom, kao i zateznu kamatu.
Za ostvarivanje regresnih prava potrebo je ispuniti i odredene formalne usloveu vidu dokaza: uredna isprava o podizanju protesta, dokaz o nemogucnosti izvršenja, rješenje o otvaranju stecaja ili prinudne likvidacije.

Protest (kod mjenice)
Protest ima dvojako zanacenje:
- mjenicno pravna radnja koja se preduzima radi ocuvanja prava iz mjenice prema regresnim dužnicima,
- javna isprava kojom se na vjerodostojan nacin utvrduje da dužnik nije izvršio odredenu radnju iz mjenice (nije akceptirao, datirao akcept ili isplatio mjenicu)
Protest je uslov za regres i korištenje regresnih prava. To nije samo pravo nego i obaveza. Bez protesta se ne može aktivirati mjenicna odgovornost regresnih dužnika, stoga se on prvo obraca glavnom dužniku i traži izvršenje odgovarajuce radnje. Razlozi zbog kojih se podiže protest su zakonom utvrdeni:
1. protest zbog neakceptiranja mjenice ili djelimicnog akceptiranja – kada je trasat odbio potpuno ili djelimicno da akceptira mjunicu
2. protest zbog neisplate ili djelimicne isplate (akceptant odbio ili djelimicno isplatio)
3. protest zbog nedatiranja akcepta (akceptant nije stavio datum akcepta)
4. prekvizicioni protest (podiže ga imalac duplikata mjenice kojim traži predaju akceptiranog primjerka)
Protest podiže imalac mjenice ili njegov punomocnik i to lice se naziva protestant. Lice protiv koga je podignut protest naziva se protestat (to može biti trasat, akceptant, imalac akceptirane .orginala mjenice i dr.). Protest se mora podici u zakonom predvidenim rokovima (protestni rok) koji su kratki, a protest se podiže odmah po odbijanju izvršenja. Ako protest nije podnesen u roku mjenica postaje prejudicirana i povodom takve mjenice se ne mogu vršiti regresna prava. Rokovi se mogu produžiti u slucaju više sile ili zakonskih razloga, ali se tada mora izvršiti notifikacija.
Pored podizanja protesta, imalac mjenice ima obavezu ako se radi o odbijanju akcepta ili isplate, obavijestiti svog indosanta i trasanta u roku od 4 dana nakon protesta. Svaki indosant mora obavijestiti svog prethodnog indosanta i njegovog avalistu 2 dana nakon što dobije obavijest. Ovaj postupak obavještavanja naziva se notifikacija. Ona nije uslov za održanje regresnih prava.
Ukoliko je na mjenici upisana klauzula “bez troškova” imalac mjenice nije dužan podizati protest. Ako ga on i pored ove klauzule podigne onda sam snosi troškove protesta.
Protest se podiže kod suda mjesno nadležnog za protestata. Protestni organ (službenik suda) poziva protestata da izvrši svoju obavezu, i ukoliko izvrši postupak se obustavlja. Ako odbije izvršenje ili se ne odazove na poziv, protestni organ sastavlja protestnu ispravu ciji su elementi:
- prepis protestovane mjenice
- imena protestanta i protestata
- izjava da je protest ostao bez uspjeha
- mjesto, godina, dan i sat kada je pokušano izvršenje
- broj iz registra protesta i pecat suda
Svaki protest se zavodi u poseban registar suda (registar protesta) koji ima karakter javne knjige.


Intervencija (kod mjenice)
To je mjenicnopravna radnja kojom neko lice (intervenijent) vrši akceptiranje ili isplatu mjenice umjesto nekog mjenicnog dužnika (honorata) u slucajevima kada je imalac mjenice stekao regresno pravo po toj mjenici. Intervencija se poduzima u korist nekog regresnog dužnika radi zaštite od regresa.
Intervenijenta može odrediti trasant, indosant ili avalist upisom u mjenicu. Intervenciju može prihvatiti neko lice i samovoljno. Intervenijent može biti i trece lice ili lice koje je vec dužnik po toj mjenici. U ulozi intervenijenta ne može se pojaviti akceptant.
Pravna dejstva intervencije su relativnog karaktera jer se njome ne otklanja regres prema svim dužnicima nego samo prema honoratu i njegovim povjeriocima, licima ciji se potpisi nalaze poslije potpisa honorata.
Dva su osnovna kriterija za razlikovanje intervencije:
1. nacin na koji dolazi do intervencije (pozivna ili spontana intervencija)
2. razlog intervencije (zbog neakceptiranja ili neisplate)

Pozivna i spontana intervecija
Pozivna intervencija ili adresa po potrebi, adresa u nuždi, je kada trasant, indosant ili avalist odredi lice koje ce intervenisati u slucaju neakceptiranja i/ili neisplate mjenice.
Spontana intervencija je kada trece lice ili ma koji potpisnik mjenice (osim akceptanta) bez poziva, po svojoj volji spontano interveniše. Spontana intervencija može biti zbog neakceptiranja ili neisplate. Intervenijent je dužan u roku od dva radna dana obavijestiti o svojoj intervenciji onoga za koga je posredovao. Ako prekoraci ovaj rok, odgovara do visine mjenicne svote za štetu koja nastane usljed tog prekoracenja. Za razliku od pozivne intervencije imalac mjenice može odbiti akcept kod spontane intervencije, jer ne želi spontanog intervenijenta kao dužnika, dok isplatu potpunu ili djelimicnu ne može odbiti

Intervencija zbog neakceptiranja i intervencija zbog neisplate
Do inetrvencije zbog neakceptiranja može doci na osnovu pozivne i spontane intervencije, a primjenjuje se samo u slucaju ako bi došlo do vršenja regresa prije dospjelosti. Ako nastanu okolnosti za regres prije dospjelosti, imalac mjenice se obraca pozivnom intervenijentu radi akceptiranja. Ukoliko ovo propusti imalac mjenice nece moci ostvariti regres prema licu oznacenom za intervenciju niti prema njegovim sljednicima. Akceptiranje spontanom intervencijom povjerilac može odbiti, a ako prihvati spontani intervenijent odgovara kao njegov honorat. Intervenijent na mjenici upisuje izjavu o akceptu, za koga akceptira (ko je honorat) i potpisuje mjenicu "akceptiram u korist NN". Ako nije oznacen honorat vrijede slijedeca pravila:
- Sam potpis intervenijenta na licu mjenice, ako intervenijent nije trasat ili trasant, ima pravno znacenje avala
- ako je potpis na poledini ima znacenje bjanko indosamenta
- ako trasat interveniše pa stavi svoj potpis na lice mjenice, on postaje akceptant
Akceptiranjem mjenice intervenijent ne postaje glavni dužnik.
Intervencija zbog neisplate takode ima svrhu da otkloni regres. To je mjenicnopravna radnja kojom neko isplacuje mjenicu u cast dužnika (honorata), u slucaju kada imalac mjenice stekne pravo da zahtjeva isplatu mjenicne svote od regresnih dužnika. Kada glavni mjenicni dužnik odbije isplatu imalac mjenice je obavezan da se obrati pozivnom intervenijentu prije regresnih dužnika. Tek kada ga on odbije, pošto podigne protest, može se obratiti regresnim dužnicima.
Imalac mjenice ne može odbiti ni djelimicnu ni potpunu isplatu od intervenijenta. On je dužan na mjenici potvrditi isplatu intervencijom, naznaciti honorata i mjenicu predati intervenijentu. Ako se ne naznaci honorat onda je to ucinjeno u cast (korist) trasanta. Intervenijent stice prava koja ima njegov honorat.

Umnožavanje i prepisi mjenice
Mjenica se može umnožavati s namjerom da novi primjerci imaju osobine trgovackih efekata, da budu HOV, a može i za to da posluže kao prepis u druge svrhe. Mjenica može biti izdata u više primjeraka gdje je svaki jednak sa privm oznaceni rednim brojevima (drugi, treci itd). Svaki od njih je original. Nove primjerke može izdati samo trasant. Izdavanje novih primjeraka može tražiti svaki imalac te mjenice tako što ce se obratiti svom prethodniku, a ovaj svom i sve tako dok zahtjev ne stigne do trasanta. Duplikat se vraca istim putem natrag od jednog indosanta do drugog. Više primjeraka jedne mjenice se izdaje da bi se povjerilac osigurao za slucaj gubitka mjenice (pogotovo što se na akceptiranje cesto šalje poštom). Izdavanje više primjeraka može se sprijeciti unošenjem solo klauzule "platite za ovu solo mjenicu.., jedinu..."). Svi primjerci predstavljaju jednu mjenicu, i isplatom jednog primjerka gase se obaveze po svim ostalim. Kod kasatorne klauzule može se isplatiti po samo tacno odredenom primjerku. Ako je trasat akceptirao više primjeraka tada se isplatom jednog primjerka ne gase ostali primjerci koje je potpisao.
Svaki imalac mjenice ima pravo saciniti prepis mjenice, kopiju. Za prepis nije potrebno tražiti dozvolu trasanta. I sa prepisom se mogu raditi sve radnje kao i sa originalom, stim što se prepis ne može podnositi na akcept. Prepis mora sadržavati sve kao i original i plus naznaku da se radi o prepisu i kod koga je original. Ako nema ove naznake prepis gubi snagu mjenicnopravne isprave. Na prepisu se mora naznaciti i gdje se završava prepis, da bi se znalo u slucaju daljeg indosiranja ili avlairanja, odakle pocinje orginalni tekst. Od mjenicnog prepisa, koji služi kao trgovacki efekt treba razlikovati obicni prepis mjenice kojom se samo utvrduje da postoji takva mjenica.

Obezbjedenje mjenicnog potraživanja (pravo zaloga i pridržaja)
Pored licnih mjenicnih garancija (aval, intervencija, žiro) kao sredstava za obezbjedenje mjenicnog potraživanja služe zaloga i pridržaj.
Mjenicni založni povjerilac može tražiti od zalogodavca i pismenu izjavu o zalogu. Ako dobije izjavu onda je on na privilegovanom položaju i u slucaju da dužnik ne isplati mjenicu, povjerilac može od suda tražiti javnu prodaju založenih stvari i bez saslušanja zalogodavca. Tražbinu ili mjenicu može sam naplatiti i bez posredovanja suda, a založne stvari može zadržati.
Da bi osigurao svoje potraživanje mjenicni povjerilac može, iako nema založnog prava, zadržati dužnikov novac, HOV, dokaze o tražbinama i pokretne stvari, koje su zakonitim putem došle u njegove ruke (pridržaj). Razlikuju se dvije vrste pridržaja:
- redovni pridržaj – o dospjelosti mjenice
- kvalifikovani pridržaj – prije dospjelosti mjenice.
Po pravilu, pravo redovnog pridržaja stice se kad imalac mjenice stekne pravo na tužbu protiv mjenicnog dužnika, a kvalifikovanog pridržaja ako je dužnik pao pod stecaj ili obustavio placanje.

Amortizacija mjenice
je vanparnicni sudski postupak u kome se nestala mjenica (ukradena, izgorjela,..) oglašava nevažecom (amortizovanom). Svrha amortizacije jeste ublažavanje strogog nacela inkorporacije, da se bez isprave ne mogu ostvariti i prenositi prava.
Imalac nestale mjenice podnosi prijedlog sudu uz prezentiranje odgovarajucih dokaza. Ako sud nade da su podneseni dokazi dovoljni, putem oglasa u Sl. novinama FBiH poziva lice koje drži mjenicu u rukama da je podnese sudu. Ako se mjenica ne predoci sudu u odredenom roku, sud je oglašava nevažecom i o tome se obavještaju svi zainteresovani. Sudska odluka zamjenjuje mjenicnu ispravu.
Ako se u roku koji odredi sud pojavi neko lice koje drži mjenicu, u osnovi mogu nastati dvije situacije:
- da lice preda sudu mjenicu, i tada se obustavlja postupak amortizacije
- ako odbije da preda mjenicu, prekida se postupak amortizacije i povjerilac se upucuje na parnicni postupak da dokaže vlasništvo mjenice.

Mjenicne tužbe i prigovori
Svoje zahtjeve iz mjenice (mjenicnopravne zahtjeve – svi koji proizilaze iz mjenice) imalac mjenice može ostvariti putem tužbe (mjenicne tužbe) u parnicnom postupku (mjenicna parnica). Prije podizanja mjenicne tužbe potrebno je blagovremeno podizanje protesta.
Postoje dvije vrste mjenicnih tužbi: redovna (protiv glavnog mjenicnog dužnika) i regresna (protiv regresnih dužnika). Zaštita se daje iskljucivo savjesnom imaocu mjenice.
U mjenicnom pravu mogu se isticati prigovori:
1. koji se zasnivaju na licnom odnosu dužnika sa povjeriocem koji predstavljaju mjenicni zahtjev
2. koji se ne zasnivaju na licnom odnosu dužnika i povjerioca, nego na mjenicnoj ispravi. (može ih isticati svaki mjenicni dužnik svakom mjenicnom povjeriocu)
3. koji proisticu iz licnog odnosa dužnika prema nekom ranijem imaocu mjenice, ako je sadašnji imaoc znao ili je morao znati da postoji neka nedopuštena radnja povodom koje dužnik može staviti prigovor (nesavjestan imaoc mjenice)

Neosnovano obogacenje i drugi zahtjevi (gradansko pravne prirode kod mjenice)
U vezi sa mjenicnim poslom mogu proisteci zahtjevi koji nemaju iskljucivo osnava u mjenici nego se zasnivaju na nekim drugim cinjenicama. Ti zahtjevi su gradanskopravne prirode pa se podiže gradanskopravna tužba radi:
- ostvarivanje zahtjeva iz osnova neopravdanog bogacenja,
- zahtjev iz osnova prouzrokovanja štete usljed propuštene notifikacije
- zahtjev akceptanta radi pokrica protiv trasanta kada je isplatio mjenicu
- zahtjev vlasnika mjenice protiv posjednika mjenice (revindikacioni zahtjev)
Nacelo strogosti ublaženo je usvajanjem instituta neosnovanog obogacenja, gdje prema ZM trasant, akceptant i indosant cije su se mjenicne obaveze ugasile usljed zastarjelosti ili usljed propuštanja radnji propisanih radi održavanja mjenicnih prava, odgovaraju imaocu mjenice, ako su se na njegovu štetu neopravdano obogatili. ostali mjenicni obveznici oslobadaju se odgovornosti. Potraživanje kod neosnovanog obogacenja zastarjevaju za tri godine, a u svemu ostalom primjenjuje se pravila ZOO.

Vrste mjenica
1. prema tome ko placa mjenicnu svotu, odnosno da li je mjenica bezuslovno obecanje ili bezuslovan nalog: trasirana (vucena) i vlastita (sopstvena, solo) mjenica
2. prema trgovackom poslu kod koga se primjenjuje i funkciji koju zadovoljava: poslovna (robna ili trgovacka) i finansijska mjenica
3. prema formi i sadržini u momentu izdavanja: potpuna i bjanko (blanko) mjenica

Vlastita (sopstvena, solo) mjenica
To je HOV koju izdaje odredeno lice, jednostrana izjava volje kojom izdavalac bezuslovno obecava da ce o dospjelosti isplatiti mjenicnu svotu licu naznacenom u mjenici (remitentu). Kod vlastite mjenice za razliku od trasirane nema naredbe trecem licu (trasatu), nego samo obecanje izdavaoca da ce on izvršiti mjenicnu obavezu.
Bitni sastojci solo mjenice su isti kao kod trasirane, s tim što nema trasata, jer ga po prirodi ove mjenice ne može ni biti

Bjanko (blanko) mjenica
To je mjenica koja se izdaje i pušta u promet a nema sve bitne elemente (u skladu sa teorijom omisije), tj.na mjenicnoj ispravi neka su mjesta prazna, nepopunjena (stariji teoreticari je nazivaju bjelicom). Bjanko mjenica je privremeno nepotpuna mjenica jer se prazna mjesta popunjavaju kasnije, a najdocnije kad se prezentira na isplatu. Prema teoriji omisije, svako savjesno trece lice, kao imalac mjenice ovlašteno je da popuni odgovarajuce elemente. U momentu izdavanja bjanko mjenica može da sadrži samo potpis trasanta, a ne mora cak ni njegov, nego samo potpis akceptanta (bjanko akcept). Akceptant samo potpisuje mjenicu i na taj nacin se obavezuje da ce isplatiti mjenicnu svotu svakom u cijim se rukama nade mjenica. U bjanko mjenici od bitnih elemenata najcešce se ispušta svota i dospjelost. Razlog leži u tome što se mjenica daje kao osiguranje za neko buduce potraživanje, ali se još ne zna koliko ce ono biti i kada ce tražbina biti aktuelna. Kada dode do obracuna popunice te podatke.

Poslovna (trgovacka, robna) mjenica
Koristi se kod jednokratnih kratkorocnih poslovnih donosa iz ugovora robnog prometa. Ekonomski cilj ove mjenice je izvršavanje cinidbe druge ugovorene strane (placanje izvršenih usluga i sl.). Jedna ugovorna strana je izvršila svoju obavezu (isporucila robu) ili ce to uciniti, a radi obezbjedenja svoga potraživanja prima robnu mjenicu odmah akceptiranu. Trasant (prodavac) vuce mjenicu plativu dva mjeseca uz akcept na trasata (kupca) koju je on akceptirao prilikom izdavanja.
Izdavanjem poslovne mjenice postiže se više stvari:
- protucinidba iz jednog ugovornog odnosa izvršava se po pravilima strogog i mjenicnog prava
- postignuto je obezbjedenje potraživanja
- imalac mjenice može izvršiti eskont mjenice i tako prije doci do gotovog novca

Finansijska mjenica
Ovo je genericki pojam za sve mjenice koje se izdaju u vezi poslova finansijske prirode, kreditnim odnosima, finansijskim dugovanjima i i obezbjedenju novcanih potraživanja. Najcešca varijanta ove mjenice je kreditna mjenica. Ona služi kao pokrice za kredit i najcešce je trasirana na samog sebe (tj. trasant i trasat su isto ime), tj. lice koje traži kredit predaje kreditoru mjenicu trasiranu na sebe koju odmah akceptira do visine odobrenog kredita. Kod kreditne mjenice cesto se koristi jemstvo (žiro) umjesto avala, pa davalac kredita zhtijeva da se prvi žirant potpiše na mjenicu dva puta. Prvo na licu mjenice kako trasant, a zatim na poledinu kao bjanko indosant. Ostali žiranti se potpisuju samo na poledinu. Položaj prvog žiranta je najteži, njemu odgovara samo akceptant, dok ostalim žirantima odgovaraju njihovi prethodnici.
Žiro se svjesno koristi umjesto avala, zbog toga što je obaveza žiranta samostalna, dok kod avala njegova obaveza može biti ništavna ako iz formalnih razloga (na mjenici) ništavna obaveza njegovog honorata.

Cirkulaciona mjenica
Ona se koristi kao instrument placanja narocito u medunarodnoj trgovini. Licu koje položi odredenu svotu novca kod banke izdaje banka jednu ili više akceptiranih mjenica do tog iznosa.

Komisiona mjenica
Ona postoji kada se izdaje (trasira) za racun treceg lica. Trasant kao komisionar vuce mjenicu u svoje ime, a za racun komitenta koji ostaje van mjenicnog odnosa, pošto njegovog potpisa nema. U ovoj mjenici trasant (komisionar) naglašava trasatu klauzulom o pokricu da se trasat za pokrice ne obraca njemu nego komitentu. U mjenici se taj odnos može vidjeti iz klauzule o pokriceu ".. i stavite na teret NN". Ako komitent ne položi pokrice trasant ce odgovarati trasatu (akceptantu).
Komisiona mjenica se koristi kod isplate kupoprodajne cijene iz ugovora o prodaji. Pojavljuje se i u formi dokumenta trate mjenice, koja se koristi u domacem i medunarodnom prometu. Banka odobrava kredit odredenom licu, koje ce iz tog kredita platiti kupoprodajnu cijenu, ali putem mjenice: trasant (prodavac) vuce mjenicu na trasata (kupcevu banku), stavljajuci klauzulu da za isplacenu mjenicnu svotu banka tereti racun kupca, a ne trasanta (prodavca). Banka ce mjenicu akceptirati ako joj trasant (prodavac) preda odredena dokumenta iz ugovora o prodaji (racun, carinsku deklaraciju isl.). Banka je osigurana za izos kredita.

Mjenice kod kojih se jedno lice pojavljuje u više uloga
1. Trasirana mjenica po vlastitoj naredbi: kod ove mjenice isto lice je i trasant i remitent. Na mjenici mora stajati odgovarajuca klauzula (platite na mene ili platite po mojoj vlastitoj naredbi)
2. Trasirana vlastita mjenica: kod ove mjenice isto lice se pojavljuje u ulozi trasata i trasanta. U suštini ovdje dužnik vuce mjenicu sam na sebe u korist povjerioca (banke)
3. Trasirana vlastita mjenica po vlastitoj naredbi: kod ovih mjenica isto lice je trasant, trasat i remitent mada je to u praksi rijedak slucaj.

Zastarjelost
Zakon je odredio radnje i rokove u kojima se moraju preduzeti preduzeti da bi se sacuvala mjenicna prava. Propuštanjem se gube regresna prava i u mjenicnoj obavezi ostaje samo glavni mjenicni dužnik dok ne nastupi zastarjelost. Rok zastare odreden je prema tome ko je dužnik:
1. Zahtjevi protiv akceptanta su zastarjeli u roku 3 godine od dana dospjelosti mjenice. Akceptant ostaje obavezan za naknadu štete još tri godine, ako se iz tog posla neopravdano obogatio.
2. Zahtjevi imaoca mjenice prema trasantu i indosantima zastarjevaju u roku 1 godine od dana podignutog protesta. Ako postoji klauzula bez troškova onda od dana dospjelosti.
3. Zahtjevi indosanata jednih prema drugima kao i prema trasantu zastarjevaju 6 mjeseci od dana kada je indosant mjenicu iskupio, odnosno od tužbe ako je bila podignuta za naplatu mjenice.
4. Rok zastarjelosti za avalistu je isti kao i za onoga za koga je avalista jemcio


Prekid zastare kod mjenice
- podnošenjem tužbe sudu
- prijava mjenicnog potraživanja u stecaju odnosno likvidaciji,
- ostvarivanje mjenicnopravnih zahtjeva u toku parnice,
- obavijest kojom tuženi obavještava svog prethodnika da je protiv njega podnesena regresna tužba.
Prekid i obustava zastare djeluje samo prema onome prema kome je nastao uzrok za prekid odnosno obustavu.

Prestanak mjenicnih prava i obaveza
Mjenicna prava i obaveze mogu prestati na jedan od nacina na koji se inace gase obligacije:
1. Isplatom mjenice – kada glavni dužnik isplati mjenicnu svotu
2. Gubitkom prava prema odredenim dužnicima. Imalac mjenice, ako na vrijeme ne poduzme potrebne radnje, može izgubiti svoja prava prema svim obveznicima iz mjenice izuzev akceptanta
3. Amortizacijom mjenice
4. Poništenjem mjenice – imalac mjenice unese klauzulu "ne važi", "poništava se"
5. Oproštajem duga – pod uslovom da je oprošten glavnom dužniku
6. Kompenzacijom (prebijanjem duga za dug) – mjenicnopravna potraživanja za mjenicnopravna ( i za gradanskopravna). Isti dan dospjevaju dvije mjenice, sa istim licima u razlicitim ulogama, a mjenicne svote glase na istu valutu. Iznos ne mora biti isti. Za razliku može se izdati nova mjenica.
7. Novacijom – dužnik i povjerilac se mogu sporazumjeti da se umjesto isplate mjenicne svote izvrši druga cinidba. Tipican primjer prolongacija mjenice. Umjesto dotadašnje mjenice izdaje se nova sa novim rokom dospjelosti.
8. Konfuzijom – sjedinjavanje svojstva povjerioca i dužnika u istoj osobi po istoj mjenici. Obaveza prestaje samo privremeno, jer on može mjenicu dalje indosirati i ponovo postati dužnik. U slucaju konfuzije kod regresnog dužnika, on može tražiti isplatu od glavnog dužnika i od svojih prethodnika

CEK
Pojam ceka
Pojmovno odredenje ceka zavisi od toga da li je cek naplativ u zemlji ili inostranstvu. Ako je plativ u zemlji cek je onda hartija od vrijednosti kojom izdavalac (trasant) daje bezuslovan nalog banci (trasatu) da korisniku ceka (remitentu) isplati, po videnju, novcanu svotu upisanu na ceku iz pokrica koje trasant ima kod trasata (banke). Ova definicija odnosi se i na cek izdat u inostranstvu, a naplativ u BiH (loro cek)
Ako je u pitanju cek koji je izdat u BiH i naplativ u inostranstvu (nostro cek) izložena definicija se razlikuje u licnosti trasata (pored banke to može biti trgovac i netrgovac).
Cek je nalog (uput) za isplatu na ime vec neke postojece tražbine. Izdavanjem i predajom ceka ta se obaveza gasi. To je i jednostrana izjava volje.
Materija o ceku regulisana je posebnim Zakonom o ceku, a na cek se odnose i pravila ZOO. Pošto spada u istu grupu HOV kao mjenica, analogno se primjenjuju pravila Zakona o mjenici kao što su: pravovaljanost potpisa, indosamentu (osim o akceptu), avalu, placanju, protestu, regresnoj svoti, višoj sili itd. U medunarodnim odnosima odredbe Ženevske konvencije o ceku.

Ekonomska uloga ceka
- sredstvo bezgotovinskog placanja, instrument platnog prometa veoma raširen
- omogucava brza distanciona placanja prostim slanjem isparava, bez korištenja gotovog novca
- isplatoma putem cekova vrši se održavanje finansijske discipline, jer se cek isplacuje iz nekog pokrica
- povecava se finansijski potencijal poslovnih subjekata

Slicnosti ceka sa mjenicom
Sama cinjenica da se na cek primjenjuju neka pravila o mjenici govor da izmedu njih postoje odredene slicnosti:
1. punovažnost potpisa, rad lica bez ovlaštenja i prekoracenje ovlaštenja
2. pravila o razlici u novcanoj svoti na ispravi
3. indosiranje
4. prezentacija na isplatu
5. izdavanje bjanko isprave
6. aval (osim avala trasata)
7. regres zbog neisplate, regresna svota i notifikacija
8. protest (osim zbog neakceptiranja i na osnovu prepisa)
9. solidarna odgovornost
10. viša sila
11. zastara

Cek se od mjenice razlikuje po:
1. ekonomska funkcija
2. licnost trasata (banka)
3. pokrice kod trasata (banke)
4. cek može glasiti i na donosioca
5. cek dospjeva po videnju
6. kod ceka iskljucen akcept i sve što je vezano za akcept
7. kod ceka iskljucena intervencija
8. nije bezuslovno potreban protest za regres
9. nema domiciliranja
10. u nacelu nema djelimicne isplate
11. nema kamate
12. nije dopušteno korištenje odredenih klauzula

Bitni elementi ceka
Cek je strogo formalna isprava koja sadrži odredene sastojke bilo da se unose u ispravu ili se po zakonu pretpostavljaju. Za razliku od mjenice kod ceka nije prihvacena teorija omisije, zato u momentu predaje ceka banci (trasatu) cek mora biti popunjen svim elementima. Razlog leži u cinjenici da je cek po zakonu HOV po videnju. U poslovnoj praksi štampaju se formulari u vidu knjižice i predaju poslovnim subjektima.
Bitni sastojci koji se moraju upisati u ispravu pri izdavanju su:
1. Oznaka u slogu (tekstu) da se radi o ceku (isto kao kod mjenice) - U trenutku izdavanja ceka trasant mora imati ovlaštenje za raspolaganje na sredstvima. Pokrice mora biti u novcu, novcanom potraživanju trasanta od trasata ili kreditu koji je trasat dao trasantu.
2. Beznaslovan nalog da se plati odredena svota iz trasantovog pokrica
3. Ime lica koje treba da plati (trasat) (u unutrašnjem prometu i kod loro cekova to je neka banka)
4. Mjesto gdje treba platiti – ako nije navedeno smatra se da je to mjesto koje je oznaceno pored trasatovog imena, a ako ga nema ni tu onda isprava ne važi kao cek
5. Mjesto i datum izdanja – ako nije navedeno mjesto smatra se da je to mjesto pored trasantovog potpisa, ako ga nema onda isprava ne važi kao cek. Za datum isto kao kod mjenice
6. Potpis izdavaoca (trasant)

Nebitni sastojci ceka
To su klauzule (dopuštene):
• Klauzula “po naredbi”
• Klauzula “ne po naredbi” (rekta)
• Klauzula “bez protesta”
• Klauzula “bez obaveze”
• Klauzula “sa izvještajem” ili “bez izvještaja”
• Klauzula o moneti
• Klauzula o devizionom kursu
• Klauzula “za obracun”
Ostale klauzule koje su dopuštene na mjenici: "o akceptu", "o kamatama", "o domiciliranu","o broju primjeraka" i sl. na ceku nisu dopuštene.

Cekovne radnje
Osnovna obilježja cekovnih radnji su:
- Za razliku od mjenice kod ceka ne postoji akceptiranje niti intervencija,
- dok kod ceka postoji opziv ceka što je u mjenicnom pravu nepoznata radnja.
- ostale cekovne radnje (aval, protest, prezentacija idr.) specificne su u odnosu na iste u mjenicnom pravu
- izdavanje ceka bez pokrica povlaci imovinskopravnu, administrativnopravnu i krivicnopravnu odgovornost.
Osnovne cekovne radnje su: izdavanje ceka, prenos, aval (jemstvo), isplata, opoziv i umnožavanje.
Radnje za ocuvanje i ostvarivanje cekovnih prava su: protest, regres, obezbjedenje cekovnog potraživanja, amortizacija i cekovne tužbe

Izdavanje ceka
Pasivnu cekovnu sposobnost, sposobnost biti dužnik po ceku pa izdati ili prenijeti cek, kao aktivnu cekovnu sposobnost, sposobnost biti povjerilac po ceku, ima svako lice koje posjeduje pravnu sposobnost. Cek se može izdati samo na banku kod koje trasant ima pokrice sa kojim može raspolagati putem ceka. Ugovor izmedu komitenta banke (trasanta) i banke (trasata) predstavlja pravnu osnovu za ugovor o ceku, kojim su regulisana parava i obaveze po osnovu izdavanja i isplate ceka. U trenutku izdavanja cek mora biti popnunjen jer kod njega ne važi teorija omisije
Pokrice trasanta kod trasata mora postojati u trenutku izdavanja ceka, a pokrice se mora sastojati u gotovom novcu, novcanim potraživanjima trasanta prema trasatu ili u otvorenom kreditu koji je otvorio trasat trasantu i mora biti raspoloživo, da se njime može raspolagati putem ceka.
Nedostatak pokrica ne povlaci ništavost ceka, jer pokrice nije bitan element ceka. Za izdavanje ceka bez pokrica postoje odgovarajuce sankcije:
- administrativnopravna odgovornost trasanta 10-20% od nepokrivene cekovne svote,
- imovinskopravna odgovornost korisnik ceka u vidu naknade potpune štete
- krivicno-pravna odgovornost trasanta ako je znao da cek nema pokrica (krivicno djelo koje se goni pos lužbenoj dužnosti).
Administrativno pravna odgvornost postoji i kod izdavanja ceka bez datuma ili sa neistinitim datumom.
Moguce je izdati i vlastiti trasirani cek samo ako glasi na ime ili po naredbi. U tom slucaju trasant i trasat su isto lice (banka ima više filijala pa jedna filijala vuce cek na drugu).

Prenos ceka
Cek može glasiti:
1. na ime (nominativni, rekta)
2. po naredbi - uz ime korisnika upisana klauzula po naredbi (rekta)
3. na donosioca – platite donosiocu
4. i alternativno - remitent oznacen alternativno (platite N.N. ili donosiocu)
Cek se kao i mjenica prenosi: indosamentom, cesijom i prostom predajom (tradio). Pošto je rok kratak u praksi se rijetko prenosi.

Prenos ceka indosamentom
Prenos indosamentom je nešto naglašeniji nego kod mjenice. Indosament i ovdje mora biti bezuslovan i glasiti na cijelu cekovnu svotu. Djelimicni indosament je ništavan. Razlika u odnosu na mjenicu su:
- ništav je trasatov indosament jer banka ne može prenositi cek
- indosament na trasata (banku) ima pravni znacaj priznanice o isplati cekovne svote
- ako bilo ko osim trsasata stavi potpis na poledini ceka koji glasi na donosioca bez izjave o indosamentu, odgovara kao trasantov avalist
- nema bjanko indosamenta kod ceka na donosioca
- ne postoji založni indosament i indosament poslije dospjelosti (jer dospjeva po videnju)
Sposobnost ceka za prenos putem indosamenta može se iskljuciti upisivanjem klauzule po naredbi. I alternativni cek se može prenositi indosamentom.

Prenos ceka cesijom – samo se prenose cekovi kod kojih je pored imena napisana klauzula “ne po naredbi” (rekta cekovi)

Prenos ceka predajom - na ovaj nacin prenosi se cek koji glasi na donosioca, a prenos se vrši iz ruke u ruku prostom predajom. Dobra strana: lako i brzo se prenosi, prenosilac ne preuzima nikakvu odgovornost. Slaba strana: Pribavilac preuzima riszik neisplate, krade, gubitka ceka.
Prema medunarodnim pravilima cek ako je izdat na donosioca on se kasnije ne može pretvoriti u cek na ime ili po naredbi

Aval (jemstvo) kod ceka
To je cekovnopravno jemstvo kojim neko garantuje svojim potpisom na ceku da ce cekovna svota biti isplacena. Aval može dati svako poslovno sposobno lice kao i lica koja su potpisala cek (indosanti, trasant i avalisti). Za razliku od mjenice sam potpis na poledini ceka koji glasi na donosioca znaci aval za trasanta. Forma i pravna dejstva avala kod ceka ista su kao kod mjenice. Odgovornost avaliste je neposredna, samostalna i solidarna sa položajem onoga za koga je dao aval.

Isplata ceka
Cek dospijeva i plativ je po videnju, a imalac može podnijeti cek na isplatu istog dana kada je cek izdat. To je sredstvo placanja, a ne kreditiranja. Imalac ceka je obavezan, ako hoce da naplati cek isti podnijeti trasatu na isplatu u zakonom utvrdenim rokovima:
1. 8 dana ako je mjesto izdavanja i placanja isto i u našoj zemlji
2. 15 dana ako su to razlicita mjesta u BiH
3. 20 dana ako je cek izdat u nekoj evropskoj zemlji
4. 40 dana ako je cek izdat van Evrope koja je na obalama Sredozemnog i Crnog mora
5. 70 dana ako je cek izdat u ostalim zemljama van Evrope
Svi rokovi važe ako se cek naplacuje u našoj zemlji, a racunaju se od dana izdavanja ceka. Ako korisnik propusti rok prezentacije cek postaje prejudiciran i imalac gubi prava regresa. Ipak imalac ima pravo podnijeti takav cek na isplatu a banka (trasat) ga je obavezna isplatiti, ako cek nije opozvan i ako nema drugaciji ugovor sa trasantom.
Prije isplate ceka provjerava se njegova vjerodostojnost (sadržinu, regularnost lanca indosamenata, da li postoji preinacenje ili brisanje ceka itd.) a potom se vrši isplata. Isplata ceka može se vršiti na razlicite nacine:
- placanjem u gotovom – ako nije predvideno drugo placanje (npr samo za obracun), i uglavnom licima koji nemaju otvoren racun
- prenosom cekovne svote u korist racuna korisnika (kod obracunskih cekova),
- kompenzacijom – dolazi u obzir ako su ispunjeni slijedeci uslovi:
- potpisnik ceka (trasant, indosant, avalista) stekao je tražbinu prema korisniku ceka (remitentu, indosataru)
- tražbine su dospjele, istorodne i likvidne,
- predajom korisniku drugog ceka – koji se vuce na drugu banku, ako su korisnik ceka i trasat sa tim saglasni.
Cekovna svota se isplacuje u cijelosti i korisnik ceka nije dužan primiti djelimicnu isplatu. Kada isplati cek trast ima pravo zahtjevati predaju ceka i da se na njemu konstatuje da je isplacen.
Pravno desjtvo isplate je isto kao kod mjenice. Ako je trasat isplati cjelu cekovnu svotu gase se obaveze svih cekovnih dužnika, dok kod djelimicne isplate umanjuju se za onoliko koliko je isplaceno.
Ako trasat odbije isplatu koja je blagovremeno podnesena, odbijanje treba da se konstatuje protestom, pa korisnik ceka može tražiti isplatu od trasanta i ostalih mjenicnih dužnika.




Opozivanje ceka
Opoziv ceka može izvršiti iskljucivo trasant (pod zakonom predvidenim uslovima) i to povlacenjem svog naloga, odnosno zabranjuje trasatu da isplati cekovnu svotu. Kod opoziva ceka treba razlikovati dva slucaja:
1. opozivanje ceka prije roka odredenog za prezentacije i to samo cek na ime i cek po naredbi
2. opozivanje ceka nakon proteka roka za njegovu prezentacije za isplatu (ovdje se može opozvati svaki cek ukljucujuci i onaj na donosioca)

Opoziv ceka može biti opšti (generalni) i individualni (pojedinacni). Opšti je kada se ugovorom izmedu trasanta i banke unaprijed zabrani isplata svih cekova trasanta kojima je protekao rok za prezentaciju. Individualni je kada se zabrani isplata tacno odredenog ceka (cekovi prije roka odredenog za prezentaciju).

Protest kod ceka
To je cekovnopravna radnja poduzeta radi ocuvanja regresnih prava. U odnosu na mjenicu uži je krug razloga zbog kojih se može podignuti protest, pošto nema akceptiranja. On se može podignuti zbog:
- odbijanja isplate ili djelimicne isplate,
- odbijanja obracuna, odnosno prenosa sa racuna na racun
- odbijanja isplate protestnih troškova
- odbijanje isplate u naznacenoj valuti
- te prekvizacioni protest imaoca duplikata ceka (ne i kopije) radi pribavljanja orginala
Odbijanje isplate može se utvrditi na tri nacina:
1. putem javne isplate (protest zbog neisplate)
2. potpisom i datiranom izjavom trasata na ceku kojom odbija isplatu
3. datiranom potvrdom obracunske ustanove kojom se utvrduje da je cek bio podnesen na vrijeme
Protest mora biti ucinjen prije nego što protekne rok za prezentaciju ceka za isplatu, odnosno ako je podnesen zadnji dan, rok za protest ze može produžiti samo za još jedan radni dan. Ne podnošenjem protesta u za to predvidenom vremenu gubi se pravo prema regresnim dužnicima.
Korisnik ceka može biti osloboden obaveze podizanja protesta, ako je u ispravi upisana klauzula "bez troškova" ili "bez protesta", koju može upisati trasant, indosant ili avalist.

Regres kod ceka
Imalac ceka može vršiti regres protiv indosanta, trasanta i avaliste ako bude odbijena isplata ceka koji je prezentiran na vrijeme uz uslov da je blagovremeno podigao protest. Regresni dužnici odgovaraju samostalno (samostalan cekovni odnos) i solidarno (korisnik ceka može zahtjevati isplatu od cekovnih dužnika, od svih zajedno ili od bilo koga ne držeci se reda kojim su oni potpisivali cekovnu ispravu). Kod ceka ne dijele cekovne obaveze kao kod mjenice nego prevaljuju cijelu obavezu jedan na drugog.
Trasant se ne može ni u kom slucaju osloboditi cekovne obaveze kao što je to slucaj kod mjenice.
Odgovornost trasata je veoma specificna, pošto trasatovog potpisa nema na cekovnoj ispravi, pa njegova obaveza nije cekovnopravne prirode nego gradanskopravne prirode. Izmedu trasata i korisnika ceka nema uopšte pravnog odnosa i jedino su cekovnopravne prirode odnosi izmedu:
- trasanta i korisnika ceka,
- indosanata i avalista i korisnika ceka, te
- medusobni odnosi izmedu regresnih dužnika

Umnožavanje ceka
Pri umnožavanju ceka postoje neka pravila:
- nije dopušteno umnožavanje ceka u unutrašnjem pravnom prometu
- cek koji je izdat u zemlji a plativ u inostranstvu može se umnožiti samo ako glasi na ime ili po naredbi
- cek na donosioca ne može se uopšte umnožavati
- Kada se cek umnožava u slogu svakog primjerka mora biti njegov tekuci broj inace cek ne važi.
- prepis ceka može se praviti i ima snagu obicnog dokaznog sredstva, nije HOV (cekovno pravo ne poznaje prepis ceka kao HOV)

Amortizacija ceka – Razlozi za amortizaciju isti kao kod mjenice, pa se pravila mjenicnog prava u svemu primjenjuju. Problem se pojavljuje kod amortizacije ceka na donosioca pošto je gotovo nemoguce podnijetu sudu valjan dokaz o identifikaciji takvog ceka.

Obezbjedenje potraživanja kod ceka
Kao u mjenicnom pravu, putem zaloga i pridržaja (retencije) bez obzira na samostalnu i solidarnu odgovornost svakog potpisnika.

Tužbe kod ceka
Korisnik ceka zaštitu svojih prava može ostvariti tužbom i zavisno od pravnog osnova tužbe postoje tri vrste tužbe:
1. regresna – protiv regresnih dužnika. Kad su provedene sve radnje, ali je izostala isplata. Osnov u cekovnom poslu.
2. tužba iz osnovnog posla – redovna gradanska (parnicna) tužba. Osnov u poslu koji je bio razlog izdavanja ceka. (pr. ugovor o prodaji – Poverilac može zahtjevati naplatu regresnom tužbom ili da kupca tuži za naplatu ugovorene cijene – tužba iz osnovnog posla). Korisnik ceka može podici tužbu samo protiv trasanta i svog neposrednog indosanta, odnosno lica sa kojim je zakljucio neki pravni posao
3. tužba zbog neosnovanog obogacenja – gradanskopravna tužba, kada trasant ili indosant nešto ostvare a zauzvrat ne ucine odgovarajucu protucinidbu. U slucaju kada je protekao rok za ostvarenje cekovnih prava ili je nastupila zastara oni su se neosnovano obogatili, pa je korisniku ceka ostavljena mogucnost zaštite putem ove tužbe. Ona se podiže kada nema mjesta tužbi iz osnovnog posla

Delikti u cekovnom pravu
Da bi se sacuvalo povjerenje u cek Zakon o ceku predvida sankcije za neke cekovne radnje. Sankcije su: imovinskopravne prirode – za naknadu štete, administrativnopravne u obliku prekršaja i krivicnopravne.
Najteža inkriminisana radnja jeste izdavanje ceka bez pokrica gdje se trasant može kazniti se u srazmjeri sa visinom pricinjene štete ili neizvršene obaveze izreci kazna najviše do dvadesetostrukog iznosa pricinjene štete. Trasant je dužan korisniku ceka nadoknaditi štetu. Kao prekršaj tretiraju se i ove radnje:
- trasiranje ceka bez datuma ili sa neistinitim datumom
- preuzimanje, prenos i isplata takvog ceka
- trasiranje ceka na drugo lice, a ne na banku
- poništaj opšteg ili posebnog precrtaja na bariranom ceku,
- pretvaranje posebnog u opšti precrtaj

Vrste cekova – ktiteriji podjele
1. prema oznaci korisnika: Cek na ime, cek po naredbi, cek na donosioca i alternativni cek
2. namjeni ceka: isplatni, obracunksi, barirani, cirkulacioni, putnicki i dokumentarni
3. garancijama da ce cek biti isplacen: neakceptirani, akceptirani, certificirani i vizirani
Pored ovih postoje još:
- bankarski – kad su u ulozi trasanta i trasata banke, ali razlicite
- loro cekovi – koje inostrana banka vuce na domacu banku (Mjesto izdavanja u stranoj, a placanja u domacoj zemlj
- nostro ckovi – koje domaca banka vuce na stranu banku – mjesto izdavanja BIH, a naplate u inostranstvu

Isplatni (gotovinski, blagajnicki) cek
Nazva se tako jer se njime cekovne svote isplacuju korisniku u gotovom novcu na blagajni banke obicno licima koji nemaju otvoren racun kod banke. Ovim cekom i sam trasant može naplatiti cekovnu sumu ako je oznacen kao korisnik.
Obracunski (virmanski)cek
To je cek koji se ne može isplatiti u gotovom novcu. Kada je trasant ili korisnik stavio na cek klauzulu “za obracun” time je zabranjeno banci trasatu da vrši isplatu novca u gotovini. Isplata ceka se vrši putem obracuna prenosom cekovne svote sa racuna trasanta na racun remitenta.
Forma obracunskog ceka je konacna i ne može se opozvati. Ako trasat isplati novac u gotovom odgovara za naknadu štete. Kod ovog ceka ne postoji rizik da dode u pogrešne ruke.

Precrtani (barirani) cek
Ovaj cek se ne isplacuje imaocu neposredno vec nekoj banci za njegov racun. Na ovom su ceku povucene dvije paralelne linije dijagonalno. Precrtavanje na poledini nema pravnog dejstva. Ukršteno precrtavanje znacilo bi poništenje ceka.
Precrtavanje može biti:
- opšte - izmedu paralelnih linija ne upisuje ništa. Ovakav cek imalac može naplatiti preko ma koje banke. Može se pretvoriti u posebni..
- posebno - izmedu dvije paralelne linije se upisuje ime banke, a imalac ovog ceka može naplatiti cek samo u toj banci. Ne može se pretvoriti u opšti.
Barirani cek obicno se izdaje kad se želi znati kome je cek isplacen. Najslicniji je virmanskom ceku.

Cirkulacioni (cirkularni) cek
Njega izdaje banka trasant korisniku ceka (komitentu) koji ima kod nje pokrice i tim cekom poziva (nareduje) sve svoje filijale, kao i banke korespodente, da isplate cek. Korisnik cirkulacionog ceka je onaj ko ima cekovni racun kod banke izdavaoca tog ceka. Uloga cirkulacionog ceka je velika jer se skoro izjednacava sa novcem. Umjesto da nosi gotovinu poslovan covjek nosi cirkulacioni cek koji može naplatiti ili njime izmiriti obavezu (indosirati) u svakom mjestu gdje banka ima poslovnu jedinicu ili poslovnu vezu. Može se prezentirati na naplatu u roku od 6 mjeseci od dana izdavanja.

Putnicki cek
To je varijanta cirkulacionog ceka kojim se placaju usluge u putnickom i turistickom prometu. Te cekove izdaju banke, turisticke agencije ili putnicki biroi, u korist remitenta koji tim cekom vrši placanje usluga. Redovno glase na ime i okrugle cifre. Indosiranje ovih cekova je ograniceno. Poslovni subjekti koji prime ove cekove ne mogu ih više indosirati

Cek za potrošacki kredit
Njega izdaje banka koja je odobrila kredit odredenom licu pri cemu je ista banka i trasat, a korisnik ceka može izvršiti placanje za kupovinu robe koja je obicno navedena na poledini ceka. Vrijeme važenja ceka je takode odredeno. Predstavlja varijantu bariranog ceka. U novije vrijeme ova vrsta ceka zamjenjena je kreditnim pismom.

Dokumentovani (dokumentarni) cek
Ovaj cek ima slicnosti sa dokumentovanim akreditivom. Pri prezentaciji radi isplate ovog ceka remitent mora prikazati na uvid odredena dokumenta koja su naznacena u ceku. Radi se o robnim dokumentima (tovarni list, faktura, konosman) iz kojih se može vidjeti da je korisnik ceka izvršio odredene obaveze. Ova vrsta ceka sadrži uslov za realizaciju.

Zastarjelost i prestanak cekovnopravnog odnosa
Rokovi zastarjelosti kod ceka su mnogo kraci nego kod mjenice, jer je instrument placanja i oni su:
1. Regresni zahtjevi korisnika (remitenta, indosatara) prema indosantima i trasantu zastarjevaju za 6 mjeseci od dana proteka roka za podnošenje ceka na isplatu
2. Regresni zahtjevi indosanata jednih prema drugima kao i indosanta prema trasantu zastarjevaju 6 mjeseci od dana kada je indosant iskupio cek ili kad je protiv njega podnesena tužba.
Pored isplate i zastarjelosti cekovnopravni odnos prestaje na sve nacine kao i mjenicnopravni odnos sa istim znacenjem i pravnim posljedicama



OBVEZNICA
Pojam obveznice
U širem znacenju to je hartija od vrijednosti kojom se izdavalac bezuslovno obavezuje da ce imaocu obveznice (povjeriocu) isplatiti o dospjelosti iznos novaca na koji obveznica glasi ili predati odredenu kolicinu zamjenjivih stvari ili hartija od vrijednosti. Ovo je i definicija trgovacke obveznice, koja je zastupljena u Njemackom pravu.
U užem znacenju obveznica je HOV (pisana isprava), hartija o dugu koja glasi na odredeni iznos novca, a naziva se bon ili obligacija, dok je dionica hartija o ucešcu u trgovackom društvu.
Zakon o vrijedonosnim papirima poznaje samo obveznicu u užem smislu rijeci, (glasi samo na iznos novce, ne i na zamjenjljive stvari) i prema njemu obveznica je pisana isprava koja glasi na ime ili na donosioca i kojom se njen izdavalac (pravno lice) bezuslovno obavezuje da ce imaocu obveznice o dospjelosti isplatiti nominalni iznos dionice (glavnicu) sa fiksnom ili promjenjljivom kamatom, a nekada i odreden iznos ucešca u dobiti.
Izmedu izdavaoca obveznice (dužnika) i kupca (povjerioca) zasniva se obligacioni odnos koji je po karakteru dugorocan i kreditne prirode. U obveznicu je inkoporisano pravo na odredeno novcano potraživanje. Obligacioni odnos po osnovu obveznice nastaje jednostranom izjavom volje izdavaoca obveznice.
I povjerilac i dužnik sticu odredene prednosti obveznicom u odnosu na ugovor o kreditu:
a) povjerilac: može prodati obveznicu ako želi prije dobiti gotov novac, nekad cak iznad njene nominalne vrijednosti.
b) povjerilac: može je upotrijebiti kao zalogu za obezbjedenje drugih potraživanja
c) povjerilac: ako je predvideno, može je konvertovati u dionicu
d) Dužnik: emisijom obveznica, uz javni poziv i u velikom broju dolazi do znacajnog kapitala koji vraca u dužem periodu
e) dužnik: može je iskupiti otplatom duga prije dospjelosti (klauzula o pozivu)
f) dužnik: pošto nema upravljanja kao kod dionice nema bojazni od preuzimanja firme
g) daje mogucnost vece mobilizacije finansijskog kapitala na obje strane

Pravne karakteristike obveznice
1. izdavalac može biti samo pravno lice (svi tipovi TD, zatim statusni oblici povezivanja: holding, koncern, Institucije tržišta kapitala: banke, osiguravajuca društva i dr.), kao i svi oblici državne organizacije (kanton, opština, itd.)
2. obveznica je hartija od vrijednosti na kojoj je inkorporirano pravo zasnovano na dugorocnoj dužnickoj osnovi. Obveznica je dužnicka dugorocna i kreditna hartija
3. sve cinidbe u vezi obveznice vrše se u novcu (prema našem ZOVP)
4. obveznica redovno nosi prihod u vidu kamate (promjenljive ili fiksne), kao i ucešce u dobiti ako se radi o participativnoj obveznici
5. obveznice se izdaju masovno, u serijama (serijska hartija) i predstavlja predmet poslovanja berze efekata. Za izdavanje potrebno je odobrenje državnog organa
6. obveznica je negocijabilan papir koji glasi na ime ili donosioca
7. obveznica je fungibilna (zamjenjiva) hartija od vrijednosti što je uslov da bi se pojavila na berzi

Dijelovi obveznice
Obveznica može biti
1. prosti papir – sastavljen iz jedne isprave, jednog dijela. Isplacuje se u jednom iznosu u cjelini (glavnica i kamate)
2. složeni papir– sastavljen iz više isprava, od glavene (obveznicka isprava, plašt) i sporednih isprava (kamatni kuponi i taloni). Isplacuje se u dijelovima.
U glavnoj ispravi inkorporisano je osnovno pravo – potraživanje nominalnog iznosa obveznice.
U kamatni kupon inkoporisano je sporedno potraživanje – zahtjev za naplatu kamate, odnosno ucešca u dobiti (kod prticipativne). Kupon je hartija na donosioca, koji može biti odvojen od glavne isprave i tada predstavlja samostalni zahtjev, može se samostalno prenositi kao papir na donosioca. Važi i kad je glavno potraživanje prestalo ili preinaceno.
Talon je uputnica na nove kupone. Njima se izdavalac obavezuje da imaocu glavne isprave izda nove kupone kada se postojeci iskoriste.

Bitni elementi obveznice prema ZOVP
1. oznaka na ispravi da je obveznica
2. firma, odnosno naziv i sjedište emitenta (pravnog lica)
3. firma ili ime kupca ili oznaka da glasi na donosioca
4. novcani iznos u domacoj ili stranoj valuti (nominalni iznos)
5. visina kamatne stope, odnosno postotak ucešca u dobiti (ako se radi o participativnoj obveznici)
6. rokovi otplate glavnice i kamata
7. prava rezervisana u korist imaocu i izdavaocu obveznice
8. sreija i kontrolni broj obveznice
9. mjesto i datum izdavanja
10. potpis ili faksimil ovlaštenog lica izdavaoca obveznice
Svi elementi upisuju se na licu isprave, a na poledini amortizacioni plan.
Ako se izdaje sporedna isprava u vidu kupona, ona obicno sadrži:
1. firma, odnosno naziv i sjedište emitenta (pravnog lica)
2. seriju i kontrolni broj obveznice
3. mjesto i datum izdavanja
4. period na koji se kupon odnosi
5. faksimil ovlaštenog lica izdavaoca.

Klauzule o pravima izdavaoca i imaoca obveznice
Jedan od bitnih elemenata su i klauzule o pravima imaoca i izdavaoca obveznice (7), a to su:
- klauzula o garanciji - kojom drugo pravno lice, banka, TD i sl. garantuje isplatu. Daje se za sve (potpuna) ili dio obaveza (djelimicna). Ova obveznica se još nazivaju garantovana.
- klauzula o konverziji - daje mogucnost zamjene obveznice kod emitenta za neku drugu hartiju od vrijednosti, novac ili realna dobra. Obveznica sa warrantom
- klauzula o pozivu na iskup - daje pravo emitentu da obveznicu otkupi prije roka dospjelosti.
- klauzula o garancijama za neiskupljenje - kojom emitent garantuje imaocu da obveznicu nece otkupiti u nekom vremenskom roku – npr.5 godina.
- klauzula o refinansiranju - emitent može emisijom novih obveznica otkupiti stare
- klauzula o otplatnom fondu - njom se izdavalac obavezuje da ce u odredenim vremenskim periodima povlaciti odreden broj obveznica otkupom.

Izdavanje i emisija obveznice
Izdavanje obveznica se može podijeliti u nekoliko faza:
1. donošenje odluke
2. dobijanje odobrenja
3. izdavanje obveznice
4. registracija izdatih obveznica
Poseban postupak predstavlja uvodenje obveznice na berzu efekata, ukoliko zadovolji stroge kriterije berze, gdje se gleda i podobnost izdavaoca i same hartije.

Donošenje odluke o izdavanju obveznica: odluku donosi u pismenoj formi uprava društva koje izdaje obveznice, odnosno nadležni organ društveno-politicke zajednice. Obavezni elementi odluke, po zakonu su:
1. emisiona masa – ukupan iznos na koji se izdaju obveznice
2. investicije – namjena za koju se izdaju obveznice
3. nacin izdavanja obveznice, rokovi otplate glavnice,
4. visina kamatne stope, ako je predvidena
5. udio u dobiti ako se izdaju participativne obveznice.
6. nacin obracuna i placanja kamata itd.
Dobijanje odobrenja za izdavanje obveznice: njega daje u vidu rješenje Komisija za vrijednosne papire. Obveznice emitovane prije odobrenja su pravno ništavne.
Faza Izdavanje obveznica: tek kad dobije odobrenje izdavalac može izdati dionice. Emisija obuhvata niz pravnih i faktickih radnji kao što su: angažovanje banke na komisionoj ili zastupnickoj osnovi, objavljivanje javnog poziva, objavljivanje upisa i uplata, štampanje obveznica, angažovanje garanata, distribucija i predaja novca.
Registracija izdanih obveznica: registrovanje se vrši kod Ministarstva finansija gdje se u registar upisuju relevantni podaci vezani za obveznicu (vrsta, serija, brojevi i dr.)

Prenos obveznice
Obveznica koja glasi na ime može se, prema izricitoj zakonskoj odredbi, prenositi samo punim indosamentom. Nema bjanko i indosamenta na donosioca. Pravna dejstva prenosa nastaju upisom u maticnu knjigu. Indosament može biti:
- punomocnicki – obicno se koristi kada banka pored cuvanja preuzima obavezu vršenja prava iz obveznice za racun imaoca (naplata glavnice i kamata)
- založni – kad se obveznica koristi za obezbjedenje potraživanja, najcešce kredita..
Obveznice cesto glase na donosioca pošto ne daju pravo ucešca u upravljanju i takve obveznice se prenose prostom predajom. I ovdje je bitna teorija pravnog privida po kojoj je savjesni pribavilac obveznice na donosioca, odnosno kamatnog kupona je njihov zakonski imalac i sticalac prava iz tih hartija bez obzira na to što su te isprave izašle iz ruku izdavaoca ili ranijeg imaoca protiv njegove volje (ukradene). Prema principu savjesnosti – savjesni izdavalac obveznice na donosioca (nije znao niti je morao znati) se oslobada duga isplatom duga donosiocu, pa i kad on nije zakonski imalac.

Amortizacija i promjene obveznice
Amortizacija obveznice je ista kao i kod mjenice. Zakon ne daje mogucnost amortizacije obveznice koja glasi na donosioca. Na obveznici se takode mogu vršiti odredene promjene. Na zahtjev i o trošku imaoca, izdavalac može izvršiti slijedece radnje:
1. Pretvaranje obveznice na donosioca u obveznicu na ime – vinkulaciju
2. (obrnuto - devinkulaciju) pretvaranje obveznice na ime u obveznicu na donosioca ako nije zabranjeno
3. Moguce je sjediniti više obveznica jedne serije u jednu obveznicu
4. Moguce je jednu obveznicu podijeliti u više manjih obveznica, s tim da ne mogu biti niže od nominalne vrijednosti od najnižeg apoena obveznice u toj seriji.

Vrste obveznica
1. Obveznice prema nacinu odredivanja nosioca prava: postoje
• obveznice na ime – na licu upisano ime imaoca (kupca) ili na poledini kod prenosa punim indosamentom (ime indosatara)i
• na donosioca – ne sadrže ime prvog sticaoca, niti kasnijeg u slucaju prenosa
2. Obveznice prema položaju emitenta (ko stoji iza emitovanih obveznica)
• obveznice poslovnih (privatnih) subjekata – za finansiranje investicionih projekata
• obveznice javnopravnih subjekata: obveznice države, obveznice razlicitih oblika državne organizacije (kanton, grad..), obveznice državnih institucija i obveznice javnih korporacija (preduzeca). Izdaju se za ostvarivanje javnih ciljeva (infrastruktura), a nekada i pokrivanje deficita u budžetu. Nemaju rizika (nulti rizik)
3. Obveznice prema roku dospjelosti:
• kratkorocne (do 5 godina),
• srednjorocne (5-20 godina) najcešce i
• dugorocne (preko 20 godina)
4. Obveznice prema nacinu amortizacije (naplate kamate). Obveznice se mogu amortizovati jednokratno - kamatu je moguce isplatiti na kraju (u roku dospjelosti) zajedno sa glavnicom ili periodicno (godišnje, mjesecno)
5. Obveznice prema stepenu garancije:
• obicne obveznice sa fiksnom kamatnom stopom, rokom dospjeca koji se ne može mjenjati i odredenom nominalnom vrijednosti – ne izdaju se posebne garancije nego izdavalac garantuje cjelokupnom svojom imovinom
• hipotekarne obveznice – hipoteka na nekretninama
• obveznice obezbjedene na bazi hipotekarnog pisma – što najcešce koriste hipotekarne banke. Na osnovu hipotekarnog pisma banka upisuje hipoteku na nekretninama hipotekarnog dužnika. Ta hipoteka je garancija za izdate obveznice banke.
• obveznice sa zalogom na pokretnim stvarima (ukljucujuci i HOV). Emisiona masa je niža od tržišne vrijednosti zaloge (obicno iznosi 80%). Isti je slucaj i kod hipotekarnih obvez.
• garantovane obveznice – banka koja ima komisiona ili agenturna ovlaštenja garantuje za izdavaoca obveznica
• obveznice izdate uz klauzulu o otplatnom fondu – garancija je u tome što se otkupom (u periodima) obveznica smanjuje poslovni rizik za preostale (neiskupljene) obveznice.
6. Obveznice prema prihodu koji nose:
• obicne bveznice sa fiksnom kamatom koja se ne može mijenjati
• obveznice sa promjenjljivom kamatom (ako zavisi od indeksa – obveznice sa indeksom).
• obveznice bez kamate (bez kupona) - prodaju se uz diskont (umanjenje za isnos kamata).
• participativne obveznice koje nose, pored kamate, i ucešce u dobiti izdavaoca obveznice. Ne daju pravo upravljanja u TD i po tome se razlikuju od prioritetnih participativnih dionica.
7. Obveznice prema nacinu odredivanja kamate i rokovima isplate. Ovdje je uglavnom rijec o obveznicama sa promjenjljivom kamatnom stopom. Kamatna stopa se unaprijed veže za utvrdeni index (obveznice sa indexom). Index može biti stopa novcanog tržišta (LIBOR), što je najcešce (berzanska cijena odredene robe nafte, zlata). Što se tice vremena isplate obveznice sa polugodišnjom i obveznice sa godišnjom isplatom kamata.
8. Obveznice prema mogucnosti zamjene. Konverzija predstavlja mogucnost zamjene obveznice za drugu obveznicu, dionicu, valutu ili realna dobra. Prema ovom kriteriju:
• nekonvertibilne – ne mogu se mijenjati
• obveznice sa ogranicenom konverzijom – mogu se konvertovati samo u obicne dionice ili druge obveznice
• obveznice sa punom konverzijom – za druge dugorocne hartije, novac ili trajna dobra.
• obveznica sa warrantom nosi posebnu opciju – imaoc ima pravo da kasnije kupi neki drugi papir izdavaoca po fiksnoj cijeni.
9. Obveznice prema valuti na koju glase: Obveznice u domacoj i obveznice u stranoj valuti.
10. Obveznice prema teritoriju:
• domace – gdje su izdavalac i kupac domaca lica i sa kojim se trguje u okviru jedne zemlje (BiH)
• inostrane obveznice – izdavalac iz jedne zemlje, a kupci iz drugih zemalja, odnosno sa kojima se trguje na inostranom tržištu (obveznice svjetske banke i evroobveznice).

BLAGAJNICKI ZAPIS
To je pismena isprava koja glasi na ime ili na donosioca i kojom se njen izdavalac (obicno banka, druga depozitna organizacija, društveno-politicka zajednica) bezuslovno obavezuje da imaocu hartije od vrijednosti o roku dospjelosti, koji je do godine dana, isplati nominalni iznos (glavnicu) sa kamatom. U ovu HOV inkoporisano je obligaciono pravo u obliku potraživanja ukamacene glavnice do jedne godine.
Pravne karakteristike blagajnickog zapisa su:
1. Izdavalac blagajnickog zapisa, za razliku od izdavaoca obveznice i komercijalnog zapisa, može biti centralna banka, poslovne banke i depozitne organizacije svih tipova, te društveno-politicke zajednice svih oblika
2. Od izdavaoca blagajnickog zapisa zavisi kategorija kupca:
• ako ga izdaje centralna banka tada su kupci poslovne banke i depozitne organizacije
• ako ga izdaje poslovna (privatna) banka, depozitne organizacije i druš.-pol. zajednice tada su kupci sva pravna i fizicka lica
3. Blagajnicki zapis je HOV prvenstveno finansijskih organizacija, a potom države (papir sa javnim povjernenjem)
4. To je isprava izdata na kratkorocnu obligaciju.Sve cinidbe na ovom papiru vrše se u novcu. Blagajnicki zapis nosi imaocu prihod u vidu kamate (fiksne ili promjenljive)
5. to je tržišni efekat koji se izdaje u serijama i ima svoju tržišnu cijenu
To je instrument kratkorocne mobilizacije kapitala na kreditnoj osnovi

Bitni elementi blagajnickog zapisa
1. Oznaka na ispravi da se radi o blagajnickom zapisu
2. Firma, odnosno naziv i sjedište emitenta
3. Firma, odnosno ime kupca ili oznaka da glasi na donosioca
4. Novcani iznos
5. Visina kamtne stope (fiksna ili promjenjljiva)
6. Rok otplate glavnice i kamate (do godinu dana)
7. Mjesto i datum izdavanja
8. Serija i kontrolni broj blagajnickog zapisa
9. Potpisi ili faksimili ovlaštenih lica
Može sadržavati i fakultativne. Pošto su rokovi kratki, obicno je to jednostavni papir koji se sastoji samo od isprave, medutim ako se kamate obracunavaju i isplacuju u ratama (mjesecno kvartalno) tada predstavlja složenu ispravu – sastoji se od glavne isprave i kupona.

Radnje sa blagajnickim zapisom
Prva radnja jeste emisija i ona je umnogome jednostavnija od emisije obveznice jer za izdavanje blagajnickog zapisa nije potrebno odobrenje državnog organa. Izdaje se na osnovu odluke organa upravljanja. Odluka mora da sadrži sve sastojke koje po zakonu isprava mora da ispunjava.
Prenos blagajnickog zapisa se vrši, ako glasi na ime onda punim indosamentom, a ako glasi na donosioca onda prostom predajom.
Blagajnicki zapis prestaje na jedan od nacina na koji prestaju obligacije tj.hartije od vrijednosti.
Amortizacija hartije na ime vrši se sudskim putem u vanparnicnom postupku

KOMERCIJALNI ZAPIS
To je pisana isprava koja glasi na ime ili donosioca, a kojom se njen izdavalac (svako pravno lice) bezuslovno obavezuje da ce imaocu o roku dospjelosti (koji je do 1 godine) isplatiti nominalni iznos sa ili bez kamata ili obezbjediti druge pogodnosti. Ekonomska funkcija je u kratkorocnom pribavljanju novcanog kapitala.
Pravne karakteristike komercijalnog zapisa su:
1. komercijalni zapis je iskljucivo hartija trgovca pa ga mogu izdavati TD i druga pravna lica (zadruge, asocijacije)
2. ovo je kratkorocni papir sa prihodom koji se sastoji u placanju kamata ili u davanju odredenih pogodnosti (s tim što se nominalna vrijednost mora isplatiti u novcu)
3. komercijalni zapis se izdaje u serijama i ima svoju tržišnu cijenu
4. komercijalni zapis je negocijabilan i fungibilan

Bitni elementi komercijalnog zapisa
1. oznaka da je to komercijalni zapis
2. firma, odnosno naziv i sjedište emitenta
3. firma odnosno ime kupca ili oznaka da glasi na donosioca
4. novcani iznos
5. visina kamatne stope ako je ta obaveza predvidena
6. rok otplate glavnice i kamata
7. mjesto i datum izdavanja
8. serija, kontrolni broj i potpis emitenta
9. potpisi i faksimili ovlaštenih lica izdavaoca
Može sadržavati i fakultativne elemente.

Radnje sa komercijalnim zapisom
Radnje sa komercijalnim zapisom su iste kao i kod blagajnickog zapisa.

Certifikat i potvrda depozitera
Generalno posmatrano certifikat je potvrda depozitera o deponovanim pokretnim stvarima (vrijednostima). U uporednim pravima potvrda depozitara je pismena isprava koju izdaje banka ili druga depozitna organizacija na deponovana pokretna dobra. Izdaje se na osnovu ugovora izmedu deponenta i depozitara na koji se primjenjuju opšta pravila ugovora o ostavi. Depozit može biti otvoreni (po videnju) ili zatvoreni (oroceni sa i bez otkaznog roka)
Umjesto potvrde depozitara naš zakon izricito reguliše certifikat, kao posebnu vrstu finansijske HOV. To je pisana isprava koja glasi na ime ili na donosioca, a izdaje je banka ili druga depozitna organizacija na deponovana sredstva. Njome se izdavalac bezuslovno obavezuje da o roku dospjelosti koji je preko godine dana, isplati deponovana sredstva (glavnicu) uz placanje kamate. Da bi se mogao izdati certifikat u ugovoru mora biti naznaceno da su sredstva orocena preko godinu dana, da je iskljucen otkaz ugovora do godinu dana i da banka raspolaže deponovanim sredstvima, u protivnom izdati pismeni dokument nema znacaj certifikata, nego obicne potvrde o depozitu.

Pravne karakteristike certifikata su:
1. Certifikat izdaje banka ili druga depozitna organizacija na iznos deponovanih novcanih sredstava ali ne i drugih pokretnih stvari
2. Za razliku od blagajnickog i komercijalnog zapisa, certifikat ima rok dospjeca koji mora biti veci od jedne godine
3. Certifikat nosi prihod u vidu kamate (fiksne ili promjenljive)
4. Novcanim depozitom, na osnovu kojeg je izdat certifikat, raspolaže izdavalac certifikata (depozitar)
5. Certifikat je trgovacki efekat koji se izdaje u serijama, ima svoju tržišnu vrijednost. Zamijeljiv je i prenosiv.

Bitni elementi certifikata
1. oznaka da se radi o certifikatu
2. firma i sjedište emitenta
3. firma tj.ime imaoca ili oznaka da je na donosiocu
4. novcana svota
5. rok deponovanja (preko godinu dana)
6. visina kamatne stope
7. posebna prava imaoca certifikata
8. mjesto i datum izdavanja
9. serija i kontrolni broj
10. potpisi ili faksimili ovlaštenih lica (emitenata)

Radnje sa certifikatom
Certifikat spada u dugorocne HOV i za njegovo izdavanje nije potrebno odobrenje državnog organa. Finansijska organizacija izdaje certifikat na osnovu prethodno zakljucenog ugovora o novcanom depozitu. Može da glasi na ime ili na donosioca. Na prenos, amortizaciju i prestanak prava primjenjuju se pravila o HOV

Robne hartije od vrijednosti
To su one HOV u kojima je inkoporisano pravo na raspolaganje stvarima (robom) koje su upisane u ispravu. Isprava sadrži obavezu dužnika da preda stvari ovlaštenom imaocu robne hartije od vrijednosti.

Vrste robnih hartija od vrijednosti
- teretnica / konosman
- prenosivi tovarni list u željeznickom prevozu
- prenosivi tovarni list u drumskom prevozu
- prenosivi tovarni list u avionskom prevozu
- prenosiva isprava kod kombinovanog prevoza
- skladišnica




PRAVO KONKURENCIJE
Ekonomski pojam konkurencije
Izraz "konkurencija" je latinskog porijekla (concurrentia) i znaci nadmetanje, suparništvo i takmicenje. Konkurencija u ekonomskom smilu znaci nadmetanje subjekata privredivanja radi postizanja istog ili slicnog poslovnog cilja. U ekonomskoj teoriji postoje tri osnovna tipa:
1. potpuna ili perfektna koja se karakteriše: atomiziranom srukturom privrednih subjekata, potpunim automatizmom u kretanju ponude i potražnje, nepostojanje nikakvih prepreka za slobodno kretanje svih faktora privredivanja
2. nepotpuna ili imperfektna konkurencija – kada ne postoji neki od bitnih elemenata potpune konkurencije
3. monopolska konkurencija – nepostojanje veceg broja konkurenata koji bi izmedu sebe bili nezavisni
Za zakon su najinteresantnije ove dvije zadnje konkurencije.

Pravni pojam konkurencije
Prema pravnoj teoriji, (pošto zakonska definicija ne postoji) konkurencija je: neograniceno nadmetanje subjekata u privredi koja funkcionišu na bazi licne slobode i ustavno individualne svojine; težnja ka istom ili slicnom cilju; rivalstvo radi osvajanja klijantele; takmicarski odnos na tržištu.
Za postojanje konkurencije (takmicarskog odnosa) prema pravnim teoreticarima potrebna su 4 elementa:
1. više aspiranata (takmicara)
2. jedan te isti cilj
3. nagrada ili hijerahija nagrada
4. jedan ili nekoliko izabranih sudija
Za konkurenciju na tržištu potrebni su slijedeci elementi:
1. više nezavisnih poslovnih subjekata
2. postojanje tržišta kao mjesta gdje se susrecu ponuda i potražnja
3. postojanje objekta povodom kojeg se utakmica vrši (roba, pravo, usluge)
4. isti cilj takmicara

Pretpostavke pravnog regulisanja konkurencije
To su one bitne odrednice društvenog života koje omogucavaju postojanje privredne utakmice, njeno društveno korisno odvijanje i sistemsko pravno regulisanje (fundamentalne slobode). Ove pretpostavke imaju ustavni i pravno-tehnicki karakter.
Analizom ustavnih riješenja mogu se izdvojiti slijedece pretpostavke prava konkurencije:
1. privatno vlasništvo
2. slobodna tržišna ekonomija
3. individualne slobode (jednakost pred zakonom, sloboda kretanja, pravo na imovinu, sloboda rada i dr.)
Pravno tehnickih pretpostavki ima više. Nabrojacemo samo neke:
1. dominacija normativnog sistema u osnivanju preduzeca (TD)
2. sloboda odredivanja djelatnosti poslovnih subjekata
3. sloboda vršenja statusnih promjena (spajanje, pripajanje, cijepanje)
4. sloboda trgovine
5. ravnopravnost trgovaca
6. slobodno odredivanje cijena
7. jedinstvenost tržišta federacije

Izvori prava konkurencije
a. ustavi (BiH, FBiH)
b. zakoni:
1. Zakon o trgovini: zaštita potrošaca, narušavanje konkurencije, mjere privremenog ogranicenja tržišta itd.
2. Zakon o kontroli cijena: zabranjuje kao monopolske sve dogovore o cijenama, zloupotrebu dominantnog položaja u formiranju cijena i kao i drugih nezakonitih radnji.
3. Zakon o tržišnoj inspekciji: nadležnosti i ovlaštenja kontrolnih organa (tržišne inspekcije)
4. Zakon o obligacionim odnosima: osnovni izvor prava za regulisanje imovinske sankcije naknade štete prouzrokovane djelima narušavanja konkurencije.
5. i dr. zakoni
c. Dobri poslovni obicaji – obicajna poslovna pravila nastala na tržištu, koja pored poslovnih sadržaja obuhvataju i norme opštedruštvenog morala
d. Trgovacka pravila: poslovni obicaji (komercijalna praksa koja je u tako širokoj primjeni da privrednici ocekuju da ce i drugi postupi u skladu sa njom) i uzanse (dobri poslovni obicaji sistematizovani u zbornike)

Predmet prava konkurencije
Predmet prava konkurencije su društveni i poslovni odnosi ekonomsko-politickog i imovinskog karaktera koji izražavaju nacin privredne utakmice u oblasti prometa robe i usluga na jedinstvenom tržištu FBiH. Ovdje se mogu razluciti 4 osnovna viša instituta:
1. monopolisticko djelovanje (monopolisticko sporazumjevanje i zloupotreba dominantnog položaja)
2. špekulacija
3. narušavanje jedinstva tržišta
4. nelojalna konkurencija
Sva 4 instituta povezuje:
- istovrstan objekat – nedozvoljena, društveno opasna radnja u prometu robe i usluga
- sva 4 instituta uzeti zajedno uspostavljaju granice dozvoljenog nacina ponašanja svih subjekata prema tržištu i na tržištu
- treba da sprijece onaj vid tržišne eksploatacije vlasnika koji je rezultat nelegalnih i društveno neprihvatljivih nacina poslovnog djelovanja.

Metod prava konkurencije
Metod prava konkurencije oznacava nacin na koji su regulisani odnosi ove grane. Karakteristike metoda prava konkurencije su:
1. osobenosti izvora prava – dominiraju zakoni, podzakonski akti gotovo da nisu prisutni, pojacana ulog dobrih poslovnih obicaja
2. pretežnost prinudnih normi
3. specificno jedinstvo zabranjujucih (negativnih) i naredujucih (pozitivnih) normi
4. jedinstven tretman svih subjekata koji djeluju na tržištu i prema tržištu
5. uspostavljanje posebnog složenog sistema organa kontrole (federalni, kantonalni i opštinski organi tržišne inspekcije)
6. kombinovanje imovinskih, krivicnopravnih i administrativnih sankcija (imovinske za naknadu štete, krivicne za privredne prestupe i prekršaje i administrativne kao zaštitna mjera)
7. korištenje generalne klauzule i imenovanih slucajeva. Generalna klauzula – davanje opšte definicije zabranjenog djela kojim se narušava konkurencija. Imenovani slucajevi – navodenje najtipicnijih i najcešcih pojavnih oblika svakog tipa zabranjenog djela konkurencije.

Instituti prava konkurencije
1. Monopolisticko djelovanje
2. Špekulacija
3. Ogranicavanje tržišta
4. Nelojalna konkurencija

Monopolisticko djelovanje
Monopol oznacava i fazu u razvitku kapitalizma, ali za nas je više znacajno drugo znacenje monopola, a to je: Monopol obilježava tržišne odnose u kojima postoji iskljuciva vlast ili nesumnjiva dominacija jednog privrednog subjekta ili homogene grupe privrednih subjekata nad ponudom ili potražnjom robe ili usluga na determinisanom tržištu. Postoje razlicite vrste monopola: monopol (1 prodavac) /monopson (1 kupac), duopol/duopson. oligopol (mali broj prodavaca)/oligopson (mali broj kupaca).
Trece znacenje monopola namjenjeno je odredivanju ucesnika u monopoliskom odnosu, gdje se za klasifikaciju uzima postojanje ili nepostojanje formalno-pravnog posla kojim se monopolski savez uspostavlja. Monopolski entiteti koji nemaju pravni karakter su: džentlimenski sporazumi, konvencije, ringovi, korneri ..., dok monopolski entiteti koji se zasnivaju pravnim aktom se dijele na ugovorne i statusne.
Prema uslovima nastanka monopoli se dijele na: ekonomske, prirodne, oktopodske, te zakonske i pravne. Prema vrsti djelatnosti koju obavljaju jedinice u monopolu oni se dijele na: homogene i heterogene. Prema odnosu sa državnom vlašcu: privatni i javni.
Pravni koncept suzbijanja monopolistickog djelovanja treba da obuhvati više podinstituta:
1. monopolisticko sporazumjevanje
2. zloupotreba dominantnog tržišnog položaja (monopolisticko ponašanje)
3. kontrola koncentracija / fuzija
4. razliciti oblici restriktivne poslovne prakse

Monopolisticki sporazum
U teorijskom smislu monopolisticki sporazum je rezultat na bilo koji nacin postignute saglasnosti dva ili više poslovnih subjekata, ciji je cilj ili posljedica sprecavanje, ogranicavanje ili narušavanje slobodne utakmice, a kojim se jedan ili više subjekata dovode, ili se mogu dovesti u monopolski položaj, odnosno povlašteni položaj prema ostalim takmicarima ili potrošacima.
Prema zakonu monopolsko sporazumjevanje je odnos izmedu dva ili više trgovaca o uvjetima poslovanja koji je usmjeren na narušavanje ili sprecavanje slobodne konkurencije, a kojim se jedan ili više trgovaca dovodi ili može dovesti u povlašteni položaj u odnosu na druge trgovce ili potrošace.
Ova definicija (zakonska generalna klauzula monopolskog sporazuma) sastoji se od nekoliko istaknutih elemenata:
1. postojanje sporazuma najmanje dva subjekta koji je usmjeren na sprecavanje ili narušavanje slobodne konkurencije
2. uvjeti poslovanja – cinjenice i okolnosti koje odreduju ekonomske i pravne modalitete stupanja u odredenu djelatnost
3. usmjerenost na narušavanje ili sprecavanje slobodne konkurencije – posmatra se u objektivnom smislu – namjera ili nepažnja se ne traže
4. aktuelno ili potencijalno dovodenje jednog subjekta u monopolski ili povlašteni položaj. Povlaštenje ne smije biti neznatno (treba da bude negdje ispod dominantnog) i ono ne mora da bude aktuelno, dovoljno je da postoji realna mogucnost.
5. Nepostojanje posebnog propisa koji dozvoljava takav konkretan monopolski sporazum.

Zakon navodi i neke imenovane slucajeve monopolskih sporazuma, kod kojih nije potrebno posebno dokazivanje elemenata generalne klauzule:
1. podjela tržišta u pogledu kupovine ili prodaje robe
2. obavezivanje prodavca da odredenu robu nece prodavati drugom kupcu, odnosno da ce kupljenu robu prodavati samo na odredenom tržištu ili odredenom kupcu
3. utvrdivanje cijena i uslova prodaje robe iste vrste
4. ogranicavanje obima proizvodnje
5. zatvaranje tržišta radi iskljucivanja drugih trgovaca sa tržišta
6. uskracivanje prodaje ili prodaja robe protivno dobrim poslovnim odnosima

Zakon o trgovini neke slucajeve izdvaja (imenuje) koje ne smatra monopolskim sporazumima kada dva ili više trgovaca:
- razmjenjuju iskustva i studije
- istražuju tržište
- pripremaju i realiziraju istraživacko-razvojne projekte
- koriste opremu za proizvodnju, transport, uskladištenje, servisiranje reklamu i propagandu

Monopolisticko ponašanje
Pod monopolistickim ponašanjem podrazumjeva se zloupotreba dominantnog položaja na tržištu i radnje usmjerene na stvaranje i korištenje monopolistickog položaja.
Monopolsku poziciju bilo koje vrste poslovni subjekti mogu steci i zakonitim putem ali je zabranjeno korištenje te pozicije. Prema zakonu zabranjeno je:
1. zloupotreba posojeceg legalno formiranog monopolskog položaja – objektivna zloupotreba
2. zloupotreba postojeceg dopuštenog dominantnog položaja – koji dopušta preduzecu da se ponaša neovisno od drugih konkurenata i klijenata i da iz takvog položaja izvlaci neadekvatne koristi
3. stvaranje buduceg monopolistickog položaja

Zakon o trgovini imenuje (izdvaja) neke slucajeve monopolskog ponašanja:
1. korištenje posebnih pogodnosti pri uvozu robe (oslobadanje ili umanjenje uvoznih dažbina) uz uvecanje troškova trgovine iznad stvarnih radi sticanja protupravne imovinske koristi.
2. kupovina robe iz uvoza po cijeni višoj od tržišne

Špekulacija
Pojam špekulacije ima razlicito znacenje. Najšire ekonomsko znacenje špekulacije obuhvata svaku organizovanu privrednu ili trgovinsku djelatnost preuzetu sa ciljem ostvarivanja zarade.
U užem smislu smatraju se berzanski poslovi preduzeti radi ostvarivanja dobiti na razlici u cijeni.
U trecem znacenju to je društveno opasno djelo remecenja normalnog odvijanja odnosa na tržištu i zbog toga je razvijen citav niz ekonomskih i pravnih instrumenata za njeno suzbijanje:
1. zabrana berzanske trgovine nekim socijalno osjetljivim artiklima, posebno prehrambenim
2. proglašavanje nezakonitih, fiktivnih, simulovanih i drugih poslova protivnih nacelu poštenja i savjesnosti ništavnim
3. primjena pravila o deliktnoj odgovornosti na djela špekulacije koja nemaju ugovorni karakter
4. upotreba antimonopolskog prava
5. donošenje propisa kojima se reguliše ponašanje ucesnika na tržištu i kojima se suzbija špekulativno djelovanje
6. donošenje opšte pravne zabrane „nedozvoljene utakmice” koja po definiciji ukljucuje i špekulaciju
7. krivicnopravno zaprecavanje pojedinih djela špekulacije.

Generalna klauzula špekulacije
Zakonska definicija generalne klauzule (špekulacije) glasi: Špekulacija je korištenje stanja na tržištu nastalog poremecajima u snabdijevanju ili nezakonitog povecanja cijena radi sticanja protivpravne imovinske koristi. Elementi generalne klauzule su dakle:
1. odgovarajuce stanje na tržištu – to je postojece stanje i nepovoljno sa stanvišta normalnog redovnog odvijanja konkurencije
2. poremecaji u snabdijevanju – na strani ponude, trajniji i znacajniji nedostatak robe na tržištu; ili nezakonito povecanje cijena – samo ono koje je suprotno nekoj od mjera kontrole
3. korištenje postojeceg nepovoljnog stanja – ta radnja mora da predstavlja znatnu društvenu opasnost
4. radnja mora biti preduzeta radi sticanja protivpravne imovinske koristi – postojanje namjere za sticanje protivpravne (vec nekim ranijim propisom zabranjene) imovinske koristi.
Sva 4 elementa generalne klauzule moraju biti ispunjeni kumulativno, da bi predstavljala privredni predstup koji djelo špekulacije predstavlja.

Imenovani slucajevi špekulacije
Zakon o trgovini navodi (imenuje) neka djela šekulacije koja predstavljaju privredne prestupe:
1. prikrivanje robe, ogranicavanje ili obustavljanje prodaje i druge radnje kojima se prouzrokuju poremecaji na tržištu
2. uvjetovanje kupovine jedne robe kupovinom druge robe ili na drugi nacin uvjetovanje kupovine i prodaje robe
3. prodaja robe na nacin i pod uvjetima kojima se kupcima otežava ili onemogucava kupovina robe
4. zakljucivanje fiktivnih ugovora o kupovini i prodaji robe ili drugim poslovima trgovine
5. neugovaranje roka isporuke ili isporuka robe poslije ugovorenog roka po cijeni višoj od cijene koja je važila na dan isporuke robe utvrdene ugovorom.
Ogranicavanje tržišta
To je zakonski naziv za institut prava konkurencije. Kod ovog instituta dolazi do izražaja opšta tijesna povezanost tržišta i konkurencije. Ovaj institut u teoriji još se naziva i „narušavanje jedinstva tržišta”. Antimonopolsko pravo nije dovoljno za suzbijanje svih oblika narušavanja jedinstva domaceg tržišta, pa je u društvima razvijene tržišne ekonomije stvorena paleta mjera koja služi za suzbijanje ove vrste društveno opasnih djela:
1. proglašavanje zakona i eventualno drugih opštih akata neustavnim
2. primjena upravnih i krivicnih mjera prema državnim službenicima, službenicima durgih privatno-pravnih subjekata, kao i prema samim pravnim licima koja pocine zabranjene radnje narušavanja tržišta izricito formulisane u propisima
3. upotreba propisa protiv ogranicenja konkurencije koji su pretežno sadržani u sklopu antikartelnih propisa
4. korištenje zabrane ugovora koji su protivni javnom poretku doticne zemlje.

Što se tice naših ustavnih i zakonskih rješenja u vezi ovog instituta:
- Ustav FBiH uopšte ne govori o jedinstvenom tržištu, mada insistira na tome da ono bude slobodno
- u ZOO brisane su odredbe koje su nalagale postupanje u skladu sa jedinstvom tržišta
- Zakon o trgovini sadrži reducirane formulacije
- Zakon o trgovini ne predvida nikakve sankcije za povredu jedinstva tržišta, tako da se pravni instrumenti za suzbijanje ovih djela moraju tražiti u drugim granama – izvan prava konkurencije.

Generalna klauzula „ogranicavanje tržišta”
Ogranicavanjem tržišta prema Zakonu o trgovini smatra se opci ili pojedinacni pravni akt i radnja nadležnog organa, trgovca ili drugog pravnog lica, kojima se, protivno Ustavu i ovom zakonu, ogranicava slobodna razmjena robe i slobodno nastupanje na tržištu ili na drugi nacin narušava konkurencija.
Ovoj definici treba dodati i zabranu koja ima opšti karakter: Aktima organa FBiH, kantona i opština ne može se ogranicavati nastupanje na tržištu, narušavanje konkurencije, niti se mogu pojedini trgovci i potrošaci stavljati u neravnopravan položaj na tržištu
Elementi generalne klauzule (ogranicavanje tržišta) su brojni i moraju postojati kumulativno:
1. subjekti – sva pravna i fizicka lica sa statusom trgovca bilo da djeluju na bazi javne vlasti ili metodom koordinacije, na bazi autonomije volje
2. radnja narušavanja jedinstva tržišta – bilo donošenjem pravnih akata, bilo izvršenjem faktickih cinidbi
3. protivpravnost radnje – postojanje ovog elementa se cijeni prema Ustavu, zakonu i drugim propisima, a kod fakticke cinidbe i prema pojedinacnom pravnom aktu koji je za nju relevantan.
4. sprecavanje, ogranicavanje ili onemogucavanje regularnog odvijanja konkurencije

Imenovani slucajevi (ogranicavanje tržišta)
Prema Zakonu o trgovini aktima ogranicavanja tržišta se smatraju akti i radnje kojima se trgovac dovodi u neravnopravan položaj tako da mu se onemogucava: širenje prodajne mreže, prodaja robe ili se prisiljava na prodaju robe koja nije u skladu sa njegovom poslovnom politikom.
Svaki se imenovani slucaj sastoji iz dva elementa:
1. dovodenje trgovca u neravnopravan položaj i
2. neke od tri tacno navedene radnje (onemogucava širenje prodajne mreže ...)

Nelojalna konkurencija
Nelojalna konkurencija se može definisati kao preduzimanje bilo koje radnje trgovca ili dugog subjekta poslovnog prava, koja je protivna uobicajenom, od društveno-ekonomskog ili državno-pravnog poretka priznatom nacinu djelovanja prema tržištu, a koja ima stvarno ili potencijalno štetna dejstva.
Prvi akt posvecen iskljucivo suzbijanju nelojalne konkurencije je njemacki Zakon o borbi protiv nelojalne konkurencije (1896). Ujednacenost pravnog suzbijanja nelojalne konkurencije bitno je doprinijela raširenost Pariške konvencije – Konvencija Pariške unije za zaštitu industrijske svojine. Pitanja nelojalne konkurencije u FBiH regulisana su Zakonom o trgovini.

Generalna klauzula (nelojalna konkurencija)
Prema Pariškoj konvenciji (PK): Akt nelojalne konkurencije predstavlja svaki akt konkurencije koji je protivan poštenim obicajima u industriji i trgovini.
Prema Zakonu o trgovini nelojalna konkurencija je radnja trgovca koja je protivna dobrim poslovnim obicajima i kojom se nanosi ili može nanijeti šteta drugom trgovcu, drugom pravnom licu ili potrošacu. Naš zakon u odnosu na parišku konvenciju insistira na štetnom djelovanju, dok konvencije to nije slucaj.
Elementi generalne klauzule:
1. radnja trgovca – subjekt prema PK može biti bilo koje lice, a prema ZoT trgovac u pravno-tehnickom smislu. Prvo rješenje je mnogo bolje jer radnju ne mora da izvrši tuženi, za njega to može neko drug.
2. Suprotnost radnje dobrim poslovnim obicajima – suprotnost se cijeni sa društvenog stanovišta i objektivno
3. Štetni karakter radnje – razlog za zabranu djela nelojalne konkurencije i ujedno ih odvaja od nelojalnih postupaka i radnji protivnih dobrim poslovnim obicajima koje nemaju štetan karakter. Šteta može biti aktuelna i potencijalna.

Imenovani slucajevi (nelojalne konkurencije)
Kao i generalna klauzula i imenovani slucajevi su odredeni na medunarodnom i državnom nivou. Prema Pariškoj konvenciji treba zabraniti narocito:
1. bilo kakva djela koja po svojoj prirodi mogu stvoriti zabunu, ma kojim sredstvom sa preduzecem, proizvodima ili industrijskom, odnosno trgovackom djelatnošcu jednog konkurenta
2. lažne primjedbe koje diskredituju preduzece, proizvode ili industrijsku, odnosno trgovacku djelatnost jednog konkurenta.
3. oznake ili navode cija upotreba u trgovini može javnost dovesti u zabludu o porijeklu, nacinu proizvodnje, osobinama, pogodnostima za upotrebu ili kolicini robe.

Prema Zakonu o trgovini djelima nelojalne konkurencije (imenovani slucajevi) smatraju se:
1. reklamiranje, oglašavanje ili nudenje robe navodenjem podataka ili upotrebom izraza kojima se stvara ili se može stvoriti zabuna na tržištu, cime se odredeni trgovac dovodi ili se može dovesti u povoljniji položaj
2. davanje podataka o drugom trgovcu koji mogu biti štetni po ugled ili poslovanje tog trgovca.
3. prodaja robe s oznakom ili podacima koji stvaraju ili mogu stvoriti zabunu u pogledu porijekla, nacina proizvodnje, kolicine, kvaliteta i drugih svojstava robe
4. prikrivanje mana robe ili na drugi nacin dovodenje kupca u zabludu
5. preduzimanje radnji usmjerenih na raskidanje poslovnih odnosa izmedu drugih trgovaca ili radi sprecavanja, odnosno otežavanja zasnivanja takvog poslovnog odnosa
6. neopravdano neizvršavanje ili jednostrano raskidanje trgovinskog ugovora radi zakljucivanja istog ili slicnog sa drugim, cime se nanosi ili može nanijeti šteta saugovaracu
7. oglašavanje prividne rasprodaje ili prividnog sniženja cijena ili obavljanje drugih radnji koje dovode ili mogu dovesti potrošaca u zabludu u pogledu cijena.
8. neovlaštena upotreba tudeg imena, firme, žiga i dr. ako se time stvara ili može stvoriti zabuna na tržištu
9. davanje ovlaštenja drugom trgovcu da može koristiti njegova vanjska obilježja, ako se time stvara ili može stvoriti zabuna na tržištu.
10. neovlašteno korištenje usluga trgovackog putnika, trgovinskog predstavnika ili zastupnika drugog preduzeca

Odnos imenovanih slucajeva (nelojalne konkurencije) izmedu Pariške konvencije i ZoT:
- i u jednom i u drugom aktu su sami po sebi nedopuštena djela
- nabrajanje u ZoT je šire nego u Pariškoj konvenciji
- Pariška konvencija navodenjem imenovanih slucajeva uspostavlja medunarodno prihvaceni prag zaštite od nelojalne konkurencije, dok ZoT teži da tu zaštitu olakša i da je ucini efikasnijom.

Sistem odgovornosti u pravu konkurencije
Sistem odgovornosti u pravu konkurencije ima slijedeca obilježja:
1. ukljucenost društvenih (sudova casti, privrednih komora) i pravnih sankcija (prema aktima i prema licima)
2. mogucnost kumulativne primjene pojedinih vrsta sankcija za isto pocinjeno nedozvoljeno djelo
3. pretežno represivan karakter
4. postojanje specificnosti u podsistemu sankcija za svaki institut prava konkurencije

Sankcije u pravu konkurencije prema aktima
U našem pozitivnom pravu ne postoje odredbe o ništavnosti pravnih akata kojima su pocinjena nedopuštena konkurencijska djela. Ako se radi o gradanskopravnom poslu rješenja su u ZOO, a ako je u pitanju upravni akt njegovo poništenje se mora zahtjevati prema pravilima Zakona o opštem upravnom postupku i Zakonu o upravnim sporovima.
Prema ZOO: Ucesnici u prometu slobodno ureduju obligacione odnose, a ne mogu ih uredivati suprotno Ustavu FBiH, prinudnim propisima, te moralu društva. Ništavni su ugovori ciji je predmet ili osnov nedopušten. Ugovori i drugi gradansko-pravni poslovi kojima bi bila pocinjena zabranjena konkurencijska djela protivni su ustavnim odredbama o slobodnom i jedinstvenom tržištu, te normama Zakona o trgovini, pa su oni kao takvi ništavni.
Kod upravnih akata koji su protivni pravu konkurencije postupak za poništavanje upravnog akta pokrece lice cije je pravo na slobodu konkurencije povrijedeno, putem žalbe na prvostepeno riješenje ili vodenjem upravnog spora. No, i upravna inspekcija po sopstvenoj inicijativi može pokrenuti mjere za poništavanje akta kojima se naraušava jedinstvo tržišta.

Sankcije prema licima (u pravu konkurencije)
Uporedivanjem specificnog sadržaja djela zabranjenih pravom konkurencije i generalnih rješenja ZOO moguce je utvrditi 5 imovinskopravnih tužbi koje aktivnolegitimisanom licu stoje na raspolaganju:
1. zahtjev da se ukolini izvor opasnosti – pandan za zabranu daljeg vršenja nelojalne utakmice ili monopolistickog djelovanja, ali ima slabije dejstvo. Uslov za podizanje ove tužbe jeste ralna opasnost i mogucnost da iz nje proistekne „znatnija šteta”. Relalna opasnost se može dokazivati u tri slucaja: neposredno predstoji izvršenje nedopuštenog konkurencijskog delikta, izvršenje je u toku i vjerovatno je ponavljanje vec jednom ucinjene zabranjene radnje. Teret dokazivanja leži na tužiocu. Krivica lica koje ugoržava ne mora postojati. Provodi se po hitnom postupku.
2. zahtjev da se prestane sa povredom prava licnosti – ovdje povreda mora vec postojati. Štetnu radnju i štetu dokazuje tužilac
3. zahtjev za otklanjanje stanja svorenog konkurencijskim deliktom – je slicna tužbi za naturalnu restituciju s tim što se od nje razilkuje po tome što se konkurencijske tužba mogla podici i kad šteta i krivica ne postoje, dok kod naturalne restitucije šteta mora postojati.
4. tužba na novcanu naknadu ucinjene štete – primjenjuju se generalna pravila obligacionog prava.
5. zahtjev za utvrdivanje izvršenog djela i prava koje se na tome zasniva. Ova tužba je interesantna iz dva razloga: ovako utvrdena potraživanja ne zastarjevaju za 3 nego za 10 godina, a njihovo ostvarenje je znatno olakšano.
Uz svaku od navedenih tužbi moguce je tražiti od suda da izrekne privremenu zaštitnu mjeru. One se veoma brzo izricu i mogu biti efikasno sredstvo za sprecavanje daljeg vršenja nedopuštenih radnji i smanjenje šteta koje su tim djelima nastale ili mogu nastati.

Krivicnopravne sankce (u pravu konkurencije)
Djela zabranjena pravom konkurencije usmjerena su na slobodu konkurencije, jedinstvo tržišta i njegovu otvorenost i zato predstavljaju opštu društvenu opasnost. Najopasniji slucajevi predstavljaju istovremeno i privredne prestupe i krivicna djela, ostali predstavljaju samo privredne prestupe , a u nekim slucajevima i kao prekršaji. Krivicna djela su definisana u Krivicnom zakonu i njihov pocinilac može biti samo fizicko lice.
Krivicna djela u okviru pojedinih instituta prava konkurencije
a) monopolisticko djelovanje: Kazna zatvora od 6 mj. do 5 godina zatvora
1. povreda ravnopravnosti u vršenju privredne djelatnosti
2. stvaranje monopolistickog položaja i izazivanje poremecaja na tržištu
b) kod špekulacije:
1. nagomilavanje robe ili njeno povlacenje iz prometa ako je to prouzrokovalo poremecaje na tržištu (Kazna zatvora od 6mj. do 5 godina, a u osobito teškom slucaju i do 10 g.)
2. povlašcivanje kupaca za vrijeme aktuelne ili potencijalne nestašice robe (Novcana ili zatvorska kazna, za lakša djela do 3 g., a za teža do 5 g.)
c) narušavanje jedinstva tržišta – povreda ravnopravnosti u vršenju privredne djelatnosti zloupotrebom službenog ili društvenog položaja i uticaja . Kazna zatvorom od 6mj. do 5 g.
d) kod nelojalne konkurencije:
1. zabranjeno je intervenisanje u pregovore domace firme sa stranim partnerom ukoliko to rezultira odustajanjem stranog partnera od zakljucivanja ugovora ili ugovorom koji bude zakljucen pod nepovoljnim uslovima. Kazna zatvorom od 6mj do 5g., a u osobito teškom slucaju i do 10 godina.
2. neovlaštena upotreba tude firme. Djelo mora biti uradeno u namjeri obmane kupca. Zaprijeceno je zatvorskom kaznom do 3 godine

Privredni prestup je povreda pravila o privrednom i finansijskom poslovanju koje je ucinilo pravno lice ili odgovorno lice u pravnom, koja je prouzrokovala ili mogla prouzrokovati teže posljedice (mora imati štetni karakter) i koja je unaprijed odlukom nadležnog organa odredena (definisana) kao privredni prestup. Odgovornost je subjektivna, zasnovana na krivici.

ZoT sve generalne klauzule i svi imenovani slucajevi, sem narušavanja jedinstva tržišta, proglašeni su privrednim prestupom. Kazna za pravna lica je od 2.000-20.000 KM, a za odgovorno fizicko lice koje pocini neko od navedenih djela od 200 – 2.000 KM. Uz kazne za privredni prestup mogu se izreci i zaštitne mjere: oduzimanje predmeta, zabrana bavljenja odredenom djelatnošcu u trajanju do 1 godine i zabrana obavljanja odredenih dužnosti fizickom licu u trajanju do 1 godine, a u ponovljenom slucaju do 3 godine. Zaštitna mjera ima administrativni karakter.

DODATAK:
Kreditne kartice
Kreditna kartica je pismena isprava, a ne HOV, koja imaocu daje legitimacionu moc i koji njenom prezentacijom placa robe i usluge, kao i podizanje novca, a na osnovu ugovora sa izdavaocem kreditne kartice. U slucaju gubitka vrši se zamjena, a ne amortizacija. Sve više iz prometa potiskuju cekove, a razlog je u tome što kod ceka postoji rizik izdavanja bez pokrica, dok kod kartice postoji garancija o placanju od samog izdavaoca (banke ili specijalizovanih društava – Visa, Mastercard itd.)

INCOTERMS klauzule su svrstane u nekoliko grupa:
“E” – otpremne klauzule, polazak
“F” – glavni prevoz placa kupac
„C” – glavni transport placa prodavac
„D” – klauzule prispjeca

Primjeri iz praktikuma za indosiranje mjenice: Puni indosament
Umjesto meni platite po naredbi: XXX Sarajevo, Malta br. 6
U Sarajevu 10.01.2003.g.
_______________________
YYY Sarajevo, Sarajevska 18

Umjesto meni platite po naredbi: ZZZ Mostar, Pavarotia 12
U Sarajevu 20.01.2003.g.
_______________________
XXX Sarajevo, Malta br. 6

Primjer: Rekta indosament
Umjesto meni platite XXX Sarajevo, Malta br. 6, ali ne i po
njegovoj naredbi
_______________________
YYY Sarajevo, Sarajevska 18

Primjer: Bjanko indosament

_______________________
YYY Tuzla, Sarajevska 18

Primjer: Punomocnicki indosament
Umjesto meni platite po naredbi: XXX Sarajevo, Malta br. 6
Vrijednost za naplatu.

U Sarajevu 10.01.2003.g.
_______________________
YYY Tuzla, Sarajevska 18

Primjer: Založnickog indosamenta
Umjesto meni platite po naredbi: XXX Sarajevo, Malta br. 6
Vrijednost za zalog.

U Sarajevu 10.01.2003.g.
_______________________
YYY Tuzla, Sarajevska 18

Primjer: Potvrda o isplati mjenice
Umjesto meni platite po naredbi XXX Sarajevo, Malta br. 6,
U Sarajevu 20.01.2003.g.
_______________________
YYY Sarajevo, Sarajevska 18

Placeno, Sarajevo 25.03.2003.g.
_______________________
XXX Sarajevo, Malta br. 6

Primjer Blagajnickog zapisa ------------------------------------------------------------------------------------
Federacija BiH Serijski broj 00023
Kanton br. ___ Kontrolni broj _____

BLAGAJNICKI ZAPIS
Emitent isplacuje donosiocu
44.000,00 KM
(slovima: cetrdesetcetirihiljade KM 00/100)
na dan 30.11.2002.god. nominalne vrijednosti 40.000,00 KM sa 10% pripadajuce kamate obracunate za period od 365 dana.
Placanje kod ABH banke d.d. u svim poslovnicama

Travnik 30.11.2001.godine Guverner kantona
M.P. ________________

Blagajnicki zapis je izdat na onovu Zakona o hartijama od vrijednosti i Odluke Skupštine Kantona.
Sredstva prikupljena izdavanjem ovih blagajnickih zapisa namjenjena su finansiranju rekonstrukcije vodovodne mreže na teritoriji Kantona.
Iznos oznacen na blagajnickom zapisu isplacuje se u svim poslovnicama ABH banke o njegovom dospjelošcu.
Za dane poslije dospjeca ne odobrava se kamata.
Isplata po ovom blagajnickom zapisu zastarjeva za 5 godina

Primjer Komercijalnog zapisa ----------------------------------------------------------------------------------
Federacija BiH Serija A
Serijskii broj 00023
Nova pivara d.d. Sarajevo Kontrolni broj _____

KOMERCIJALNI ZAPIS
na 44.000,00 KM
(slovima: cetrdesetcetirihiljade KM 00/100)
za 250 dana od dana izdavanja
bez kamate sa 9% rabata na sve proizvode Nove pivare d.d. Sarajevo u periodu od 2 godine, od uplate iznosa po ovom komercijalnom zapisu.

Sarajevo, 10.01.2002.godine Predsjednik nadzornog odbora
M.P. ________________________

Komercijalni zapis je izdat na onovu Odluke Skupštine dd Nova pivara.
Sredstva prikupljena izdavanjem ovih blagajnickih zapisa namjenjena su izgradnji nove proizvodne linije.
Isplata sredstava po ovom komercijalnom zapisu vrši se u roku dospjeca na blagajni emitenta.
Po ovom komercijalnom zapisu ne obracunava se kamata.
Isplata po ovom komercijalnom zapisu zastarjeva za 5 godina

Primjer Obveznice ----------------------------------------------------------------------------------
Serija B 00001
PROM BANKA D.D. SARAJEVO

O B V E Z N I C A
na donosioca

za primljene uplate na ime prikupljenih sredstava za finansiranje razvoja srednjih preduzeca u oblasti primarne poljoprivredne proizvodnje u FBiH.

20.000,00 KM
(slovima: dvadesethiljada KM 00/100)

koji ce iznos zajedno sa kamatom od 6,5% godišnje u 10 jednakih godišnjih rata isplatiti donosiocu ove obveznice Prom banka d.d. Sarajevo. Isplata dospjelih anuiteta ce se izvršiti prezentiranjem anuitetskih kupona

Sarajevo _____________
Predsjednik Uprave
Direktor
_________________
Kontrolni broj:

1 Comments:

Blogger nadica said...

Hvala za skriptu, puno mi je pomogla :)

11:55 AM  

Post a Comment

<< Home