ESEJI IZ FINANSIJA

ESEJI IZ FINANSIJA


MONETARNA POLITIKA

1. Teoretske osnove monetane politike

1.1. Objasnite proces evolucije i razvoja novca ?

Razmjena dobara odvijala se i prije pojave novca putem trampe tj. razmjenom robe za robu. Naturalni novac ( stoka, novac, žito i sl. ) odgovara prilikama u kojim je nastao, te je kao odraz tih prilika imao mjesno obilježje. Tako da se kod nekih naroda kao novac upotrebljavale školjke, morski pužici, zubi nekih životinja i sl., za nas veoma cudni predmeti.
Ulogu robnog novca je sve više preuzimao metal ( kovina ) a zatim zlato i srebro. Zlato je oblik robnog novca koji je, zbog svojih posebnih svojstava i prednosti, oduzeo drugim oblicima robnog novca (stoka, novac, žito i sl. ) funkciju sveopceg koeficijenta. ( malena težina, a velika vrijednost, prenosivost, djeljivost, homogenost i trajnost, priznatljivost, prepoznatljivost, stabilnost su osnovne prednosti zlata )
Zbog potrebe za stalnim vaganjem zlato i srebro bivaju postupno potisnuti iz prometnog procesa i zamjenjeni simbolima samog sebe – simbolima vrijednosti. Cinjenica da se novac kuje otvara mogucnost odvajanja njegove realne vrijednosti od nominalne, a time i razvoja simbolicnog metalnog novca.
Zatim dolazi do toga da se punovrijedni novac tj. novac koji ima jednaku nominalnu i stvarnu vrijednost mijenja za nepunovrijedni, najprije manje vrijednim monetama, a zatim jednostavnim znakovima vrijednosti – papirnim novcem. Papirna novcanica uvijek je samo znak novca koji se prema novcu u zlatu nalazi u odredenom odnosu ( u pocetku 100% pokrice pa sve manje i manje ).
Daljim razvojem novca nastaju novcani surogati ili zamjenici novca, (obveznica, cek, mjenica i sl. ) koji zamjenjuju novac i daju pravo imatelju na odredenu kolicinu kurentnog novca ili zlata. Kao razvijeni oblik novcanog surogata razvile su se banknote ( novcanice ) kao uputnice banke na samu sebe koje daju pravo potraživanja od banke odgovarajuce kolicine novca ( zlata ).
Razvojem novih oblika novcanih surogata nastaju depozitni te kreditni novac.


1.2. Objasnite novcane ( valutne ) sisteme ?

Razlikujemo sljedece valutne sisteme:
I Bimetalisticki sistemi: - paralelna valuta
- dvojna valuta
II Monometalisticki sistemi: - srebrena ili zlatna valuta
- zlatni standard ( ili zlatna valuta ):
a) zlatna valuta sa zlatom u opticaju
b) valuta na bazi zlatnih poluga
c) valuta na bazi zlatnih deviza

Paralelna valuta
Kod paralelne valute novac, kao zakonsko i definitivno sredstvo placanja ''kuje se iz oba valutna materijala : zlata i srebra'' te u prometu postoje i ravnopravno cirkuliraju dvije vrste novca – zlatni novac i srebrni novac. Odnos vrijednosti zlatnog i srebrnog novca zavisio je od odnosa tržišnih cijena zlata i srebra, tj. nije bio fiksan.

Dvojna valuta
Ovdje se novac takode kuje iz oba valutna materijala ali se medu njima uspostavlja zakonski odnos npr. 1:15,5. Ovaj sistem se još naziva i alternativnim. Tako ako je zlato bilo potcijenjeno u odnosu na situaciju drugdje dolazilo je do izvoza zlata radi kupovine srebra u inozemstvu. Kupljeno srebro se uvozilo i davalo prekovati u novac. Ovo je u historiji poznato kao ''GRESHAMOV ZAKON'' tj. lošiji novac ( srebrni ) tjerao je iz prometa bolji.

Sistem srebrne ili sistem zlatne valute
Engleska 1774. god. ogranicava placanje u izlizanom srebrnom novcu; 1789. god. ogranicava njegovo kovanje a 1846. god. uvodi monometalizam zlata. Demonetizacijom srebra 1873. god. likvidiran je bimetalizam, a zadržava se sistem momometalisticke valute ili sistem zlatne valute. Pod monometalizam spada valutni sistem u kome se novac kuje iz jednog metala: zlata ili srebra.

Sistem zlatne valute sa zlatom u opticaju
je sistem u kojem se u opticaju kao zakonsko i definitivno sredstvo placanja upotrebljava zlatni novac. Nominalna vrijednost svakog komada zlatnog novca morala je odgovarati njegovoj stvarnoj materijalnog vrijednosti.
Kao osnovne karakteristike ovog sistema možemo navesti:
a) samo zlatni novac smatra se pravim valutnim novcem, i definitivnim sredstvom placanja;
b) državne novcanice su novcani surogati – fakultativni novac i razmjenjive su za zlato;
c) apsolutna sloboda kovanja zlatnog novca za privatni racun;
d) apsolutna sloboda uvoza i izvoza zlata.
Osnovni nedostatak ovog sistema je nedostatak zlata tj. sve vece potrebe gospodarstva za zlatom.

Sistem zlatne valute na bazi zlatnih poluga
Obuhvata razdoblje izmedu dva svjetska rata. Kod ovog sistema ne cirkulira u prometu zlato, vec na osnovu njega izdane novcanice, koje služe kao zakonsko i definitivno sredsvo placanja, a zlato je smješteno kod centralne banke kao emisione ustanove. Ovdje se ukida apsolutna razmjenjivost novcanice za zlato osim u odredenim iznosima npr. u visini vrijednosti zlatne poluge ( 12,5 kg zlata ) ili sl.

Sistem zlatne valute na bazi zlatnih deviza
U ovom sistemu opticaj novcanica zasniva se na devizama koje glase na neku zlatnu valutu ili na neku znacajnu svjetsku valutu. Kod ovog sistema valutnim novcem se smatra novcanica emisione banke jer je zakonsko i definitivno sredstvo placanja. Tako mnoge zemlje ''vežu'' domacu valutu za £-funtu ili $-dolar ili neku drugu valutu.

* Savremeni novcani sistemi – papirna valuta
Pojava ovog sistema je usko povezana sa slomom ( padom ) zlatnog standarda, koji išcezava s drugim svjetskim ratom. Od tada pocinje razdoblje PAPIRNE VALUTE. ( Banknota = papirna novcanica )
Papirna valuta nije likvidirala zlato, nego je postala njegov reprezentant, a zlato kao opštevažeci ekvivalent je nastavilo da obavlja sve novcane funkcije. Papirna novcanica nije medunarodno sredstvo placanja, jer nema nikakve unautarnje vrijednosti. Zlato obavlja funkciju mjere vrijednosti, a papirna novcanica funkciju mjerila cijena, gdje je cijena novcani izraz vrijednosti, a vrijednost je kolicina društveno potrebnog rada sadržanog u robi, i ona može biti mjerena samo zlatom.


1.3. Objasnite ekonomsko i monetarno znacenje kredita ?

Danas je depozitni novac kao najreprezentativniji oblik kreditnog ( odnosno surogatnog novca ) najvažnija komponenta novca. Problemi regulisanja kreditnog novca su problemi prvorazrednog znacaja. Odobravanjem kredita stvara se novac, a kredit odobravaju banke. Tehnika bezgotovinskog platnog prometa omogucuje bankama da stvore kredit znatno veci nego što imaju sredstava, jer se sredstva stvorena kreditom samo u manjoj mjeri koriste gotovinski. Odobravajuci kredit, banke to provode upisivanjem u knjige, a ne isplatom u gotovu, gotovina koju ima ostaje i dalje u banci, a placanje se obavlja prenosom s racuna na racun pa ne dolazi ni do kakve intervencije novcanica, tj. gotovine.
Banke, dakle, mogu u uvjetima razvijenog bezgotovinskog platnog prometa kreditirati gospodarstvo znatno vecim iznosom nego što su ga same primile u obliku depozita. Na taj nacin dolazi do procesa tzv. multipliciranje depozita i ekspanzije kredita, gdje kredit stvara depozit.
Kredit na ovaj nacin ubrzava obrt kapitala ( odnosno sredstava ), a time povecava njegovu proizvodnu potenciju.
Kredit ima veliko znacenje u procesu reprodukcije i povecava proizvodnu snagu kapitala, dok je u novijim uvijetima u kojima banke mogu autonomno kreirati sredstva, ekonomsko znacenje mnogo vece.


1.4. Objasnite proces multiplikacije depozita i kreditnu ekspanziju na nivou jedne
banke ?

Proces multiplikacije depozita i ekspanzije kredita na nivou jedne banke se naziva još i MIKROMULTIPLIKACIJA.
Ovaj proces se objašnjava na sljedeci nacin: - banka od primljenog depozita izdvaja u pravilu rezerve likvidnosti ( r1 ) i obaveznu rezervu ( r0 ). Osim toga dio sredstava iz odobrenog kredita ponovo se vraca ili ostaje banci ( h ) cime se povecavaju njezini depoziti.
Tako ako imamo npr.:
r0 = 0,20 ( odnosno obavezna rezerva je OR = 20 % )
r1 = 0,05 ( odnosno rezerva likvidnosti je RL = 5 % )
h = 0,50 ( odnosno stopa zadržavanja sredstava u banci ''h'' = 50 % )

proces multiplikacije ce se odvijati na sljedeci nacin:
I Faza: Ako se sredstva banke incijalno povecaju za 10 jedinica i to iz kredita centralne banke na koja se ne izdvaja nikakva rezerva, banka može povecati svoje kredite za 10 jedinica;
II Faza: Od tih 10 jedinica kredita 50% ili 5 jedinica ostaje u banci na žiro ili tekucem racunu njezinih komitenata cime su ujedno porasli ukupni depoziti za 5 jedinca. Od tog depozita banka izdvaja 1 jedinicu OR ili ro; 0,25 jedinica RL ili r1; a 3,75 jedinica ce plasirati kao novi kredit. od kojega ce 50% ili 1,88 ostati u banci kao novi depozit.

10 jedinica kredita X 50% ( h )
5 jedinica ostaje u banci
_ 1 jedinica OR ili ro
4 jedinice
_ 0,25 jedinica RL ili r1
3,75 jedinice kao novi kredit
1,88 jedinica kao novi depozit

III Faza: Od tog depozita ( 1,88 ) banka ce izdvojiti 20% OR i 5% RL, a ostatak ce (75% od 1,88 ) plasirati kao novi kredit od kojega ce 50% ostati u banci kao novi depozit. Zatim sljedi 4 faza itd.


1.5. Objasnite proces multiplikacije depozita i kreditnu ekspanziju na nivou
bankarskog sistema ?

Proces multiplikacije depozita i ekspanzije kredita na nivou svih banaka se naziva još i MAKROMULTIPLIKACIJA. A ona predstavlja lancani prenos sredstava iz jedne banke u drugu banku. Odobravanjem kredita u svakoj od njih ujedno se kreiraju novi depoziti.
Ovdje je važno istaknuti da je u tom slucaju h = 1 ( stopa zadržavanja sredstava u banci ) jer se sva sredstva iz odobrenih kredita vracaju u ''banku'', tj. u ukupni bankarski sistem cime postiže svoju maksimalnu vrijednost.
Tako ako je npr. pocetni depozit 1000, a potrebna ili obvezna rezerva likvidnosti R = OR + RL iznosi 20% ili R = r0 + r1 = 0,20 ; proces multiplikacije depozita i kreditne ekspanzije ce ici ovim tokom:

Depozit
( D0 ) Kredit
( K ) Rezerva
( R )
I. banka 1000 800 200
II. banka 800 640 160
III. banka 640 512 128
IV. banka 512 409,6 102,4
Itd.
Ukupno 5000 4000 1000

Pocetni iznos depozita je 1000, a završni iznos depozita je 5000. Što znaci da se depozit multiplicirao 5 puta tj. depozitni multiplikator ( DM ) = 5. Depozitni multiplikator možemo izracunati pomocu formule:
DM = 1
R

gdje je:
DM – depozitni multiplikator
R – rezerva likvidnosti koja se prilikom racunanja piše u apsolutnom iznosu, a ne u procentualnom.
Kreditni multiplikator se racuna prema formuli:
KM = DM – 1 KM – kreditni multiplikator
DM – depozitni multiplikator
1
R
Maksimalan iznos do kojeg se može multiplicirati depozit racuna se prema formuli:
Dmax = Do – DM = Do X
Dmax – Maksimalni iznos depozita koji se može stvoriti
Do – Pocetni ( incijalni ) depozit


1.6. Objasnite teorije emisije i pokrica novcanica u sistemu zlatnog standarda ?

Za pitanja emisije novcanica, tj. sistema njihova pokrica potrebno je spomenuti dvije teorije koje su imale veliki uticaj na praksu a to su: - Currency Principle
- Banking Principle

Currency Principle ( ili nacelo cirkulacije, opticaja ) je monetarno – teorijski pravac po kojem sve novcanice ( banknote ) koje se nalaze u opticaju moraju imati potpuno pokrice u zlatu osim odredenog kontigenta koji je unaprijed odreden zakonom. Ako je u opticaju previše novca tj. zlatnika ili novcanica koje ga predstavljaju, dolazi do rasta cijena, porasta uvoza roba i odliva zlata iz zemlje cime se po logici zlatnog standarda automatski regulira visina cijena i potrebna kolicina novca u opticaju.
Banking Principle ( ili bankarsko nacelo) je monetarno – teorijski pravac po kojem sve novcanice u opticaju ne moraju imati potpuno pokrice u zlatu, vec i u dobrim kratkorocnim mjenicama. Izdavanje novcanica je bankarski posao, te obim pokrica treba prepustiti odluci emisione banke.


1.7. Objasnite osnovu i granice kreditne ekspanzije ?

Iako se s razvijenim bezgotovinskim platnim prometom, omogucava bankama da stvaraju kredit, ipak treba imati na umu da je novac centralne banke ( CB ) osnova takve kreativne funkcije banaka. Do tih sredstava koja predstavljaju njenu bazu kreativne aktivnosti, komercijalna banka dolazi bilo na osnovu realnih pologa ( formiranih sredstava ) bilo na osnovu kredita od CB, cime one sticu potraživanja prema CB, odnosno potraživanje u primarnom novcu, koji se još naziva monetarna baza, efektivni novac, rezervni novac i sl.
Pored primarne emisije, koju stvara CB postoji još i sekundarna emisija koja predstavlja dio kredita koje banke samostalno stavaraju. Sekundarnom emisijom se stvara depozitni novac, koji nastaje tako što kreditna aktivnost premašuje bazu nastalu primarnom emisijom. Ta razlika predstavlja sredstva nastala multiplikacijom depozita, tj. kreditnom ekspanzijom, a to je depozitni novac.
Efektivni novac, tj. novac CB, pokazuje se kao osnova stvaranja kredita i služi kao rezerva bankine likvidnosti. Dakle, efektivni novac je baza depozitnog novca, što znaci da depozitni novac ne može postojati ako nema efektivnog.
Granice djelovanja kredita, odnosno granice kreditne ekspanzije su odredene, i to prvenstveno mogucnostima privrede da se u odredenim, društveno datim uvijetima razvija. Postoje dvije granice ekspanzije bankarskog kredita:
- Makroekonomska granica kreditne ekspanzije koja predstavlja maksimalni iznos kredita koji je banci dozvoljen da plasira. Kada kreditna ekspanzija tu granicu prede, nastaju poremecaji ciji razlog mogu biti razni uzroci, zbog toga je ovu granicu teško utvrditi.
- Formalna granica koja je odredena stopom obavezne ( zakonski utvrdene ) rezerve likvidnosti u gotovom novcu. Propisima o obaveznim rezervama ogranicava se mogucnost ekspanzije bankarskog kredita s ciljem da se preventivno djeluje, odnosno ogranici kreditna ekspanzija u razdoblju opce privredne ekspanzije i to na razini nižoj od mogucnosti bankarskog sistema, i obrnuto – omoguci i forsira u periodima privrednog zastoja i suzdržljivosti bankarskog sistema.


1.8. Tehnika bezgotovinskog platnog prometa omogucuje bankama da stvore kredit
znatno veci nego što imaju sredstava. Da ili Ne ? Objasniti.

Da, tehnika bezgotovinskog platnog prometa omogucava bankama da stvore kredit znatno veci nego što imaju sredstava, jer se sredstva stvorena kreditom samo u manjoj mjeri koriste gotovinski. Odobravanje kredita banke upisuju u knjige, a ne isplatom u gotovu. Gotovina koju banka ima ostaje i dalje u njoj, a placanje se obavlja prijenosom sa racuna na racun pa ne dolazi ni do kakve intervencije novcanica, tj. gotovine.
Danas je bezgotovinski platni promet postao toliko širok da do isplata u gotovu dolazi sasvim iznimno, i to za samo odredene izdatke. Banke dakle, mogu u uslovima razvijenog bezgotovinskog platnog prometa kreditirati privredu sa znatno vecim iznosom nego što su ga same primile u obliku depozita. Na ovaj nacin dolazi do procesa tzv. multipliciranje depozita i ekspanzije kredita ( kredit stvara depozit ).


1.9. Objasnite depozitni novac i njegovu ulogu kao savremenog oblika novca ?

Danas je depozitni novac kao najreprezentativniji oblik kreditnog ( odnosno surogatnog novca ) najvažnija komponenta novca. Razvojem kreditnog sistema dolazi do toga da kredit ( zajam) ne treba biti isplacen u novcanicama ili metalnom novcu, vec je dovoljan upis u bankarske knjige, tj. na racun zajmotražitelja u bankarskim knjigama.
Postoje dvije vrste depozita:
- Realni ( stvarni, fiducijarni ) je onaj za koji su fizicka sredstva dospijela preko štediša.
- Fiktivni je onaj koji je banka stvorila, tako što je kreirala potraživanja sama prema sebi, odobravanjem kredita.

Primjer stvaranja realnog depozita:
A Štediša ''K'' P
Polog u banku 100

A Banka - blagajna P
Depozit ''K'' 100



Primjer stvaranja fiktivnog depozita:
A Zajmotražitelj ''X'' P
Kredit od banke 100
A Banka (Odjel kredita) P
Depozit ''X''-a 100


Da bi se uvidjela stvarna razlika izmedu realnog i fiktivnog depozita banka kod fiktivnog depozita dodaje se još jedno knjiženje pored ovog gore vec navedenog:

A Zajmotražitelj ''X'' P
Dug prema banci 100
A Banka (Odjel kredita) P
Kredit ''X''-u 100



Depozitni novac se još naziva i žiralni novac. Naziv žiralni potice od osnovne karakteristike da kruži s racuna na racun. Npr. ako neko lice ''X'' ima na racunu kod banke 100.000 KM ono može da dio novca doznaci na racun lica ''Y'' koje takode ima stanje na racunu 100.000 KM.

R - n ''X''

20.000 KM 100.000 KM
R - n 'Y''

100.000 KM
20.000 KM






Time je dio sredstava s racuna ''X'' (20.000) ucinio krug ( giro ) na racun ''Y''.

Depozitni novac glavni je dio opticaja u savremenom svijetu dok se novcanice državne emisijske banke, odnosno gotov novac, danas upotrebljavaju uglavnom samo za isplatu placa, odnosno u sferi osobne potrošnje i za manje blagajnicke rezerve.
Savremeni novcani sistem odlikuje se, dakle, posebnim znacenjem i ulogom depozitnog novca kao savremenog oblika kreditnog novca, koji je tijekom vremena postao najvažnija komponenta novcane cirkulacije.


1.10. Objasnite novcane sisteme bimetalizma ?

Bimetalisticki sistemi:
- paralelna valuta
- dvojna valuta

Paralelna valuta
Kod paralelne valute novac, kao zakonsko i definitivno sredstvo placanja ''kuje se iz oba valutna materijala : zlata i srebra'' te u prometu postoje i ravnopravno cirkuliraju dvije vrste novca – zlatni novac i srebrni novac. Odnos vrijednosti zlatnog i srebrnog novca zavisio je od odnosa tržišnih cijena zlata i srebra, tj. nije bio fiksan.

Dvojna valuta
Ovdje se novac takode kuje iz oba valutna materijala ali se medu njima uspostavlja zakonski odnos npr. 1:15,5. Ovaj sistem se još naziva i alternativnim. Tako ako je zlato bilo potcijenjeno u odnosu na situaciju drugdje dolazilo je do izvoza zlata radi kupovine srebra u inozemstvu. Kupljeno srebro se uvozilo i davalo prekovati u novac. Ovo je u historiji poznato kao ''GRESHAMOV ZAKON'' tj. lošiji novac ( srebrni ) tjerao je iz prometa bolji.




2. Monetarni agregati

2.1. Objasnite strukturu novcanih sredstava u ekonomiji jedne zemlje ?
*
Novcana sredstva, koja se danas uz odredene varijacije ( nijanse ) koriste u svim razvijenim tržišnim privredama, pa i od strane MMF-a ( medun. monetarnog fonda ) možemo podijeliti u tri grupe i to:
a) primarni novac, M0
b) novcana masa u užem smislu, M1
c) novac kao dio ( novcane ) imovine, M2,M3,M4....

Primarni novac, M0 se naziva još i monetarna baza B, a opcenito se definira kao suma gotovog novca ( G ) u opticaju i ukupnih rezervi banaka kod centralne banke ( R ).
M0 = G + R


Novcana masa u užem smislu, M1 u praksi vecine zemalja pa i MMF-a predstavlja sve one instrumente placanja koji služe kao zakonsko i definitivno sredstvo placanja u zemlji, a kreirala ih je centralna banka i,ili druge monetarne institucije, a to su u pravilu poslovne ( depozitne ) banke. Dakle M1 ukljucuje gotov novac u opticaju ( G ) ( iznos domacih novcanica i kovanog novca u opticaju ) i depozite po videnju na transakcijskim racunima ( D ).

M1 = G + D


Novac kao dio imovine, M2,M3..... U ovaj agregat pored vec navedenih M0, M1 ubrajaju se i manje likvidni financijski instrumenti ( do 1 godine dospijeca ) ili oni nelikvidni ( duži od 1 godine dospijeca ) i tako dobijamo šire i sveobuhvatinije monetarne agregate: M2,M3,M4....

M2 = M1 + S

M2 = G + D + S


M3 = M2 + Do

gdje je: D0 = oroceni depoziti
S = štedni depoziti


2.2. Monetarni volumen naspram monetarnog potencijala. Komparativna analiza ?

Monetarni potencijal predstavljaju sve cetiri kategorije ukupnih novcanih sredstava, odnosno M1- novcana masa, M2 - quasi novac, M3 - ostala likvidna stedstva i M4- nelikvidna sredstva.
M1 + M2 + M3 + M4 = MONERARNI POTENCIJAL


Dakle monetarni potencijal predstavlja ukupna novcana sredstva koja neprekidno struje i prelaze iz jedne u drugu kategoriju.
Monetarni volumen za razliku od monetarnog potencijala ne obuhvata nelikvidna novcana sredstva kao što su blokirani depoziti i oroceni depoziti s rokom duljim od jedne godine. Prema tome, monetarni volumen obuhvatao je tri kategorije likvidnih novcanih sredstava: M1- novac ( odnosno novcanu masu ), M2 - quasi novac i M3 - ostala likvidna stedstva ( ograniceni depoziti i depoziti s rokom kracim od jedne godine ).
MONERARNI POTENCIJAL - M4 = MONERARNI VOLUMEN


Medutim, treba napomenuti da se cesto pojam monetarni volumen izjednacavao s pojmom monetarni potencijal i upotrebljavao u smislu ukupnih novcanih sredstava bez obzira na likvidnost pojedinih dijelova, i bez obzira na obavljanje funkcije prometnog i platežnog sredstva.


2.3. Objasnite na osnovu cega se mijenja novcana masa u savremenom novcanom
sistemu ?

U savremenom valutnom sistemu, novcana masa se mijenja na osnovu:
a ) Jace ili slabije kreditne aktivnosti banaka. Kreditna aktivnost banaka utjece na obim novcane mase na taj nacin što se odobravanjem novih kredita preko iznosa otplata vec postojecih kredita povecava novcana masa. I obrnuto, u slucaju kad se odobrava manje kredita nego što iznose otplate postojecih kredita – novcana masa se smanjuje. U prvom slucaju je rijec o emisiji, a u drugom o povlacenju novca.
b ) Preljevanje novca u depozite koji nisu novac ili obrnuto. Ova novcana kretanja smanjuju i povecavaju novcanu masu zavisno od toga je li preljevanje u depozite koji ne ulaze u novcanu masu vece ili manje nego preljevanje u obrnutom smislu. Te promjene se nazivaju još i promjene nemonetarne pasive, pri cemu povecenje nemonetarne pasive znaci prelijevanje novca iz opticaja, dok njezino smanjivanje znaci da se novcana masa povecala.
c ) Promjena salda potraživanja ili dugovanja u odnosima s inozemstvom i transakcijama banaka u stranoj valuti s domacim klijentima. Promjene u odnosu potraživanja i dugovanja prema inozemstvu rezultirat ce u slucaju poboljšanja tog salda u povecanju deviznog priljeva, a time i otkupa tih deviza od strane bankarskog sistema. Otkup tih deviza zmacit ce odobravanje protuvrijednosti u domacem novcu, dakle emisiju. Obratno, pogoršanje salda potraživanja i dugovanja znacit ce povecanje zahtijeva nebankarskih sektora za kupovihu deviza od banaka radi placanja u inozemstvu, pa u rezultatu i smanjenje deviznih rezervi, ali i smanjenje kolicine novcane mase za onu kolicinu koja je upotrebljena za kupovinu deviza, odnosno prodaju deviza od strane bankarskog sistema.
d ) Kupovine ili prodaje zlata i drugih plemenitih metala i ostale aktivnosti banaka s domacim nebankarskim sektorima. Otkup zlata i plemenitih metala koji obavlja Centralna banka znaci povecanje monetarnih rezervi, ali i povecanje novcane mase. Obrnuto, kada se zbog razlicitih industrijskih, zdravstvenih ili drugih potreba prodaje zlato, tada se kao protuvrijednost povlaci odgovarajuca kolicina novca iz opticaja, novcana masa se, dakle, smanjuje.


2.4. Globalni pokazatelj likvidnosti naspram sektorskog pokazatelja likvidnosti.
Komparativna analiza ?

Likvidnost privrede predstavlja sposobnost razlicitih subjekata proizvodnje, raspodijele, razmjene i potrošnje ( privrednih preduzeca, ustanova, fondova, države i stanovištva ) da udovoljavaju svojim obavezama placanja. Opci, globalni pokazatelj likvidnosti izražava prosjecnu likvidnost.
Ovakav uopceni pokazatelj ne odražava likvidnost pojedinih sektora i pojedinih raznovrsnih i mnogobrojnih agenasa reprodukcije i njihovu sposobnost da udovoljavaju obavezama placanja. Prema tome, globalni pokazatelj likvidnosti opci je prosjek likvidnosti koji skriva sektorska i individualna odstupanja od prosijeka pa stoga nije dovoljan za konkretnu monetarnu politiku.
Globalna sagledavanja mogu poslužiti samo kao orijentacija, ali su nedovoljna za razradu konkretnih ekonomsko – politickih mjera i formuliranje monetarne politike narednog perioda.
Sektor je skup ( grupa ) homogenih ekonomskih subjekata sa slicnim motivima ponašanja ( u odnosu prema bankama ) slicnom aktivnošcu ( funkcijama ) i slicnim reakcijama na vanjske utjecaje. Zavisno od mnogih faktora, može doci, i u pravilu dolazi do asimetricnih kretanja novca, te u stanju opceg manjka likvidnosti mogu postojati i postoje sektori s obiljem likvidnosti ( potencijalna inflatorna žarišta ), a i obratno: u stanju suviška likvidnosti – sektori s manjkom likvidnosti ( deflatorna žarišta ).
Sektori se mogu formirati na osnovu dva nacela: - funkcionalno nacelo
- institucionalno nacelo
Po funkcionalnom nacelu imamo sektor proizodnje, investicije, potrošnje, trgovine, prodaje i sl. Ono se primjenjuje u društvenom racunovodstu nacionalnog dohodka i po tom nacelu sektori obuhvacaju samo realne kategorije.
Kod finansijskih racuna sektori se formiraju po institucionalnom nacelu i obuhvataju, uz nefinansijsku aktivnost i finansijsku, dakle, ukupnu aktivnost ekonomskih subjekata. To su uglavnom ovi sektori: preduzeca u privredi, država i niže društveno – politicke zajednice, fondovi, ostale organizacije, stanovništvo i inozemstvo.


2.5. Šta podrazumjevamo pod pojmom monetarni agregati i kako ih grupirati i nizati ?

Monetarne agregate možemo definirati kao skup financijskih instrumenata (oblika ) istog stepena likvidnosti, pri cemu širina skale od najvišeg do najnižeg stepena likvidnosti zavisi od konkretnih institucionalnih prilika, stepena privredne razvijenosti i dr. Npr., gotovina u rukama publike ili depoziti na tekucem ili žiroracunu kod banaka mogu se trenutacno koristiti za placanje dobara i usluga. Depoziti na raznim drugim racunima kod banaka koji su oroceni ( ili je ograniceno raspolaganje ) na odredeni rok moci ce funkciju transakcijskog sredstva obavljati tek nakon isteka tog roka.
Monetarne agregate, koji se danas uz odredene varijacije ( nijanse ) koriste u svim razvijenim tržišnim privredama, pa i od strane MMF-a ( medun. monetarnog fonda ) možemo podijeliti u tri grupe i to:
d) primarni novac, M0
e) novcana masa u užem smislu, M1
f) novac kao dio ( novcane ) imovine, M2,M3,M4....

Primarni novac, M0 se naziva još i monetarna baza B, a opcenito se definira kao suma gotovog novca ( G ) u opticaju i ukupnih rezervi banaka kod centralne banke ( R ).
M0 = G + R


Novcana masa u užem smislu, M1 u praksi vecine zemalja pa i MMF-a predstavlja sve one instrumente placanja koji služe kao zakonsko i definitivno sredstvo placanja u zemlji, a kreirala ih je centralna banka i,ili druge monetarne institucije, a to su u pravilu poslovne ( depozitne ) banke. Dakle M1 ukljucuje gotov novac u opticaju ( G ) ( iznos domacih novcanica i kovanog novca u opticaju ) i depozite po videnju na transakcijskim racunima ( D ).

M1 = G + D


Novac kao dio imovine, M2,M3..... U ovaj agregat pored vec navedenih M0, M1 ubrajaju se i manje likvidni financijski instrumenti ( do 1 godine dospijeca ) ili oni nelikvidni ( duži od 1 godine dospijeca ) i tako dobijamo šire i sveobuhvatinije monetarne agregate: M2,M3,M4....

M2 = M1 + S

M2 = G + D + S


M3 = M2 + Do

gdje je: D0 = oroceni depoziti
S = štedni depoziti


2.6. Objasnite kroz komparativnu analizu ex post i ex ante teorije likvidnosti ?

Ex post analiza se odnosi na prošlost i treba da posluži kao putokaz monetarnoj orijentaciji. Kod ove analize se uzimaju gotove cinjenice.
Ex ante analiza se odnosi na buducnost i u prakticnim se uvijetima podudara s pitanjem planiranja novcanog opticaja. Kod ove analize se ne uzimaju gotove cinjenice vec se tek trebaju predvidjeti.
Monetarna politika se treba osloniti, što je više moguce, na provjerena iskustva iz prošlosti ( ex post analizu ), a projekcije za buducnost, barem kada je rijec o likvidnosti treba, da stvara oprezno, vodeci brigu o tome da je ona ipak neposredna politika – politika na kratki rok, koja omogucuje ( ili treba omoguciti ) što bolje tekuce funkcioniranje privrednog procesa.


2.7. Koliko opšti pokazatelj likvidnosti odražava stanje likvidnosti pojedinih sektora ?

Opci, globalni pokazatelj likvidnosti izražava prosjecnu likvidnost. Ovakav uopceni pokazatelj ne odražava likvidnost pojedinih sektora i pojedinih raznovrsnih i mnogobrojnih agenasa reprodukcije i njihovu sposobnost da udovoljavaju obavezama placanja. Prema tome, globalni pokazatelj likvidnosti opci je prosjek likvidnosti koji skriva sektorska i individualna odstupanja od prosijeka pa stoga nije dovoljan za konkretnu monetarnu politiku.
Zavisno od mnogih faktora, može doci, i u pravilu dolazi do asimetricnih kretanja novca, te u stanju opceg manjka likvidnosti mogu postojati i postoje sektori s obiljem likvidnosti ( potencijalna inflatorna žarišta ), a i obratno: u stanju suviška likvidnosti – sektori s manjkom likvidnosti ( deflatorna žarišta ).
Globalna sagledavanja mogu poslužiti samo kao orijentacija, ali su nedovoljna za razradu konkretnih ekonomsko – politickih mjera i formuliranje monetarne politike narednog perioda.


2.8. Samo centralna banka kreira primarni novac i stoga se on iskazuje samo u
njezinoj bilansi. Kako centralna banka stvara taj novac ?

Kod multiplikacije depozita i ekspanzije kredita može se uociti da od prikupljenih depozita ( koji se iskazuju u pasivi banke ) nakon odbitka rezervi, zavisi iznos odobrenih kredita ( koji se iskazuje u aktivi bilansa banke ) i stvaranje depozitnog novca. To znaci da prema temeljnom pravilu poslovanja banaka pasivni poslovi odreduju aktivne poslove banke.
Medutim, kod centralne banke to je obratno: aktivna strana bilansa odreduje pasivnu stranu na kojoj ona iskazuje obavezu prema sebi, a to je primarni novac ili druge obaveze ( depoziti ). Kako je rijec o bilansu gdje aktiva, potraživanje mora po definiciji biti jednaka pasivi, obavezama, proizilazi da svaki porast aktive u bilansu centralne banke izaziva jednak porast pasive ili primarnog novca.
To znaci da porast bilo koje pozicije u aktivi bilansa centralne banke znaci kreiranje primarnog novca u pasivi bilansa, odnosno smanjenje bilo kojeg oblika potraživanja vodi smanjenju primarnog novca.


2.9. Objasnite analiticke pristupe ( metode ) promjene kolicine novca u opticaju ?

Za utvrdivanje tokova ( kanala ) i identificiranje varijabli koje uticu na promjenu kolicine novca u opticaju postoji više metoda. Opca klasifikacija ovih metoda je sljedeca:

Prva ( grupa ) metoda temelji se na jednacinama ( identicnostima ) koje definiraju i povezuju odnose u okviru procesa kreiranja novca. U tu grupu spada vrlo raširena, premda parcijalna – metoda temeljena na konsolidaciji bilansa monetarnih institucija ( koja sadrži bilans centralne banke i bilans ostalih monetarnih institucija ) – pa se još naziva i metoda identicnosti. U ovu grupu još spadaju:
- metoda monetarnog multiplikatora
- metoda temeljena na racunima monetarnih tokova

Druga metoda temeljena je na funkciji ponude novca ili funkcionalni pristup analizi kreiranja novcane mase, koju su razvili K. Bruner i A. Meltzer.

Treca metoda temeljena je na osnovu sredstava poslovnih banaka sposobnih za plasman ( free reserves ).

U procesu kreiranja novca (pre)dominantnu ulogu imaju monetarne institucije pa metoda temeljena na konsolidaciji bilansa monetarnih institucija ( svih banaka ) pruža najdetaljniji uvid ( ali ne i najažurniji ) u prakticno odvijanje procesa kreiranja novca, a u metodi monetarnog multiplikatora taj se multiplikator javlja kao varijabla koja pokazuje vezu izmedu promjene primarnog novca ( monetarne baze ) i promjene odredenog monetarnog agregata, konkretno, novcane mase i omogucuju indetificiranje odredenih varijabli koje su tome pridonijele.
2.10. Objasnite analizu novcane mase metodom monetarnog multiplikatora '' m '' ?

Metoda pomocu monetarnog multiplikatora vrlo je prakticna i cesto primjenjivana metoda analize promjene novcane mase koju moderne teorije tretiraju kao velicinu ponude novca.
Ukupna novcana masa u cirkulaciji po ovom pristupu zavisi od iznosa (ponude) primarnog novca i monetrnog multiplikatora pa na taj nacin novcana ponuda predstavlja produkt monetarne baze i monetarnog multiplikatora.
Pojam i smisao monetarnog multiplikatora temelji se na tome da se monetarni multiplikator javlja kao varijabla koja povezuje monetarnu bazu ( primarni novac – B ili M0 ) s novcanom masom – M1, uže ili šire definiranom ili s nekim širim monetarnim agregatom ( npr. M4) ili kreditima banaka ( K ) i njihovim promjenama.
Iz ovoga proizilazi da je monetarni multiplikator ( m ) veza za odnos novcane mase ( u užem smislu, M1 ) ovdje oznaceno kao M i primarnog novca ( B ili M0 ) ili :
m = M
B
B = M0


M = B X m


Primjera radi, ako je: M = 13; B = 10 tada je
m = 13 = 1,3
10



Ovaj primjer pokazuje da je od 10 jedinica primarnog novca koji je kreirala centralna banka, u konacnici kreirano 13 jedinica novcane mase, razliku od 3 jedinice je kreirao sistem poslovnih banaka zahvaljujuci procesu monetarne multiplikacije.
Monetarni multiplikator je širi od kreditnog multiplikatora jer pokazuje i objašnjava ukupan ucinak kreiranja ( ili povlacenja ) primarnog novca od centralne banke i uticaj na promjenu novcane mase i to ne samo putem kredita poslovnih banaka ( K ) što objašnjava kreditni multiplikator, vec i ostalih tokova promjena novcane mase ( nemeonetarne pasive i salda deviznih transakcija ) koji su iskazani na desnoj strani sljedece jednacine:
M = 1 + g X B
rd + rt + l + g




1 + g
rd + rt + l + g
Izraz predstavlja monetarni multiplikator, tj. za koliko je novcana masa veca od kreiranog primarnog novca.
Iz priloženog vidimo da monetarni multiplikator predstavlja mnogo složeniji parametar u okviru monetarnog sistema nego što to izgleda u prvoj formuli, zato što su visine odredenih koeficijenata rezultat odluka faktora izvan centralne banke.

g – je koeficijent koji predstavlja odnos gotovog novca nebankarskih subjekata prema njihovim depozitima po videnju
rd – stopa obaveznih rezervi na depozite po videnju
rt – stopa obaveznih rezervi na orocene depozite
l - odnos izmedu viška likvidnosti ( L ) i ukupnih depozita



3. Monetarna politika, inflacija i monetarne teorije

3.1. Koncizno pojasnite osnovni koncept inflaije kod RATEX-a ?

3.2. Objasnite koncept monetarnog shvatanja objašnjenja uticaja novca na privredna
kretanja ?

Monetarni faktori su glavna odrednica privrednog života. Povecanje novcane mase dovodi do privredne ekspanzije a smanjenje do privrednog zastoja. Uloga monetarne politike je odredujuca. Takvo shvatanje je razvijeno u teorijama manipulirane valute, kreditne ekspanzije i sl. Hotri je predstavnik ovog koncepta. On smatra da novac potice uzrocni lanac prosperiteta i depresije.
Depresiju uzrokuje deflacija, a prosperitet inflacija. Za Hotrija i prosperitet je važno da se održava kreditna ekspanzija a potražnja kredita ohrabruje. Veliki uticaj ima kamatna stopa, koja, kada padne, uzrokuje povecane zalihe trgovine, rast narudžbi, rast proizvodnje, zaposlenosti i potrošnje te rast cijena. Po Hotriju, stezanje kredita dovodi do krize. Kritike je uputio Marx, koji je govorio da se rješenja problema ciklickog i kriznog kretanja kapitalisticke privrede traže na pogršnom mjestu u smislu da se uzroci kriza traže na najpovršnijem podrucju, novcanom prometu.


3.3. Objasnite koncept nemonetarnog shvatanja objašnjenja uticaja novca na
privredna kretanja ?

Monetarni faktori ne odreduju privredna kretanja, vec upravo obratno: monetarna kretanja su posljedica realnih privrednih kretanja. Glavni predstavnik je Say. Razmjena iako novcana, predstavlja trampu. On smatra da svaka ponuda automatski stvara svoju potražnju. Na ovaj zakon se nadovezuje klasicna teorija kamatne stope koja omogucava jednakost štednje i investicija. Po ovom shvatanju novac je sredstvo olakšavanja razmjene, po ovom shvatanju novac je indiferentan. Logika je ovome: robu prodamo za novac, zatim novcem kupimo drugu robu, tu smo robu zapravo kupili svojim proizvodima.
Danas shvatanje po kojem bi monetarni faktori bili toliko podcijenjeni ipak nije previše prisutno. Suvremeni teoreticari «nemonetaristi» kao što je npr. Hicks isticu da novac nije potpuno neutralan ali da nije ni primaran. Medutim to shvatanje je zapravo dijalekticko. Novac se s jedne strane posmatra kao zavisan od privrednog razvoja, a s druge strane kao uveliko samostalan.

3.4. Koncizno pojasnite osnovni koncept inflacije kod FRIDMAN-a ?

3.5. Objasnite model inflacije Irwinga Fisher-a zasnovan na kvantitativnoj teoriji
novca ?

Fisher je razcio ovu jednacinu razmjene: MV=PQ. Po njoj cijene se mijenjaju u direktnoj zavisnosti od M i V i obratno od Q u slucaju da jedna velicina varira a ostale ostaju iste. Ukoliko se uvede i depozitni novac: MV+M?V?=PQ dobijemo
P= (MV+M?V?)/Q gdje je:
P - cijene (opce),
Q - trg.volumen po stalnim cijenama,
M - gotovina,
M? - depozitni novac,
V - brzina opticaja gotovine,
V? - brzina opticaja depozitnog novca.
Ukoliko je Q=const. I V=const dolazi se do ?M=?P što znaci da ce cijene rasti ili padati srazmjerno rastu ili padu kolicine novca. Ravnoteža, prema Fisheru, postoji ako je potražnja novca jednaka kolicini novca koja je gezogeno dana i pod uticajem mjera monetarne politike. Odstupabnje može dovesti do posljedica u koje spada i inflacija. On je smatrao da odlucujucu ulogu igra gotov novac (M).
Kasniji sljedbenici su smatrali da svi monetarni faktori odreduju cijenu, medutim mnogi su spremni reci da on nije nešto posebno unaprijedio kvantitativnu teoriju, vec da se uglavnom vrtio oko onoga što je vec bilo poznato. Dosta mu je formulacija slicna Walrasovim s tom razlikom što je on istu stvar malo više nijansirao.


3.6. Objasnite model kembricke formulacije kvantitativne teorije ?

Najznacajniji je Marshall. Po ovoj školi novac se ne traži zbog novca nego zbog njegove kupovne moci. Marshall je razvio teoriju odnosa novca i cijene po kojohj cijene najviše zavise od odnosa izmedu ukupnog dohotka i dijela dohotka zadržanog u novcu. Cijene su sadržane u dohotku pa se treba voditi briga da se zavisno od brzine opticaja, jedan dio dohotka sacuva u novcanoj formi. To izražava Marshallov koeficijent «k» koji je jednak 1/V, pri cemu je V-brzina opticaja. Jednacina teorije: M=k.Y, k=const, Y-dohodak po tekucim cijenama.
Dalje: M=k*P*Q ?M=(P*Q)/V

P=M/(k*Q)? P=(M*V)/Q

Jednacine se mogu razlicito objasniti:
a) transakcijska varijanta kvantitativne teorije vidi u njima odnos novca i cijena pri cemu su cijene vece što je vece Q uz nepromijenjen «k».
b) Polazi se od kolicine novca(M) i smatra se da je kolicina novca jednaka proizvodu opce cijene s reciprocnom vrijednosti brzine novca(k)

Marshall problemu pristupa tako da postavlja pitanje od cega zavisi kolicina novca. On u obzir uzima dohodak i smatra da se njegov iznos i struktura odreduju kolicinu novca.
Takode i Keynes kao predstavnik ove teorije daje formulu m=p*(k+r*k?), gdje je:
n - kolicina novca u opticaju,
p - cijena jedinice potrošnje,
k - moguca potrošnja pomocu zadržane gotovine,
k?- moguca potrošnja pomocu sredstava u bannkama, r-odnos sredstava i gotovine koja ih pokriva.
P=n/(k+r*k?), što znaci da cijene formalno zavise od kolicine novca(n) ako se ne mijenjaju ostali elementi (k+r*k? koji predstavljaju nepotrošena novcana sredstva). Kembridžska škola, dakle, nastoji precizirati kvantitativnu teoriju.


3.7. Koncizno pojasnite osnovni koncept inflacije kod KEYNES-a ?

Keynes je prvi znacajni teoreticar inflacije. Isprepleteni elementi razlicitih teorije(kvantitativna , psihološka, dohodna) novca. On cjelokupnu masu novca dijeli na dva dijela. Rashodi za potrošna dobra su dohodak manje štednja: p=E-S, pa se cijena potrošnih dobara racuna kao:

P=(E/O)+?(I?-S)/R?,

P - cijena potrošnih dobara,
E - ukupan nacionalni dohodak,
O - ukupna proizvodnja,
I? - novcani dohodak ostvaren proizvodnjom investicijskog dobra,
S - štednja,
R - tekuca potrošnja dobara potrošnje.
Keynes smatra da je za odredivanje cijene bitno uzimati u obzir novcane rashode (E-S). On kaže da cijene sredstava za proizvodnju ne zavise samo od odnosa S i I?, vec i od ocekivanja i kamatne stope. Po njemu, nesklad izmedu S i I izaziva pad ili rast cijena pri cemu glavnu ulogu igra kamatna stopa. On je smatrao da ravnoteža postoji pri punoj zaposlenosti, kad je velicina štednje jednaka troškovima i vrijednosti novih investicija, kad se u obliku štednih uloga zadržava ni manje ni više od normalne proporcije bogatstva.
Za njega je karakteristican odnos prema blagoj inflaciji: «gore je izazivati nezaposlenost u jednom osiromašenom svijetu nego razocarati rentijera». Po njemu, kolicina novca ipak nema odlucujuci uticaj u privrednom životu, jer je ona samo funkcija sklonosti prema likvidnosti i kamatne stope.
Keynes je svojom teorijom podijelio monetarne teoreticare na dvi grupe:
1 ) oni koji polaze od modela MV=PQ i
2 ) oni koji polaze od novcanih rashoda i dohotka.


3.8. Objasnite model inflacije troškova ?

Model koji istice inflatornu ulogu troškova. Ova inflacija se najcešce povezuje s inflacijom nadnica. Angloamericki ekonomisti su smatrali da, kada nadnice rastu brže od produktivnosti rada, povecavaju se troškovi proizvodnje što dovodi do rasta cijena i inflacije.
Albert Hahn smatra da nadnice uticu na inflaciju troškova i na inflaciju potražnje. Mnogi su smatrali da nadnice djeluju inflatorno i onda kada se krecu srazmjerno rastu produktivnosti.
Lutz je s druge strane usporedio dvije situacije u kojima kreditna politika održava cijene na stabilnom nivou. U prvoj situaciji nadnice ostaju konstantne a u drugoj rastu isto kao i produktivnost. Došao je do zakljucka da i uslovima fiksnih potreba za investicijama politika nadnica može imati inflatorne posljedice iako je povezana s produktivnošcu.
Medutim, James je, kao jedan od kriticara takve teorije kritizirao postavku po kojoj su nadnice elemenat dohotka koji najjace utice na rast cijena. On u idejama o inflaciji troškova vidi politicke ciljeve nekih grupa. Kritike ovih postavki dovode do zakljucka da je inflacija troškova utemeljena na teorijskom konceptu inflacije potražnje. Medutim, to ne znaci i generalnu kritiku teorije inflacije troškova, vec samo nekih formulacija koje su taj naziv uzele, a medu njima ima onih koji operišu nadnicama i onih koji govoreci o inflaciji troškova misle na rast cijena sirovina ili energenata.
Balogh, koji takode zastupa ovu teoriju ukazuje na opasnost koju monetarna restrikcija može donijeti. On smatra da je uzrok inflacije u proizvodnji, i to konkretno u padu produktivnosti. Kod njega je teorija zasnovana na ekspanzionistickim koncepcijama.


3.9. Koncizno pojasnite model inflacije zasnovan na psihološkom i strukturnom
objašnjenju ?

Psihološka teorija inflacije želi da ukaže da se u procesu inflacije treba voditi racuna o ocekivanjima, predvidanjima, raspoloženjima, ponašanjima i drugim psihološkim elementima.
Najznacajniji zastupnik ovih teza je Afatlion. Po njemu, cijene su funkcija varijacije dohotka i funkcija predvidanja, a ne kolicina novca, pa ce onda i u slucaju kad kolicina ne raste pojedinci biti skloni da skuplje placaju robu ako im dohodak raste. Porast dohotka može biti izazvan rastom kolicine novca, promjenom deviznog kursa ili uopce promjenom odnosa s inostranstvom itd. u ovom slucaju sve ono što izaziva rast dohotka izaziva i rast potražnje, i takode, rast cijena. On ovo mišljenje još i nadopunjuje smatrajuci da kretanje cijena ne zavisi samo od varijacije dohotka vec i od predvidanja.
Na osnovu njegovog rada razvile su se teorije: TEORIJA PONAŠANJA- ponašanje razlicitih društvenih grupa glavni je faktor u kretanju cijena i procesa inflacije. TEORIJA DOMINACIJE- zadržava se cvrsta veza s realnim faktorima ali im se daju psihološka tumacenja.
Kada je rijec o strukturnoj inflaciji važno je to da se struktura savremenog društva stalno mijenja, pa u mnogim državama koje se razvijaju dolazi do pojave oštrih oskudica. Tada dolazi do inflacije kojoj se može pripisati strukturna priroda. Ono što u ovom slucaju otvara prostor inflaciji je nesklad potreba i mogucnosti. Tu inflaciju monetarna politika može teško može zaustaviti a da pri tome ne zaustavi razvoj.
Danas nas novi tehnološki razvoj tjera da neprestano revolucionarno mijenjamo dosadašnji industrijski nacin ptoizvodnje, te se kao posljedica toga javlja inflacija koja tu revoluciju prati. Opce je pravilo da visokorazvijene zemlje imaju manje strukturne probleme a to znaci i prilicno stabilno kretanje cijena.


3.10. Koncizno pojasnite kritike na izložene formulacije kvantitativne teorije novca ?

Postoji Marxova teorija koja kaže: vrijednost novca, po ovoj teoriji, povecava se smanjenjem njegove ponude a ponuda novca zavisi od njegove kolicine cime se ona naslanja na marginalnu teoriju vrijednosti.
U kvantitativnoj teoriji smatra se da sav novac figurira kao prometno sredstvo. To nije tacno jer se novcana sredstva sastoje od onih:
a) u opticaju
b)izvan opticaja.
Takode u ovoj teoriji se novcana masa uzima kao faktor koji ne zavisi od robne proizvodnje. Ona je zapravo uvjetovana sumom robnih cijena. Novcana masa prema Marxu, mora biti sposobna da se povlaci i ubacuje u promet kada se ukaže potreba za time.
Takode Samuelson iznosi svoju kritiku: kvantitativci nikad nisu izradili jednu teoriju o faktorima koji odreduju varijacije kolicine novca. Aftalion je takode znacajan kriticar. On posebno kritikuje Fisherovu jednacinu razmjene; Fisher je isticao da gotov novac(M) ima odlucujuci uticaj na cijene mada je u svoju jednacinu uvrstio i druge elemente. On smatra da se odnosi izmedu M? i M može mijenjati, te da se promjene V ne smiju zanemariti. On udara na temelje ove teorije i istice da cijene ne zavise od varijacija kolicine novca vec je obratno.
Poznati kriticar je i Nogaro. Marget je takode iznio svoju kritiku da se Fisherova jednacina ne može pisati u obliku (MV+M?V?)/Q=P vec (M+M?)V?/Q=P. Smatrao je da ne postoji razlicita brzina opticaja za razlicite vrste novca vec ona zavisi od osobe i njegove ekonomske uloge.


4. Banke i instrumenti monetarne politike

4.1. Objasnite kratkorocne pasivne komercijalno-bankarske poslove ?

Banke pomocu njih prikupljaju sredstva za rad. Banka se javlja u ulozi dužnika. Najvažniji su depozitni poslovi u koje spadaju:
1. NOVCANI POLOZI-povremena polaganja novcanih suma koje njihovi vlasnici redovno u kratkom roku povlace aiako ima i pologa na dugi rok;
2. CEKOVNI I ŽIRO DEPOZITI (kontokorentni ulozi)- sredstva privrednih organizacija, stanovništva i slicno, koja stalno stižu u banku radi tekucih placanja;
3. ULOZI NA ŠTEDNJU; ovdje još spadaju:
4. REESKONT- operacija izmedu dvije banke, obicno izmedu emisijske i kreditne banke. Pasivna je za kreditnu banku, a za emisijsku je to aktivna operacija;
5. RELOMBARD- slican je reeskontu uz razliku da je njegov predmet neka druga vrijednosnica a ne mjenica;
6. IZDAVANJE CERTIFIKATA O DEPOZITU I BLAGAJNICKIH ZAPISA- njihovim izdavanjem prikupljaju se sredstva kojima se banke koriste u kreditne svrhe. Takode u ove poslove još se mogu svrstati emisija vlastitih dionica i obveznica.


4.2. Objasnite odnos komercijalnih banaka sa centralnom bankom ?

Eskontni i kontokorentni kredit su dvije najvažnije aktivne operacije poslovnih banaka, a pasivne su preuzimanje raznih depozita po videnju, uloga na kratki rok itd. Osnovno nacelo poslovanja komercijalnih banaka je da znacaj pasivnih operacija odreduje znacaj njihovih aktivnih operacija.
Danas je kontokorent mnogo znacajniji od eskonta i predstavlja glavni kredit poslovne banke prema klijentima.
Od depozita postoje FIDUCIJARNI- uštede i fondovi kojima se deponent ne namjerava koristiti neko vrijeme i KONTOKORENTNI- blagajnicki viškovi kojima deponent može raspolagati i raspolaže po videnju.
Kreditnu aktivnost komercijalnih banaka prati prati centralna banka koja im odobrava kredite, odreduje stope obaveznih rezervi, propisuje pravila ponašanja, kolicinu novca u opticaju. Ona stalno poduzima mjere da osigura opreznu politiku banaka. Ona s polsovnim bankama razraduje dogovore, analizira privrednu situaciju itd. Ona može od vlade ili drugog nadležnog organa tražiti poduzimanje mjera da bi poslovanje komercijalnih banaka uskladila s politikom koju zastupa.
Komercijalne banke osjecaju vecu sigurnost ukoliko imaju dobar oslonac u centralnoj banci, što utice na rezultate rada.Komercijalne banke vodene vlastitim interesom nastoje održati dobre odnose sa centralnom bankom. Danas je moc centralne banke jako porasla a i mogucnost njenih instrumenata je u stalnom porastu. Ali, autoritet centralne banke nije nepovrediv jer je bankarski aparat teško držati stalno pod kontrolom. Odnosi izmedu centralne banke i poslovnih uglavnom se ostvaruju kroz:
a) reeskontiranje mjenice
b) udjele u državnim papirima.


4.3. Objasnite diskontnu politiku kao instrument monetarne politike ?

Diskontna stopa je kamatna stopa po kojoj centralna banka prima od poslovnih banaka na eskont robne mjenice ili druge vrijednosnice. Ona je u razlicitim državama razlicito oblikovana.
Diskontna politika je ne samo manipuliranje visinom diskontne stope vec i odredivanje ostalih uslova reeskonta(rokovi, reeskontni plafon itd.). Ovaj instrument je bio glavni u periodu 1929-1932 god. Medutim I i II svjetski rat, te velika kriza doveli su do pada njenog znacaja. Ona je medutim i danas još prisutna kao sredstvo regulacije kreditnog volumena i kolicine novca u opticaju.
Dva su osnovna razloga ogranicavanja njenog djelovanja:
a) razvoj tržišta kapitala koji dovodi do divergentnih kretanja kratkorocne i dugorocne kamatne stope
b) banke više nisu jedini faktor na kreditnom tržištu jer se pojavila struktura novih finansijskih posrednika koji su polagano bankama oduzele vecinu kreditnog tržišta. Dakle, sve slabiji uticaj promjena diskontne stope dovodi do toga da se centralne banke više koriste drugim mogucnostima reguliranja potpore poslovnim bankama.


4.4. Objasnite politiku otvorenog tržišta kao instrument monetarne politike ?

Otvoreno tržište u ovom kontekstu predstavlja tržište novca i kapitala koje je utemeljeno na impersonalnoj osnovi umjesto na neposrednom odnosu dva transaktora- onog tko na osnovu vrijednosnica pribavlja novcani kapital i onog koji ulaže u te vrijednosnice.
Jedno od najznacajnijih je tržište državnih vrijednosnica ali i vrijednosnica same centralne banke. Te vrijednosnice se aukcijom prodaju primarnim dilerima(velike banke) koji mogu kupovati za svoj i tudi racun. Ovu politiku engleska banka je provodila od svog ostvarivanja i to tako da u slucaju obilja novca plasira državne obveznice a u slucaju manjka novca kupuje obveznice.
Danas je medutim, tržište vece i pretpostavlja djelovanje snažnijih dilera(grosisti). Ovu politiku ne mogu primjenjivati sve vec samo razvijene zemlje, one koje imaju razvijeno tržište državnih vrijednosnica. U slabo razvijenim se teže primjenjuje zbog njihove sklonosti finansiranju pomocu emisije novca centralne banke. Veci uticaj ove politike rezultat je sve veceg uticaja i znacenja javnog duga.
Politika otvorenog tržišta je pogodna zbog toga što obuzdava inflacijski pritisak i povremene recesije. Obicno se provodi sinhronizovano sa diskontnom politikom iz koje se i razvila.
4.5. Objasnite javni dug kao važan uzrok primjene politike otvorenog tržišta ?

Javni dug mnogih država kao kumulirani iznos prethodnih deficita države i javnih preduzeca, u stalnom je porastu. Razlog može biti to što se više izdvaja za socijalnu i zdravstvenu zaštitu, za zaštitu okoline, više se ulaže u obrazovanje itd. Javni dug i tržište državnih vrijednosnica imaju jak uticaj na privredna krtanja. Javni dug nije samo komponenta finansiranja javne vlasti jer se on nalazi duboko u strukturi imovine raznih subjekata.
Posredstvom javnog duga najbolje se mogu uociti veze izmedu monetarne i fiskalne politike pa se javni dug, odnosno tržište državnih vrijednosnica u najrazvijenijim zemljama najvažniji dio finansijskog tržišta i najvažnije podrucje provodenja monetarne politike.
Najvažniji kreator javnog duga je država koja, shodno svojim prihodima i rashodima, planira nastup na finansijskom tržištu, kreirajuci pri tome rokove dospijeca, kamatnjake i iznose emisija. Ukoliko se struktura dospijeca duga pravilno koncipira to znaci i da se stvara jedan važan uslov za uskladivanje monetarne i fiskalne politike. U razvijenijim državama dolazi do ogranicavanja javnog duga i deficita unaprijed.


4.6. Objasnite kratkorocne aktivne komercijalno-bankarske poslove ?

1. KONTOKORENTNI KREDIT- kredit po tekucem racunu. Ovaj kredit banka odobrava korisniku preko njegovog tekuceg racuna. Najvažnija je vrsta kratkorocnog kreditiranja. Banci donosi najveci i najstabilniji prihod.
2. ESKONTNI KREDIT- kredit na osnovu mjenice, a znaci isplatu mjenice prije dospijeca po odbitku kamata.
3. LOMBARD- kredit na osnovu zaloga pokretnih stvari ili drugih vrijednosnica, osim mjenice.
4. AKCEPTNI KREDIT- kredit koji banka daje akceptirajuci mjenicu svog komitenta. Da bi se ona brže realizirala za akcept banka naplacuje proviziju.
5. RAMBURSNI KREDIT- kombinacija akceptnog i eskontnog kredita. Banka za racun kupca(uvoznika) akceptira mjenicu koju je ispostavio prodavac(izvoznik). U ovom poslu dužnik je uvoznik prema banci koja je akceptirala.
Takode osim ovih postoje i drugi od kojih su neki komisioni, i za njih banka naplacuje proviziju, a drugi su vlastiti. Pogotovo su u zadnje vrijeme znacajni poslovi u ime i za racun društvene zajednice: izvršenje državnog proracuna, vodenje društvene evidencije i statistike i drugi.


4.7. Objasnite repo ugovor kao najvažniji instrument politike otvorenog tržišta ?

Ove transakcije podrazumijevaju pozajmljivanje trenutno raspoloživih sredstava a ujedno i prodaju vrijednosnica zajmodavcu, s obavezom njihovog otkupa od zajmodavcu dogovoreno vrijeme i po dogovorenoj cijeni u koju ulazi kamata. Za jednu transakciju se može reci da je «repo», «revers» transaskcija.
Repo je s gledišta prodavatelja vrijednosnica, a revers s gledišta stranke ponudaca novca, tj. kredita. Najveci broj repo poslova su «overnight» poslovi, dok se oni dugorocniji odnose na rok 1,2 i 3 sedmice te 1,2,3 i 6 mjeseci. Prihod je ovdje u obliku kamatnih stopa a to je razlika izmedu prodajne cijene vrijednosnica koju je prodao zajmotražitelj i obavezao se ugovorom da ce se otkupiti po višoj cijeni.
Prihod od kamata=(iznos investicija*repo kamatna stopa*broj dana dospijeca)/360
Ako kamatna stopa naraste što utice na pad vrijednosti vrijednosnica, kreditor u slucaju bankrota tražitelja kredita gubi dvostruko:
1) na vrijednosti vrijednosnice koju ima
2) tražitelj kredita mu nece vratiti kredit.
Kombinacija repo i revers poslova kod dilera je poznata kao «repo book». Ako su repo i revers praceni istim vrijednosnicama koje imaju isti rok dospijeca zove se još i «matched book».
Dakle, kljucni instrumenti politike otvorenog tržišta nisu izravne kupnje i prodaje vec su to repo i revers transakcije. Na ovom tržištu su najvažniji dileri koji te transakcije primjenjuju u poslu s bankama, mirovinskim fondovima itd.


4.8. Objasnite politiku rezervi likvidnosti kao instrument monetarne politike ?

Rezerve likvidnosti su sredstva koja banka drži u likvidnoj formi. Primarne rezerve: gotovina u blagajnama, potraživanja od ostalih banaka, gotovinska sredstva itd. Sekundarne rezerve: mjenice i druge hartije od vrijednosti s dospijecem di jedne godine ako su tržišno kvalitetne i druga likvidna aktiva van primarnih rezervi.
Danas se te rezerve likvidnosti ocituju kroz stope obaveznih rezervi. Ako je tržište razvijenije uloga ovog instrumenra je manje znacajna i obrnuto. Obavezne rezerve osiguravaju stabilnost i likvidnost banke u slucaju negativnih dogadaja. U ostvarivanju politike obaveznih rezervi likvidnosti, centralna banka mora utvrditi sljedece:
a) osnovicu za obracun obavezne rezerve-najcešce kao postotak od depozita banaka;
b) nacin odredivanja visine obavezne rezerve-negdje je odredena gornja granica obavezne rezerve;
c) razdoblje izracunavanja obracunske osnovice- dva nacina:
1 - odmah po obracunu i
2 - održavanja obavezne rezerve s vremenskim pomakom;
d) održavanje obavezne rezerve;
e) udovoljavanje zahtjevu za obaveznom rezervom;
f) pitanje ukamacivanja sredstava obavezne rezerve;
g) kazne za neispunjenje odredbi za obaveznom rezervom. Obavezna rezerva
može biti i instrument fiskalne politike u vidu poreza koji centralna banka namece.


4.9. Objasnite instrumente monetarne politike u praksi Evropske centralne banke
( ECB ) ?

4.10. Objasnite bitne razlike izmedu centralne i komercijalne banke ?

To su:
a) za razliku od komercijalne, centralna banka ne može biti nelikvidna jer ima privilegiju emisije novca;
b) u komercijalnoj banci velicina pasive(izvora sredstava) odreduje aktivu, dok je u centralnoj obrnut slucaj;
c) samo centralna banka emituje efektivni novac putem primarne emisije dok komercijalne to cine sekundarnom emisijom, tj odobravanjem kredita u obliku depozitnog novca;
d) komercijalna banka obavlja i dugorocne i kratkorocne transakcije, a centralna banka samo kratkorocne;
e) klijenti komercijalne banke mogu biti svi, a centralne samo banke, štedionice i država;
f) cilj komercijalne banke je profit dok centralnoj banci to nije osnovni cilj, centralna banka ostvaruje tzv emisijsku zaradu.


5. Naznake o monetarnom sistemu Bosne i Hercegovine

5.1. Objasnite razlike izmedu tipicnog currency board aranžmana i tipicne centralne
banke ?

Tipicni currency board Tipicna centralna banka
samo se kreira gotov novac kreira gotov novac i depozite
fiksni devizni tecaj prema rezervoj valuti vezani ili plivajuci devizni kurs
kolicina ''domaceg'' novca mora imati 100% pokrice u deviznim rezervama promjenljive devizne rezerve
potpuna konvertabilnost ogranicena konvertabilnost
preuzimanje tude monetarne politike diskrecijska monetarna politika
nepostojanje davatelja posljednjeg utocišta postojanje davatelja posljednjeg utocišta
valutni odbor ne nadzire komercijalne banke cesto nadzire komercijalne banke
transparentan netransparentan
zašticen od politickog utjecaja politiziran
veliko povjerenje malo povjerenje
seigniorage zaraduje samo od kamata seigniorage zaraduje kamata i inflacijom
ne može poticati inflaciju može poticati inflaciju
nema finansiranja deficita države mogucnost finansiranja deficita države
ne zahtjevaju se preduvjeti za monetarnu reformu zahtjeva preduvjete za monetarnu reformu
brza monetarna reforma spora monetarna reforma
malo uposlenika mnogo uposlenika


5.2. Objasnite currency board na primjeru monetarnog sistema Bosne i
Hercegovine?

Centralna banka BiH pocela je djelovati 11. augusta 1997.g. i predstavlja monetarnu vlast FBiH i RS, u skladu s odlukama Daytonskog sporazuma. Najvažnija odluka iz tog sporazuma u monetarnom pogledu jest funkcioniranje CB BIH na nacelima ''Currency boarda''. CB BiH zbog nacela currency boarda djeluje drugacije u odnosu na tipicne centralne banke. U tom smislu ona ne odobrava kredite bankama, privatnim osobama ili državi i, što je posebno važno, nije davatelj posljednjeg utocišta. Ona ne regulira rad banaka, kamatne stope, platni sistem ili finansijski sistem uopce.
Konvertabilnost KM osigurana je na temelju njezinog stopostotnog pokrica u eurima. Currency board je sistem prema kojem CB BiH može emitirati samo onoliko KM koliko ima deviznih rezervi izraženih u eurima. Dodatna emisija KM od strane CB BiH nije moguca ako nema prethodno osiguranog pokrica u eurima. CB BiH dodatnu emisiju može obavljati samo na temelju suficita u bilansu placanja, inozemnih transfera ili na temelju inozemnih kredita, za razliku od klasicne centralne banke koja emisiju primarnog novca može vršiti i ''ex nihilo'' (iz niceg). CB BiH je obavezna osigurati da ukupan iznos njezine novcane pasive nikad ne nadmaši ekvivalentan iznos izražen u KM njezinih neto deviznih rezervi što je CB BiH do sada uspijevala.


5.3. Monetarni agregati u BiH ?

Novcana masa se obilježava sa M2 i ona predstavlja ujedno i najširi monetarni agregat. Njega cini: novac, kao monetarni agregat M1 i quasi novac (QM). Monetarni agregat novac (M1) cine gotov novac izvan banaka (M0) i depoziti po videnju u domacoj valuti (KM). Quasi novac, kao monetarni agregat cine oroceni i štedni depoziti u domacoj valuti i ukupni depoziti u inozemnoj valuti.
Na kretanje novcane mase utjecu promjene neto inozemne aktive i promjene neto domace aktive. Inozemna aktiva banaka BiH obuhvaca inozemnu aktivu monetarnih vlasti, komercijalnih banaka i bivše Narodne banke BiH. Investicije su u aktivi bilansa CB BiH najznacajnija stavka koja je zbog specificnosti currency boarda kao monetarnog sistema nužna. Pod investicijama se podrazumijevaju devizne rezerve odnosno devizna aktiva koju CB BiH drži u inozemstvu u razlicitim oblicima, a koji su ustvari podloga za emisiju konvertabilne marke.



6. Novac u medunarodnim placanjima

6.1. Objasnite sisteme deviznog kursa u uslovima zlatne i papirne valute ?

Intervalutni kurs predstavlja razmjenu efektivnog novca jedne zemlje za efektivni novac druge zemlje. Buduci da je efektivni novac moguce krivotvoriti, u praksi banke posebno iskazuju visinu kursa za efektivu koji je u pravilu niži od kursa za devize, i to zbog rizika krivotvorenja novca i manipulativnih troškova prijenosa iz zemlje u zemlju.
Devizni kurs predstavlja cijenu domaceg novca izraženu u stranom novcu, odnosno koliko jedinica domaceg novca treba dati za jedinicu stranog novca i to je tzv. Sistem direktnog kotiranja. Sistem indirektnog kotiranja primjenjuje samo Velika Britanija, pa se tamo devizni kurs definira kao broj jedinica strane valute koji treba dati za jedinicu domaceg novca. Nominalni devizni kurs predstavlja promjenu cijene domace valute izraženu u stranoj valuti bez uzimanja u obzir stope inflacije. Realni devizni kurs je nominalni kurs korigovan za stopu inflacije i on je mnogo važniji, jer inflacija obezvrjeduje vrijednost novca, smanjuje njegovu kupovnu moc. Korekcijom nominalnog kursa za stopu inflacije dobiva se realna slika kupovne moci novca koji posjedujemo. Efektivni devizni kurs je vagani prosjek deviznih kurseva izmedu domace valute i valuta zemalja nama najvažnijih trgovackih partnera.
Devizni kursevi razlicito se formiraju u uslovima zlatnog standarda i papirne valute. U uslovima zlatnog standarda, tj. pri postojanju zlatne valute u razlicitim zemljama, intervalutni kurs je varirao oko tzv. paritetnog kursa, koji je bio odnos kolicine zlata sadržane u dvjema valutama koje se usporeduju. Paritet je pri tome bio veoma cvrsto podreden tom odnosu vrijednosti, tj. odnosu kolicine zlata sadržanog u valutama koje se usporeduju. Zakon vrijednosti ovdje je svom snagom dolazio do izražaja pokazujuci nezamagljeno da je za paritet osnovna vrijednost, a da se on kao i svaka cijena vrti oko vrijednosti. Tako je prije velike ekonomske krize jedna engleska funta sadržavala 4,8665 puta više cistog zlata nego dolar SAD, pa je zbog toga paritetni tecaj bio: 1 funta = 4,8665 $. Odnos ponude i potražnje utjecao je na odstupanje intevalutnog kursa od navedenog pariteta. Medutim ta su odstupanja mogla biti neznatna, zbog cega se za razdoblje zlatnog standarda upravo i veže sistem fiksnih deviznih kurseva.
Kod zlatne valute, tj. u uslovima zlatnog standarda i slobodne trgovine, reguliranje deviznih kurseva obavlja se izvozom, odnosom uvozom zlata. Na primjer, isplati se uvoziti neke robe, pa nastaje potražnja za valutom zemlje izvoznice, i kurs njezine valute raste. Medutim, taj devizni kurs može rasti samo do granice postavljene valutnim sistemom. Naime cim kurs prijede preko odredenog paritetnog kursa, uvoznik ce nastojati da uvoz plati izvozom zlata umjesto da na domace tržištu kupuje devize po visokom kursu. Zbog toga u sistemu zlatnog standarda devizni kurs može odstupiti od pariteta samo za visinu rashoda transporta zlata iz jedne zemlje u drugu. Visina tih rashoda obicno je veoma malen postotak vrijednosti zlata koja se prevozi. Granice kolebanja naviše i naniže od pariteta, nazivamo zlatnim tackama. Zlatne su tacke: tacka izvoza zlata (gornja tacka) i tacka uvoza zlata (donja tacka). U uvjetima zlatne valute, kad kurs dode na izvoznu tacku zlata, tada se sav uvoz isplati placati izvozom zlata. Tacka uvoza zlata obratan je slucaj, tj. kod pada kursa inozemne valute ne isplati se prodati devize na domacem tržištu, vec je bolje unovciti ih u inozemstvu u zlato i zlato uvesti u zemlju.
U uslovima papirne valute a na osnovu ponude i potražnje i kretanja cijena otvara se mogucnost neogranicenog kolebanja deviznog kursa. Utjecaj ponude i potražnje postaje odlucujuci faktor za formiranje kursa. Veca potražnja deviza jedne zemlje (B) u drugoj zemlji (A) izaziva porast kursa devize zemlje B. Zbog takvog porasta kursa devize zemlje B, zemlja A nastojat ce povecati izvoz u nju, a smanjiti uvoz iz nje, jer joj zbog visokog deviznog kursa devize zemlje B njezina roba postaje preskupa, a prodaja u toj zemlji rentabilna.


6.2. Objasnite formiranje deviznog kursa prema teoriji bilansa placanja ?

Pristalice teorije bilansa placanja smatraju da uzrok porasta kursa strane valute, odnosno pada intervalutne vrijednosti domaceg novca, leži u pasivnosti bilansa placanja. Po toj teoriji, deficit bilansa placanja izaziva porast deviznog kursa, a tek kasnije i porast cijena. Kako odredeno vrijeme promjena kursa ne dovodi do promjena apsolutnih cijena, padaju zbog toga cijene domacoj robi, što stimulira izvoz. Kako ta pojava destimulira uvoz, dolazi do novog kretanja i, konacno, do izravnavanja bilansa placanja. Promjene kursa, prema toj teoriji, posljedica su promjena u bilansu placanja i automatski su regulator stalnog uravnotežavanja bilansa placanja.
Najveca je slabost teorije bilansa placanja u pretjeranom pojednostavnjivanju efekta deficita, odnosno suficita bilansa placanja na odnos cijena u zemlji i inozemstvu i proces uravnoteženja koji iz tog proizilazi. Teorija bilansa placanja više odgovara situaciji razvijenih zemalja i ne odgovara realnosti kad je rijec o slabije razvijenim zemljama, jer izvozna sposobnost i uvozne potrebe tih zemalja nisu elasticne. Promjena kursa ne može u znatnijem stepenu sprijeciti uvoz, kao što ne može ni povecati izvoz, jer to ne zavisi toliko od kursa koliko od strukturalnih odnosa u danom gospodarstvu i ekonomskoj politici koja se u toj zemlji provodi. Kod nerazvijenih zemalja koje provode aktivnu politiku gospodarskog razvitka porast deviznog kursa, tj. pad medunarodne vrijednosti njihova vrijednosti, koji zaista rezultira iz deficita bilansaplatne liste, ne vodi uravnoteženju, vec utjece na rast cijena i razvoj inflacije, koja i sa svoje strane povecava deficit do njegovih krajnjih granica, koje su odredene mogucnostima uvoza na kredit.


6.3. Objasnite formiranje deviznog kursa prema teoriji pariteta kupovne moci ?

Teorija pariteta kupovne moci koja polazi od monetaristicke, odnosno inflacionisticke teorije kurseva i tvrdi da kretanje deviznog kursa zavisi od kretanja kupovne moci novcanih jedinica koje se usporeduju. Devizni kurs, prema toj teoriji, izravnava cijene u razlicitim zemljama. Iako se promjene kupovne moci, tj. proces rasta cijena i s time povezan proces obezvredenja novca održava u kretanju deviznog kursa, ipak se to shvacanje smatra nedovoljno realnim jer staticki pojednostavnjuje problem, zanemaruje razlicitu strukturu gospodarstva i razlicitu strukturu potrošnje u pojedinim zemljama, a pogotovo ne vodi racuna ni o jednom faktoru koji takoder imaju utjecaja na devizni kurs. Premda kauzalnost postoji, pa na kurs utjece, medu ostalim, i kretanje kupovne moci usporedivanih valuta, ipak izvorni faktor nije ni promjena pariteta kupovne moci, kao što to nije niti inflacija, vec su to realni faktori, tj. odredeno stanje u proizvodnji i raspodjeli.
Prema apsolutnoj teoriji pariteta kupovne moci, kurs se dviju valuta zemalja A i B izracunava kao odnos razine cijena u tim zemljama.

TtB = PtA / PtB gdje je:

TtB - kurs ili cijena valute zemlje B u vremenu t, tj. broj jedinica valute zemlje A koji se placa za 1 jedinicu valute zemlje B
PtA - razina cijena zemlje A u vremenu t
PtB - razina cijena zemlje B u vremenu t
Relativna teorija pariteta kupovne moci objašnjava kurs u tekucem razdoblju kao kurs iz temeljnog razdoblja korigiran odnosom domacih i vanjskih cijena kojima je temelj isto temeljno razdoblje.

TtB = T0B * PtA / PtB
6.4. Objasnite formiranje deviznog kursa prema monetaristickoj ( inflacionistickoj )
teoriji ?

Monetaristicka teorija, poznata i kao inflacionisticka, naglasak stavlja na monetarnu ponudu pri cemu je izvodi iz ''monetarne baze'' množeci je s multiplikatorom, pa smatra da je porast deviznih kurseva uzrokovan porastom kolicine novca u opticaju. Kad bi se imala stalna kolicina papirnog novca, nikakva pasivnost bilansa placanja ne bi mogla povecati devizne kurseve, isticu pristaše te teorije, jer ogranicena kolicina novca dovodi do pada cijena, a to do veceg izvoza i priljeva deviza i time do pada deviznih kurseva, odnosno porasta intervalutne vrijednosti domaceg novca. Buduci da se kolicina novca povecava, kažu oni, imamo onda porast cijena, a zbog toga smanjenje izvoza, deficit bilansa placanja i porast deviznih kurseva. Dakle, po toj teoriji nije primaran bilans placanja, vec je primarna inflacija, a stanje bilansa placanja posljedica je, a ne uzrok. Kao varijanta te teorije razvila se teorija kupovnih pariteta.
Monetaristicka teorija deviznog kursa nadovezuje se na teoriju pariteta kupovne moci prema kojoj promjena deviznog kursa slijedi promjene u stepenu inflacije u zemlji i u inozemstvu:

?R/R = ?pd/pd - ?pf/pf

Buduci da prema jednostavnoj kvantitativnoj novcanoj teoriji promjena cijena ovisi o promjeni novcane mase, to promjena kursa ovisi o razlici u stopama porasta novcane mase u zemlji i inozemstvu.
Naime, iz:

MV = PY imamo

?M/M + ?V/V = ?P/P + ?Y/Y

Ako pretpostavimo punu zaposlenost, tada je ?Y/Y = 0 i konstantnu brzinu kolanja gdje je ?V/V = 0, tada je

?P/P = ?M/M

Prema tome, ako (3) uvrstimo u (1) imamo:

?R/R = ?Md/Md - ?Mf/Mf

To znaci da razlika u promjeni novcane mase u zemlji i inozemstvu utjece na promjenu deviznog kursa.


6.5. Objasnite put do Europske monetarne unije (EMU) ?

Pocetak ujedinjavanja zapadnoeuropskih zemalja kako na ukupnom gospodarskom tako i, posebno, na monetarnom podrucju nailazima u prvim godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ratom opustošenoj Europi bila je potrebna pomoc za obnovu i oporavak razorenih i iscrpljenih gospodarstava. To je uvidao SAD, kao najznacajnija sila svijeta. U junu 1947. godine tadašnji državni sekretar vanjskih poslova George Marshall iznio je ideju o pomoci zapadnoeuropskim zemljama pod uslovom da one donesu zajednicki plan obnove i da se dogovore o velicini potrebne pomoci svakoj od zemalja. Programom ekonomske obnove poznatijim pod nazivom ''Marshallov plan'' u razdoblju od 1948. do 1952.god. zapadnoeuropskim zemljama bespovratno je dodijeljeno oko 15 milijardi dolara za njihov gospodarski oporavak.
Na monetarnom planu osnovana je 1950. godine Europska platna unija (European Payment Union) – EPU – koja je svojim djelovanjem trebala omoguciti prijelaz s bilateralizma na poseban oblik multilateralnih placanja medu zapadnoeuropskim zemljama što je bila prva faza na putu uspostavljanja potpune konvertabilnosti njihovih valuta. EPU je djelovao kao multilateralna klirinška unija preko koje su se obavljala prebijanja medusobnih potraživanja zapadnoeuropskih zemalja. Godine 1950. stvorena je EUA – europska obracunska jedinica (European unit of account) i to kao knjigovodstveni novac koji je korišten za ogranicene svrhe. Na ekonomskom povezivanju osnovana je Pariškim ugovorom 1951.god. Europska zajednica za ugljen i celik, kojom se utire put kasnijoj široj ekonomskoj integraciji, koja ce nastati osnivanjem i radom Europske ekonomske zajednice EEZ (ugovor o osnivanju potpisan je 1957.god. u Rimu, a stupio je na snagu 1.1.1958.god.). Od 1965.god. zemlje clanice Europske zajednice za ugljen i celik, EEZ i Europske zajednice za atomsku energiju (Euroatom) tvore Europsku zajednicu – EZ.
Na monetarnom planu stvoren je, u okviru EEZ, prostor da 27.12.1958.god. stupi na snagu Europski monetarni sporazum (European Monetary Agreement) – EMU, koji su sklopile još 1955.god. zemlje clanice OEEC. U decembru 1969.god. na sastanku lidera zemalja EZ u Hagu, gdje je prvi put formulirana ideja o stvaranju ekonomske i monetarne unije – do koje ce doci tek 15. decembra 1991.god. u Maastrichtu – donesene su odredene mjere u smjeru monetarne integracije kao što su osnivanje Europskog rezervnog fonda, a vec 1970.god. proradio je mehanizam bezuslovnog kratkorocnog kreditiranja centralnih banaka. Planirani tijek priprema za potpunu monetarnu integraciju radi stvaranja zajednickog monetarnog sistema poremetili su, ali ne i onemogucili, dogadaji s dolarom pocev od augusta 1971.god. Istina Europski monetarni sporazum (EMA) i Europski monetarni fond prestali su s radom 31.decembra 1972.god., ali se u okviru Zajednice javljaju novi mehanizmi, monetarna ''zmija'' i EFMS, koji ce zemljama clanicama Zajednice omoguciti ne samo da uspješno prebrode svjetsku monetarnu krizu, vec da 1979.god. startaju sa svojim posebnim monetarnim sistemom, tj. EMS (European Monetary System) i s novom zajednickom valutnom jedinicom – ECU (European Currency Unit) – koja ce od 1981.god. potpuno zamijeniti EUA i postati jedinstvena obracunska valuta Zajednice.
Premda ideje o europskom monetarnom sistemu sežu desetak godina unazad, plan o EMS usvojen je u junu 1978.god. u Bremenu na konferenciji šefova država i vlada ''devetorice'', a EMS je stupio na snagu 13. marta 1979.god. Bit mehanizma EMS sastoji se: u zajednickoj valutnoj jedinici ECU kao denominatoru za utvrdivanje pariteta i usporedivanje deviznih kurseva valuta zemalja clanica; u ogranicenom fluktuiranju središnjeg deviznog kursa valute sudionice kako u odnosu na drugu valutu, tako i u odnosu na ECU uz obavezu centralne banke da intervenira kad se dostigne tzv. divergentni prag u fluktuiranju pojedine valute; u kreditnim olakšicama koje odobrava EFMS zemlji clanici za finasiranje platno-bilansnih teškoca.



6.6. Objasnite svjetski novac u sistemu Medunarodnog monetarnog fonda ?

Valuta koja preuzi,a na sebe ulogu svjetskog sredstva placanja na taj nacin predstavlja sredstvo rezervi medunarodne likvidnosti, isto kao i zlato, i time figurirakao rezervna valuta. Nakon Drugog svjetskog rata takvu funkciju rezervne valute preuzeo je na sebe i službeno dolar, valuta zemlje koja je zauzimala dominantnu ulogu u svjetskom gospodarstvu i kod sebe koncentrirala najvecu kolicinu svjetskog novca – zlata. Tijekom vremena udio se zlata u ukupnim rezervama neprestano smanjivao, i to u 30-godišnjem razdoblju (1938.-1969.) u prosjeku za 1%-tni poen godišnje, dakako u korist porasta udjela deviza u tim rezervama. Rješenja za prekid takvih kretanja bila su razlicita, kao npr. uvodenje dvojnog tržišta zlata i to: službenog tržišta, na kojem su centralne monetarne institucije kupovale novoproizvedeno zlato po službenoj cijeni od 35 dolara za 1 uncu zlata sa slobodnog tržišta, na kojem se trgovalo zlatom kao i svakom drugom robom.
Medutim, ta, po dostignutoj cijeni, svojevrsna rehabilitacija zlata i ''osuda dolara'', premda izazvana medunarodnom monetarnom špekulacijom, pokazala je da niti jedna (zlatna) ni druga (dolarska) komponenta medunarodnog mometarnog sistema nije više adekvatna potrebama svjetkog gospodarstva za rezervama likvidnosti. Tadašnji predsjednik SAD, Nixon proglasio je 1971.god. nekonvertabilnost dolara u zlato i time prakticki dopustio da dolar pliva. Stoga se službena demonetizacija zlata kao svjetske rezerve likvidnosti i njegova zamjena novim rezervnim medijem – specijalnim pravima vucenja – može shvatiti samo kao igra, usmjerena jacanju americkog dolara kao rezervne valute; ovaj put kroz SPV u cijoj vrijednosti americki dolar predstavlja ponder od 42%.
Takav sistem, koji funkcionira na toj osnovi da se rezerve medunarodne likvidnosti popunjavaju priljevom rezervne valute, jer je priljev zlata u monetarne rezerve veoma ogranicen, trebao je, uz još neke odredbe o pravilima ponašanja omoguciti nesmetano obavljanje medunarodnih placanja, a to inace osigurava medunarodnu likvidnost u uslovima rasta obima medunarodne razmjene i nakon Drugog svjetskog rata. Trebalo je da novi sistem bude, a tako je i bio zamišljen, nekakav osuvremenjeni zlatni standard. Uvodenje rezervne valute, tj. valute one zemlje koja posjeduje najveci dio svjetskih zlatnih rezervi, trebalo je taj sistem uskladiti s potrebama razvitka, i ukloniti one, u starom sistemu klasicnog zlatnog standarda stalno prisutne, deflatorne depresivne stege koje otežavaju kretanje reprodukcije na razini nacionalnog svjetskog gospodarstva. Osim toga je trebalo da taj novi sistem omogucuje valutnu stabilnost.


6.7. Objasnite mehanizam specijalnih prava vucenja (SPV-a) ?

U vezi s problemima medunarodne likvidnosti i ulogom dolara kao rezervne valute u sistemu MMF-a, te zlata kao objektivne kocnice porasta svjetske likvidnosti postavilo se pitanje – kakav novi sistem stvoriti kada, kako se pokazalo, više ne postoje nikakvi uslovi da bi valuta neke zemlje mogla biti njegova osnova. 1967.god. ''grupa desetorice'' usvojila je dokument o stvaranju novog sredstva placanja u formi posebnih prava vucenja, koja bi imala svaka zemlja clanica Fonda, i to tako da od Fonda dobije posebnu vrstu kredita. Popularno u žargonu ta su prava nazvana ''papirnim zlatom'', i to zato što se na temelju takva prava bez ikakvih teškoca i predradnji, dakle, automatski, dolazi do bilo koje druge konvertabilne valute potrebne nekoj zemlji za podmirenje njezinih obaveza iz tekucih transakcija. Vrijednost SPV-a bila je prvobitno jednaka vrijednosti USD.
Od 1. jula 1974. pa sve do 1. jula 1978.god. vrijednost SPV odredivala se ovako: jedinica SPV, a jednaka je vrijednosti mješavine sastavljene od valuta zemalja koje u svjetskom izvozu sudjeluju s više od 1%. Tu valutnu košaru cinili su USD (33%), DEM (12,5%), engleska funta (9%), francuski franak (7,5%), japanski jen (7,5%), kanadski dolar (6%), talijanska lira (6%), nizozemski gulden (4,5%), belgijski franak (3,5%), švedska kruna (2,5%), australska, španjolska, norveška i danska novcana jedinica (po 1,5%), austrijska i južnoafricka (po 1%). 1. jula 1974. utvršena je nova kompozicija valutne košare od ranijih valuta ispale su iz košare danska kruna i južnoafricki rand, a u novu košaru ukljuceni su iranski rial i saudijskoarabijski rial. Razlog je poznat: i jedna i druga zemlja zauzele su takvu poziciju u svjetskom izvozu zahvaljujuci izvozu nafte. Od 1. januara 1981.god. vrijednost jedinice SPV utvrduje se na temelju ''koktela'' od svega pet valuta i to onih zemalja koje su u razdoblju od 1975. do 1979. ostvarile najveci izvoz robe i usluga. To su USD, zapadnonjemacka marka, japanski jen, francuski franak i engleska funta. Sljedeca promjena valutne košare za utvrdivanje vrijednosti uslijedila je u sijecnju 1986., a sadržaj košare sastoji se od pet valuta onih zemalja koje su u razdoblju od 1980. do 1984. ostvarile najveci izvoz robe i usluga; to je i dalje bilo pet spomenutih valuta.
Namjena SPV je povecanje medunarodne likvidnosti, povecanjem vlastitih rezervi clanica Fonda, a koriste se i kao obracunska jedinica MMF-a za službene mecunarodne transakcije. Uvodenje eura 1.1.1999. nametnulo je potrebu zamjene njemacke marke i francuskog franka, u košarici valuta, eurom pa tako konacno od januara 2001. SPV cini košarica od cetiri valute.
U skladu s uvodenjem eura, odluceno je o izmjenama vrednovanja SPV-a, ali i odredivanju kamatne stope na SPV. Kamatna stopa na SPV se od 1983.god. odredivala sedmicno, a izracunavala se temeljem prosjeka kamatnih stopa na odabrane kratkorocne instrumente novcanog tržišta onih zemalja cije valute cine košaricu valuta SPV-a. Svakih pet godina provjeraalo se da li odabrani instrumenti i pripadajuce kamatne stope odgovaraju promjenama na tržištu. Ukupna vrijednost SPV-a sukcesivno dodijeljena clanicama u razdoblju od 1969.-1981.god. iznosi 21,4 mlrd. Odluke o alokaciji SPV-a donosi Odbor guvernera svakih pet godina prema prijedlogu glavnog direktora i Izvršnog odbora, a ostvarivanje prijedloga zahtijeva vecinu glasova.
Zanimljiva je pojava da više od 1/5 clanica MMF-a nikad nije primilo alocirana sredstva te da neke zemlje koje su postale clanice još prije 1978.god. nisu sudjelovale u svakoj alokaciji do sada. Upravo 4. amandman predložen je 1997., a prihvacen tek 31.12.2000. trebao bi putem specijalnih jednokratnih alokacija korigirati ovaj slucaj te omoguciti svim clanicama MMF-a sudjelovanje u sistemu SPV-a kao i primanje ujednacenih udjela kumulativnih alokacija SPV-a.


6.8. Objasnite monetarnu politiku Evropske Unije ?


6.9. Euroizacija/dolarizacija – uzroci i vrste ?

Danas se u tranzicijskim zemljama, ali i iz Europske unije sve cešce cuju zahtjevi za napuštanjem domacih valuta i uvodenjem u opticaj neke od zdravih svjetskih valuta, prije svega eura i dolara. Ostvarenje takvog projekta preporucuje se putem currency boarda, kao prijelaznog rješenja do trenutka potpunog prijelaza na euro koji bi se trebao dogoditi nakon ulaska u Europsku uniju, ili putem službene dolarizacije/euroizacije. Uvodenje zdrave valute znacilo bi višestranu sigurnost, pocev od stabilnijih cijena, stabilnijeg kursa, pa do sigurnosti za strane investitore. Zemlja u tom slucaju potpuno gubi monetarni suverenitet, što znaci da joj ne treba ni centralna banka niti monetarna politika, jer je u tom slucaju preuzima od od zemlje ciju je valutu prihvatila kao svoju.
Svijet se u monetarnom smislu polarizirao na tri valutna bloka: dolar – jen – euro. Zanimljivo je da je americki dolar toliko raširen u upotrebi premda je udio SAD u svjetskom izvozu samo 13%, a Europske unije cak 42% što govori da zemlje EU više sudjeluju u izvozu nego što fakturiraju u vlastitim valutama ili u euru. Medutim, odgovor o raširenoj upotrebi dolara nalazi se, izmedu ostalog, u kontinuiranom i enormnom deficitu tekuceg bilansa SAD. Iako imaju najveci deficit tekuceg bilansa u svijetu SAD imaju najjacu valutu što se protivi ekonomskoj logici.
Korištenje strane valute u nekoj zemlji danas se popularno naziva dolarizacije zbog toga što se upravo dolar najviše koristi diljem svijeta. Pojedina država za euroizaciju prakticno ne treba nikakvo službeno odobrenje zemlje emitenta, u ovom slucaju Europske unije. Medutim potrebno je razlikovati dolarizaciju s jedne strane, te euroizaciju zemalja unutar Europske unije i one što je prisutna u zemljama koje je okružuju. Dolarizacije je nešto posve drugacije u odnosu na uvodenje eura u 12 zemalja EU. Zemlje clanice EMU donekle gube monetarni suverenitet, ali niti jedna od tih država nije nametnula drugoj svoj vlastiti novac, vec je stvorena nova valuta za sve.
Euroizacija i dolarizacija mogu biti službene i neslužbene, unilateralne i bilateralne. U literaturi se govori o tri varijante dolarizacije: neslužbena, poluslužbena i službena. Neslužbena dolarizcija podrazumijeva situaciju kad subjekti znatan dio svoje imovine drže u stranom novcu, premda ta valuta nije službena valuta doticne zemlje. Medutim, pojam ''neslužbena dolarizacija'' nije isti u svakoj zemlji, jer se negdje npr. dolar ili euro, premda su strane valute, mogu položiti na racun u banci. Neslužbena dolarizacija zapravo postoji onda kada domaci subjekti svoju umovinu drže u stranoj valuti bilo u zemlji ili inozemstvu kako bi sacuvali njezinu realnu vrijednost koja je u zemljama u razvoju cesto bila ugrožavana inflacijom i devalvacijama.
Poluslužbena dolarizacija podrazumijeva upotrebu stranog novca kao legalnog koji može nadmašiti po iznosu velicinu depozita u domacem novcu u bankama, ali igra sekundarnu ulogu i koristi se kod manjih placanja. Za razliku od službene dolarizacije zemlja koja ima poluslužbenu dolarizaciju ima još uvijek svoju centralnu banku.
Službena dolarizacija, ili puna dolarizacija postoji kada strani novac ima iskljucivu ili dominantnu ulogu valutarnog novca koji se koristi za sva placanja. Ako domaca valuta postoji ona igra sekundarnu ulogu.


6.10. Objasnite uobicajne finansijske olakšice MMF-a ?

Uobicajne finansijske olakšice MMF-a ukljucuju:
• Stand-by aranžmane (SBA)
• Dopunske olakšice (Extended fund facilities)
• Dodatna pomoc (Concessional Assistance)
• PRGF – Poverty Reduction and Growth Facility: Olakšice za smanjenje siromaštva i poticanje rasta
• Program za visoko zadužene siromašne zemlje (HIPC – Heavily Indebted Poor Countries)

Stand-by aranžmani su kreirani u svrhu pružanja kratkorocne pomoci pri uklanjanju privremenig, ciklickog deficita bilansa placanja. Takvi aranžmani traju obišno od 12 do 18 mjeseci. Vucenja se obicno provode kvartalno što je, medutim, uvjetovano ocjenom ostvarivanja predvidenog Periodicnog programa i ispunjavanjem Kriterija izvršenja. Otkup vlastite valute nastupa u razdoblju od 2 do 4 godine nakon svakog vucenja.
Dopunske olakšice postoje kao oblik srednjorocnih finansijskih programa koji uglavnom traju do tri godine, a koriste se u svrhu rješavanja problema vezanih za bilans placanja koji nastaju kao rezultat makroekonomskih i strukturalnih promjena. I ovdje se primjenjuju kriteriji provodenja, a valuta se otkupljuje u razdoblju od 4 do 7 godina.
Dodatna pomoc – Od sredine 80-ih MMF je tražio nacin kako da što bolje odgovori na sve cešce probleme kod uravnoteženja bilansa placanja zemalja u razvoju te onih najsiromašnijih. Rješenje je konacno pronadeno u sklopu koncesijskog finansiranja SAF-a (Structural Adjustment Facility – Olakšica za strukturno prilagodavanje) što je ubrzo bilo nadopunjeno efikasnijim ESAF (Enhanced Structural Adsjustment Facility – Olakšice za dodatnu strukturnu prilagodbu) sistemom utemeljenim 1987. godine. U skladu s tim 1996.god. ESAF kao glavni instrument pomoci zemljama s niskim dohotkom, prestaje biti privremena i postaje trajna olakšica. Aranžmani su dostupni svim onim zemljama koje se ocijene prikladnima za njihovo korištenje te onima koje su se obavezale na ispunjenje trogodišnjeg plana i programa makroekonomski i strukturalnih prilagodbi, a koji se donose prema dogovornoj saradnji MMF-a i Svjetske banke. ESAF sistem finansira se iz mnoštva izvora, ali vecinom od sredstava zemalja clanica i to u obliku zajmova i donacija ESAF zakladi, registrovanoj pri MMF-u.
PRGF je utemeljen kao zamjena ESAF-a 1999. sukladno s proširenjem ciljeva koncesijske pomoci MMF radi potrebe strogog fokusiranja na smanjenje siromaštva unutar konteksta strategije gospodarskog rasta. Stoga je glavni cilj te vrste olakšica stvarno i održivo jacanje pozicije bilansa placanja, poticanje dugotrajnog gospodarskog rasta te pomoc strukturnim promjenama i makroekonomskim prilagodbama što bi trebalo dovesti do rasta životnog standarda i smanjenja siromaštva.
Program za visoko zadužene siromašne zemlje – Inicijativa za ovaj program prihvacena je 1996.god. i predstavlja oblik pomoci odredenim zemljama za smanjivanje njihova vanjskog duga te smanjenja iznosa na održivu razinu i to bez potrebe daljnjeg zaduživanja za otplatu postojeceg duga. Korištenje ove finansijske olakšice ograniceno je na zemlje clanice koje su prepoznate kao one koje su udovoljavale odredenim kriterijima izvršenja i pridržavale se predvidenih programa IDA-e te PRGF-a.


Napomena : nedostaju eseji
3.1.
3.4.
4.9.
6.8.